Marketing
Vampir paraplegičar
Miljan Marković: "Tajna vile Moro", horor roman, Mali Nemo, Pančevo, 2010.
U regionalnoj žanrovskoj književnosti vampiri su i dalje izuzetno popularni, a prateći zadnjih godina već prilično obimnu literaturu ove vrste mogu reći da možda tek predstoji pravi zamah u spisateljskom vraćanju ove teme iz Hollywooda u prostor između Jadranskog i Crnog mora, gdje su vampiri zapravo i nastali i kao mitološka i kao književna a bogami i kao "povijesna" tema. Iako su žanrovski kanoni takve književnosti naizgled zadani već skoro dva stoljeća, novija vampirska književnost na ovim prostorima izuzetno je živahna i inovativna.
Rušenje kanona, bolje rečeno predrasuda o tome kakvi bi trebali biti književni vampiri i kakva bi uopće trebala biti takva književnost, postala je omiljena zabava pisaca u regiji, a rezultati te zabave, te stvaralačke igre, sve su zanimljiviji. Miljan Marković u svome prvom objavljenom romanu, provokativno nazvanom Tajna vile Moro, transponira tradicionalne vampirske kanone do sasvim novih dimenzija. Među njegovim inovacijama najprije upada u oči stil: Markovićeve su rečenice dinamične, brze, malo je koja dulja od svega dva retka, što je potpuna suprotnost "klasičnoj" vampirskoj literaturi u kojoj se ugođaj postiže jako dugačkim rečenicama i gotovo epskim opisima turobnih pejzaža ili interijera drevnih dvoraca.
Umjesto takvog "drvljenja", Marković se odlučio za vrlo kratke rečenice, gotovo nalik jezgrovitim uputama iz neke filmske knjige snimanja, no atmosfera u ovome romanu zbog toga nimalo ne pati, naprotiv, ovaj je autor pokazao da se i dinamičnim stilom napetost može i te kako dobro graditi i stupnjevati. Stilska zanimljivost su i pripovjedačevi komentari, upleteni u sam tekst, koji postupke ili promišljene namjere nekih likova nekim ciničnim ili sarkastičnim zaključkom dovode u sumnju, navješćujući tako što bi se u nastavku fabule možda moglo zbiti, ali ne i kako, pa na taj način napetost ostaje u zraku, uz malo dobrodošle mistifikacije.
Prevladavanje žanrovskih okova Marković je učinio i smještanjem radnje ovog vampirskog romana u suvremeno doba, na kraj 1990-ih i početak 2000-tih godina i u, za dosadašnju vampirsku literaturu neuobičajeno okružje - njemačke Alpe. Zanimljivo je da se kroz prvih stotinjak stranica romana izraz "vampir" uopće ne spominje! A kad se vampiri napokon pojave, odnosno bolje reći - kad se razotkriju, jer tu su od početka samo nismo znali da su to vampiri - simpatičnim odstupanjima od kanona vampirskih karakterizacija opet raste čitateljska radoznalost.
Jer, takve vampire još ne poznajemo pa ne znamo kolike su im moći i na koji će način oni svladavati svoje ljudske žrtve, niti kako će se suprotstavljati svojim ljudskim protivnicima. Također, u vješto odmjerenom trenutku, među likovima koji od početka romana naoko dijele zajedničku sudbinu, osim vampira predstavnici su i soja lovaca na vampire, koji opet netipično za stariju vampirsku literaturu nisu osobenjaci poput Van Helsinga, već drevna i hijerarhijski uređena kasta.
Vjerojatno će najveće iznenađenje za dobre poznavatelje vampirske književnosti biti dvije žanrovske inovacije ovog autora: način na koji vampiri (ipak) mogu imati djecu, i činjenica da vampiri uslijed ozljede kičme mogu ostati paralizirani i služiti se invalidskim kolicima (prema žanrovskom kanonu, vampiri imaju samoregenerirajuće sposobnosti odnosno svaka ozljeda im spontano zacjeljuje).
Još jedna od zanimljivosti ovog romana je što se moralne kategorije preispituju više kroz likove vampira nego kroz likove ljudi, a iako su načelno prikazani kao negativci, vampiri ne bivaju do kraja poraženi. Štoviše, vrlo otvoreni kraj romana naznačuje da ishod borbe na život i smrt ne mora ujedno značiti i pobjedu vrste koja je preživjela.
(Objavljeno u Glasu Istre, 30. rujna 2011.)
Post je objavljen 02.01.2012. u 20:21 sati.