Knjiga za plažu
02.01.2012., ponedjeljak
Svemirski kuleni
 Danijel Bogdanović: "Najveća igra u svemiru i šire", zbirka SF priča, Sfera, Zagreb, 2011. Jedan od najtalentiranijih hrvatskih pisaca znanstvene fantastike mlađe generacije, Danijel Bogdanović, napokon je objavio prvu knjigu. Unatrag nekoliko godina svojim se kratkim pričama i novelama uspijevao probiti u baš svaku publikaciju koja izlazi ili je izlazila u Hrvatskoj (pa i u bližem susjedstvu), a koja objavljuje žanrovsku prozu, osvojio je i pet-šest književnih nagrada, i stekao lijep krug književnih obožavatelja. Također, u hrvatsku i regionalnu znanstvenofantastičnu književnost Bogdanović je temama i motivima svojih priča unio i dobrodošlo osvježenje, inovativnost i originalnost, stvarajući čak kod svojih vjernih čitatelja slatku i neizvjesnu napetost oko toga što ih čeka u pričama za koje se znade da će uskoro izaći u istrakonskoj ili sferakonskoj zbirci, u tematskim zbirkama pazinskog Festivala fantastične književnosti, ili u časopisu UBIQ, a to su publikacije koje su posljednjih godina nedvojbeno obilježene baš Bogdanovićevim tekstovima. Najoriginalniji Bogdanovićev doprinos domaćoj znanstvenofantastičnoj književnosti je odvažno uvođenje tzv. weird elementa u SF priče. Taj termin, weird, najlakše bismo preveli kao bizarno, ali to u SF-u nije njegovo puno značenje budući da SF znade i sam po sebi biti bizaran. Naime, u weird pričama kao što su Bogdanovićeve često dolazi do spajanja nespojivog, do "prefantastičnih" ili "nadfantastičnih" koncepata, likovi su vrlo queer, da se poslužimo još jednim modernim anglosaksonskim izrazom, zapleti i raspleti ne ovise samo o rješavanju problema već i o hiru, o ludosti ili uvrnutosti junaka, o nagloj promjeni čitateljske percepcije izazvanoj izokretanjem pripovjedačkog motrišta. Naravno, da bi se tako pisalo, treba biti vrlo vješt stilist, dobro savladati pravila i tajne jezika da bi ga se zatim moglo, u biti, dekonstruirati, tako da kod Bogdanovića ono "kako" se pripovijeda biva jednako bitno i "o čemu" se pripovijeda. Uz svega nekoliko primjera bit će puno jasnije o čemu govorim. Primjerice, naslovna priča Najveća igra u svemiru i šire počinje kao space-opera: Zemljani putuju na susret s jednom moćnom izvanzemaljskom vrstom kako bi uobičajenim polumilenijskim odmjeravanjem snaga u skoro sve do kraja priče nepoznatoj vrsti okršaja sporazumno odlučili o vladanju svemirom u narednih pola milenija. Oneobičenje ovakvog klasičnog SF zapleta najprije nastupa antologijskom Bogdanovićevom dosjetkom da brodskom kompjuteru podari glas (ali i karakter) televizijskog voditelja i tamburaškog gurua Branka Uvodića. Korak dalje u začudnost događa se identifikacijom svemiraca kao bića koja nalikuju - šnitama kulena, što ih međutim ne čini nimalo manje dostojnim protivnicima uvijek pomalo primitivnim Zemljanima. I u drugim je pričama Bogdanović uspio dah svoga zavičaja, središnje Slavonije, unijeti u svoje priče, bilo tako da radnju priče smjesti u neko zabačeno slavonsko pa babama koje se pretvaraju u nešto slično Power-rangersima dadne da se obračunaju s agresivnim izvanzemaljcima, bilo da likove u nekom klasičnom SF settingu opremi slavonskim rječnikom ili za to podneblje tipičnim kolesterolskim ukusima. Iako je nešto više od dvadesetak priča u ovoj zbirci motivski i podžanrovski raznorodno, čini se da Bogdanović najviše voli space-operu, odnosno, da najviše voli dekonstruirati space-operu. To najčešće čini tako da na trenutak zaboravi tipično žanrovsko propitivanje granica ljudskosti, već se radije bavi propitivanjem i širenjem granica svijesti, moralnosti, seksualnosti, (ne)tolerancije, pitanjima znanja, percepcije i manipulacije osjetilima, (bez)vrijednošću života i sličnim pitanjima, a sve su to opet samo pojedini aspekti ljudskosti u neobičnim (za Bogdanovićeve priče: i te kako neobičnim) okolnostima. (Objavljeno u Glasu Istre, 3. prosinca 2011.) |
