Marketing
Kod didove ogradice
Ivica Došen Žuti: "Krvop'ja", roman, Oceanmore, Zagreb, 2011.
Ja bih s neba pa u rebra: ovaj je roman remek-djelo, takvo što ne samo da nisam čitao odavno, nego nisam čitao nikad. Čitava kulturna povijest svijeta, ono najbolje što znamo iz književnosti, ali i iz filma, začinjeno dubokom filozofijom i potkrijepljeno genetskim poznavanjem duhovnog i duševnog života jednog tako osebujnog kraja kao što je Lika, i naposljetku genijalno protkano izvornim, sočnim i grubim ali nevjerojatno slikovitim i nježnim ličkim dijalektom, sve nam se to podastire u ovome romanu.
Divim se i zahvalan sam piscu, Ivici Došenu Žutom, što je našao u svome životu dovoljno mira i što je sabrao sve svoje znanje kako bi nam podario ovako nešto iznimno. Roman Krvop'ja je u isto vrijeme i kronika malenog i zabačenog ličkog zaseoka Podkuka, i mala enciklopedija velebitske flore i faune, s posebnim naglaskom na krupnu zvjerad i ljekovito bilje, i dojmljiva etnografska slikovnica teškog života i suživota s prirodom, i sirotinjska kuharica, i lingvistički eksperiment.
Ovo zadnje treba pojasniti: čini mi se da je ovo prvi ikada roman u hrvatskoj književnosti koji je u cijelosti napisan ličkim dijalektom, ali baš cijeli, nisu samo dijalozi u dijalektu kao kod Damira Karakaša, već je takav i govor pripovjedača.
Kao da ponovno čujem sumnjičavce koji će reći da se u dijalektu ne može izreći baš sve, pogotovo složeniji apstraktni pojmovi i misaone konstrukcije. Ovaj je roman dokaz da može, štoviše, ovaj govor, koji će se nekom nesviklom u prvi mah učiniti nerazumljiv (zato ima rječnik na kraju knjige), već nakon nekoliko stranica romana navuče vas da mislite u rečeničnim konstrukcijama u kojima umjesto svršenog prezenta stoji imperativ, da svakoj imenici smišljate uvećanicu, i da se pred vama živima oblikuju ti likovi od krvi i mesa koji te rečenice izgovaraju, lica izbrazdanih životom, godinama i Velebitom.
Pet glavnih likova, ostarjelih neženja koji su jedini preostali stanovnici Podkuka, proživljava jedan od svojih uobičajenih usamljeničkih dana, a kako takvi dani obiluju vremenom za razmišljanje, tako se oni prisjećaju svoga djetinjstva i mladosti, svojih roditelja, djedova, ostalih ljudi u selu, mudraca i čudaka, zavodljivih djevojčura i junošnih vršnjaka.
Lebde tim sjećanjima rijetki stranci što pohodiše Podkuk donoseći i takva čuda kao što je budilica na navijanje, oživljavaju pokojni suseljani stradali od medvjeda, bijesnih junaca, vukova i zime, prizivaju se češći odlasci i rjeđi povratci iz dalekih Amerika ili nešto bližih ratova, inventarizira se tko je koga ljubio a tko koga mrzio, i sve to tako toplo i tako oporo u isti mah. Pojedini likovi, preuzimajući načas ulogu pripovjedača, ponekad i rašomonski interpretiraju jednu te istu epizodu iz povijesti sela, dodajući joj novi pogled ili tajnu koju samo oni znaju.
Nakon što Joso, Antina, Blaž, Marko i Mate ispričaju svoje tegobne živote i isprate sjećanja na muke i radosti kojima Podkuk obilovaše otkako se ima čega sjećati i pamtiti, svi se zajedno nađu na večernjoj sjedjeljci "na zidini didove ogradice", kako bi uz dim duhana, gutljaj brlje, uzajamno začikavanje i još poneko prizivanje uspomena ispratili i izmakli dan, i kasnu jesen koju pred njihovim očima dokrajči nenadana oluja, i dvoje zalutalih mladaca koje su roditelji poslali na sajam da "pogledaju neku kravu" a pred kišom se skloniše u selo što im se u taj mah našlo na putu.
Tada, uz osjećaj nekakvog romantičnog očaja, shvatimo da je nepovratno otišao svijet o kojem je Ivica Došen Žuti napisao ovaj roman, zahvaljujući mu pritom što ga je barem tako sačuvao.
(Objavljeno u Glasu Istre, 26. studenog 2011.)
Post je objavljen 02.01.2012. u 21:21 sati.