Marketing
Ljubav iz vlaka
Ajla Terzić: "Mogla je biti prosta priča", roman, Sandorf, Zagreb, 2011.
Relativno nedavno, roman Nore Verde Posudi mi smajl reklamiran je kao "prvi hrvatski lezbijski roman", a evo nam sada i drugoga. Zapravo, roman Ajle Terzić mogao bi se, iako je objavljen u Hrvatskoj, nazvati i "prvim bosanskohercegovačkim lezbijskim romanom", budući da je likovima i mjestom radnje tako lokaliziran. Ako će takva etiketa pomoći jednom i drugom romanu da se bolje prodaju i da ih pročita više ljudi, neka. Međutim, iako su im glavne junakinje lezbijke, ni jedan ni drugi roman ne bih, u nekom podžanrovskom smislu, definirao kao "lezbijske".
Roman Nore Verde je naprosto roman o kompleksu provincijalizma i o sukobu individualnosti i autoriteta, dok je roman Ajle Terzić zapravo topla ljubavna priča, s nizom "stvarnosnih", ili kako je to danas popularno reći - "posttranzicijskih" ali i post-ratnih socijalnih, psiholoških i kulturoloških elemenata.
Junakinja romana Mogla je biti prosta priča mlada je socijalna radnica na rubu životnih odluka o zasnivanju obitelji i promjene načina života. Putovanje na stručni simpozij u Austriju kroz poznanstvo iz vlaka otvara joj vrata u drugi svijet, svijet kojemu su se njezini dotadašnji nazori ustručavali priznati pravo na postojanje, koji je u njenom društvu prešućivan, osim kad bi se radilo o sprdnji. Zaljubivši se u slučajnu suputnicu iz kupea, junakinja zatim prolazi kroz tipičnu uvertiru bilo koje klasične ljubavne priče, kroz strepnju hoće li se slučajni susret ponoviti, hoće li se osjećaji raščistiti, što to znači za njen identitet.
Kada do ponovnog susreta napokon dođe i slučajno poznanstvo preraste u vezu, rasvjetljava se pomalo tajanstvena pozadina sudbine druge junakinje, umjetnice koja je iz rodnog Sarajeva odselila u inozemstvo, ali zašto, od čega je pobjegla, tko je zapravo ona, to su neka od pitanja koja pomalo muče onu prvu, pitanja koja u izostanku odgovora izazivaju kočnice u njihovim međusobnim odnosima, te koja u pojedinim dijalozima afirmiraju vrlo aktualnu temu u novijoj bosanskohercegovačkoj književnosti: onu o odnosima između onih koji su pred ratom otišli, i onih koji su ostali, ili se barem vratili.
Razlika između svijeta "tu" i svijeta "tamo", u inozemstvu, dodatno je potencirana mnogim detaljima poput, primjerice simpatične epizode u sjedištu sarajevske LGBT aktivističke skupine, s grotesknim detaljima, poput zbirke rendgenskih slika prijeloma i ozljeda članova skupine zadobivenih u napadima "lokalnih primitivaca". Za razliku od njene partnerice, glavnu junakinju romana ne zanima aktivizam već samo ljubav, ono što joj je u dosadašnjem životu najviše nedostajalo, iako joj se nudilo u oblicima i pojavama koje je u pravilu radije izbjegavala.
Neovisno o toj društveno-kritičkoj i socijalnoj dimenziji romana, središnja tema ipak je ljubavna priča između protagonistica, a tu treba istaknuti da je Ajla Terzić u ovome romanu napisala neke od najljepših pasaža o zaljubljivanju u novijim južnoslavenskim književnostima uopće. Također, da je ljubav naprosto ljubav i da njene manifestacije nisu uvjetovane "vanjskim" osobinama partnera, pokazuje se ne samo kroz romantične, već i kroz drukčije intonirane trenutke u odnosima između ove dvije žene, od sitnih izraza nepovjerenja, preko svađa pa sve do ljubomore.
Iako će neki zaintrigirani čitatelji to možda tražiti, treba reći da u romanu nema nijedne erotske scene. Uostalom, takvo što bilo bi sasvim suvišno, emocije ionako teku u bujicama, a prekrasno opisane sitne geste i rijetki fizički dodiri među ljubavnicama daleko su efektniji od bilo kakve eksplicitnosti.
(Objavljeno u Glasu Istre, 24. rujna 2011.)
Post je objavljen 02.01.2012. u 20:17 sati.