Marketing
Muzej propalog svijeta
Davor Špišić: "Samovar", roman, Algoritam, Zagreb, 2011.
Glavni junak ove knjige je - mrtav. Smrznuo se na sibirskim naftnim poljima u svojoj četrdesetoj godini. Trideset godina nakon smrti, 2030. godine, njegova duša ili neki sličan entitet koji podrazumijeva svjesnost, ali ne i materijalnost, otkriva blagodati putovanja kroz prostor i vrijeme. "Tamo" gdje je nakon smrti dospjela njegova svijest dozvoljeno mu je pratiti zbivanja na Zemlji u realnom vremenu, odnosno u sadašnjem trenutku, ni sekunde u budućnost, no dopušteno mu je jezditi u prošlost, ali ne previše: najranije do trenutka rođenja njegova oca, Nikite Makarova, ruskog ratnog siročeta koji je s Crvenom armijom dospio do Srijema i tamo ostao, zasnovao obitelj i dobio sina, Borisa, posthumnog pripovjedača u ovome romanu.
U toj 2030. godini, Boris Makarov u svome nematerijalnom obliku najviše pozornosti posvećuje životima svojih triju kćeri, koje zajedno, u neko čudno doba koje od današnjice nije drukčije geopolitički, ali jest nekako civilizacijski, žive u napuštenom muzeju posvećenom proboju srijemskog fronta, i nastoje preživjeti u vremenu u kojem je preživjeti poprilično teže nego danas. Nemirna duša Borisa Makarova skače i dalje kroz vrijeme dozvoljene mu prošlosti: u svoje djetinjstvo i mladenaštvo, pa u djetinjstvo i mladenaštvo svoga oca Nikite, ponovno proživljava epizode iz osobne ili obiteljske prošlosti, nužno uspoređuje ono što su bile njegove kćeri Varja, Sonja i Nataša s ovim u što su izrasle u 2030. godini, a nenadano se u priči pojavljuje i spomen na Borisovo četvrto dijete, sina Sergeja, crnu ovcu u obitelji, kada trima sestrama u goste dolazi Sergejeva trudna i ostavljena djevojka Ekaterina.
Boris, ili njegova duša, ili njegov duh, što li već, u nemoći utjecanja na živote svojih potomaka, može ih tek promatrati nastojeći utvrditi je li ispunjen smisao njegova vlastitoga naglo prekinutoga života. Taj smisao u mračnom vremenu u kojemu žive njegove kćeri 2030. godine očigledno nije u njihovu blagostanju, pa ni u sreći, već u njihovu stavu prema životu. A taj stav je genetsko nasljeđe obitelji Makarov, otkrivamo ga kroz ispričane doživljaje i djeda Nikite i oca Borisa, i tri sestre koje i u svojim četrdesetim, odnosno pedesetim godinama žive, glože se, svađaju, nadmeću, paze, njeguju i vole kao da su još uvijek tinejdžerke.
Uskraćena ljubav karmički prati tri generacije ove obitelji, jer muškarci su nadživjeli svoje žene, a od tri sestre niti jedna nije udana. Osim nagona za preživljavanjem, što im je preostalo? Njegovanje obiteljskih uspomena, svakako (tri sestre imaju svoj interni ritual čitanja očevog dnevnika), ali i nada, koju je najmlađa generacija također naslijedila od muških predaka, da će jednom možda otići iz tog izgubljenog i bezizglednog kutka zemaljske kugle, i to ni manje ni više nego - u Moskvu, mitsko mjesto odakle je potekla obitelj, i gdje je jedino moguć novi početak.
Pripovijedan vrlo izravno, oporo, pomalo grubo, roman Samovar priča nam o tri svijeta, tri vremena, od kojih nijedno nije naše, ali su dva od njih bila "naša", nastajući jedno iz drugoga, a treće, u romanu sadašnje, bi vrlo izgledno moglo biti naše. Kako vrijeme odmiče, tako otuđenost raste, tako se mijenjaju kriteriji prisnosti, tolerancije i ljubavi, a tanke niti koje posljednje izdanke ove obitelji još uvijek drže na okupu podebljane su cinizmom, crnim humorom, grotesknim zbivanjima, pa i samom njihovom životnom sredinom - treba se doista sjetiti književnim likovima naseliti muzej posvećen krvavoj borbi za svijet koji je odavno propao.
(Objavljeno u Glasu Istre, 29. listopada 2011.)
Post je objavljen 02.01.2012. u 20:45 sati.