Knjiga za plažu
02.01.2012., ponedjeljak
Naizgled nespojivi simptomi
 Zoran Pilić: "Đavli od papira", roman, Profil, Zagreb, 2011. Jako volim kad iz knjige u knjigu svjedočim sazrijevanju autora koji se pojavio tek relativno nedavno, te pritom uspio i održati kontinuitet pisanja i objavljivanja i pokazati bjelodani veliki napredak. Još je prva knjiga Zorana Pilića, zbirka priča Doggiestyle, davala povoda za oduševljenje; sljedeća, roman Krimskrams, predstavljala je potpunu afirmaciju pisca u usponu, a treća, nedavno objavljeni roman Đavli od papira, izdigla je ovog autora među najvažnije aktualne pisce u domaćoj prozi. U svega četiri-pet godina Pilić je postigao ono za što je malo starijim kolegama trebao petnaest godina. No, osim što je ovom knjigom postao nezaobilazno važan pisac, Pilić se romanom Đavli od papira također jako izdigao na top-ljestvici uspješnosti originalne književne eksploatacije aktualnih društvenih tema, ali i na top-ljestvici maštovitosti u variranju teme sve napadnije i popularnije među domaćim proznim piscima, a to je - bavljenje samima sobom. Glavni likovi Pilićeva romana su pisci, zagrebački pisci, i još poneka druga ljudska bića koja čine nezaobilazni ukrasni dio te supkulture - njihove žene, djevojke, zaručnice, ljubavnice, uz ponešto susjeda, klijenata s njihovih "pravih" radnih mjesta i slučajnih prolaznika. Začudo, nisam primijetio direktan upliv u radnju ijednog urednika ili nakladnika, njih je ovaj autor jako vješto izbjegao, locirajući sve međuljudske odnose baš među pisce - od iskrenih i alkoholnih prijateljstava, do zavisti začinjene najtamnijim velovima zla. Glavni lik romana je pisac Šamski, koji se prehranjuje radom u antikvarijatu, vara svoju djevojku dok ona vara njega, pije s prijateljima i nastoji, bez naročitih rezultata, sudjelovati u zagrebačkom književnom životu. Njegov je najbolji prijatelj pisac Fred, lik koji voli pametovati o književnosti, u koju se naravno jedino on samodopadno razumije dok su svi drugi sa scene nepismeni nesposobnjakovići, ali koji na domaćoj književnoj sceni želi prolaziti što neprimjetnije, čak ugovorno svojim izdavačima zabranjuje da mu knjige ikako reklamiraju. Na njegov užas, posljednji mu se roman probija u sve uže i uže izbore za najizdašniju književnu nagradu u regiji. Dok se razvija Fredova trauma zbog nenadanog i neželjenog uspjeha, Šamski, povrh osobnih emocionalnih turbulencija, započinje, nastavlja i dovršava pisanje romana o tinejdžerskom nasilju - i ulomci tog romana umetnuti su u Đavle od papira kao svojevrsni roman unutar romana, kao tragični začin pretežno komičnoj glavnoj priči. Oba ta glavna fabularna tijeka - priča o piscima i priča o nasilju među srednjoškolcima - imaju dodirnih točaka, isprepleću se i kroz neka sjećanja Šamskog na slučajeve nasilja kojima je i sam svjedočio kao školarac ali je ostajao nemoćan išta poduzeti, i kroz nekoliko grotesknih scena napetih odnosa među piscima koji kulminiraju čak tučnjavom na javnom mjestu. Obje su priče ispričane točno kako treba: priča o piscima uz obilnu dozu humora i ironije, priča o nasilnim klincima vrlo intimno, emocionalno, i dokumentarno, bez patetike i moraliziranja. Nad obje priče poput teksta u stripovskim oblačićima vise razmišljanja glavnog lika, Šamskog, njegove dijagnoze društvenih bolesti kojih su tinejdžersko nasilje i spisateljska oholost samo naizgled nespojivi simptomi. Mislim da bi ovaj roman mogao itekako pogoditi svoj cilj te da zaslužuje preporuku i mlađem i starijem čitatelju; i knjigoljupcu koji je stjecajem vlastite sudbine "dio sistema", i onome koji se smatra "alternativom". Ovaj roman ima šansu baš zato što duhovitošću, ležernošću i neposrednošću govori o jako ozbiljnim temama i pogađa ih jako duboko. (Objavljeno u Glasu Istre, 12. studenog 2011.) |
