Knjiga za plažu
02.01.2012., ponedjeljak
Ratnik i špijun
 Robert Međurečan: "Kad jaganjci utihnu u Zdihovu", roman, Konzor, Zagreb, 2011. Sve je relativno, fakat je sve relativno, samo je pitanje trenutka kada će ti to postati jasno, hoćeš li na vrijeme shvatiti ili će biti već kasno jer već si postao žrtva, već su te izmanipulirali, plešeš viseći o tuđim koncima, iako umišljaš da si sam odabrao takvu sudbinu, uz nekakvih viših ciljeva, humanosti, domoljublja, prijateljske odanosti, čega već. Vrhunac manipulacije je već što su te u to uspjeli uvjeriti, a naivan kakav jesi, popušit ćeš i po drugi put, kada okolnosti i ciljevi izgledaju sasvim drukčiji nego onaj prvi put, kada si bio mlad i naivan. Recimo da bismo se ovakvim nekakvim riječima mogli obratiti Andriji Tomašu, glavnome junaku romana Kad jaganjci utihnu u Zdihovu, drugoj knjizi više nego nadarenog pisca Roberta Međurečana. Sudbina glavnog junaka nakačena je na Domovinski rat, iako su uzroci i tvorci njegove sudbine daleko izvan i iznad rata. Otprilike slično kao u ozračju dosad najboljih hrvatskih ratnih romana Blockbuster Zorana Žmirića i Baba Zorana Pongrašića, i u romanu Roberta Međurečana postavljaju se opća ljudska pitanja o granicama ratovanja i ratnog zločina, o mijenama ljudskih karaktera i uopće o samom poimanju humanosti u ratnim okolnostima. Postavljaju se pitanja tko i zašto ide u rat, tko u ratu preživljava a tko ne, sa ili bez suvišnih zašto, a ponajviše što biva s ratnicima nakon rata, čija je krivnja i čija bi trebala biti kazna, jesu li one prelazne, mogu li se prenositi s čovjeka na čovjeka ako o tome nema pisanih tragova i dokaza koji se mogu iskoristiti na sudu. Ponosni ratnici poslije rata postaju naivci podložni daljim manipulacijama, ali oni kojih se u ratu baš i nije viđalo, u poraću stječu veteranske zasluge te izvješteni u profiterstvu kroče putem sasvim primjerene tajkunske karijere. Takva lepeza likova šeće stranicama Međurečanova romana, radnjom smještenoga u zabito provincijsko selo, a vremenom skokovitoga od junakovih djetinjih dana, preko s mučnim sjećanjem prizvanih ratnih epizoda pa do povratka junaka Andrije Tomaša, nakon sedam godina sjedenja u zatvoru zbog ratnog zločina, u selo odakle je potekao. Atraktivnost i zabavnost ovoga romana zajamčena nam je uslijed dojmljivih autorovih pripovjedačkih i stilskih bravura, na granici crnog humora i groteske. Fabularna geografija začinjena je i s nekoliko maštovitih drevnih legendi zbog kojih, ili zahvaljujući kojima, neka zanimljiva mjesta u selu i okolici imaju drukčiji značaj i sudbinu od "običnih" kuća, zaselaka, njiva i šumaraka. Zbog legendom raširene nedodirljivosti, upravo ta mjesta mogu poslužiti niskim pobudama počinitelja koji znaju da će ostati skriveni, ali baš zbog aure tih mjesta slučajni svjedok, pogotovo ako je dijete, ne može biti siguran da je vidio to što je vidio. Svem tom svojevrsnom "apsurdnom realizmu" kafkijanski začin daje lik Dinka, sveprisutnog i svemoćnog špijuna, agenta tko zna čije tajne službe, koji marno brine da ratna, zatvorenička i oslobođenička karijera Andrije Tomaša u kontinuitetu posluže višim ciljevima, iako ih Andrija sagledava kao potpuno različite, uzrokom i posljedicom nevezane epizode vlastitoga života. Malo sutra! Ne samo Andrijino sudjelovanje u ratu, već i mnogoštošta čemu je svjedočio u djetinjstvu, stopit će se tijekom nekoliko dana njegova povratničkog posjeta selu svojih predaka u katarzični rasplet ne samo njegova života i sudbine, već i cijeloga toga kraja. Robert Međurečan je predratnim, ratnim i poratnim sekvencama ovoga svoga romana složio jednu izvrsnu i žestoku antiratnu priču, tragikomičnu, angažiranu, upozoravajuću, i intimnu i političku u isti mah. (Objavljeno u Glasu Istre, 19. studenog 2011.) |
