Knjiga za plažu
02.01.2012., ponedjeljak
Kako komunicirati s čudovištem
 Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen: «Poljubac žene-vješalice», zbirka SF priča, Zoro, Zagreb, 2011. Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen pišu zajedno, ne naizmjenično pojedine dijelove teksta, nego baš zajedno, skupa, svaka je rečenica njihovo zajedničko djelo. Natalija i Ognjen su SVE što su napisali (a ovo im je već šesta objavljena knjiga), napisali zajedno. No, neka vam ta činjenica ne bude ni smetnja ni motivacija za ovakvu ili onakvu percepciju priča u ovoj knjizi. Jer, da vam nisao rekao, iz pročitanog to ne biste ni znali. Poljubac žene vješalice je zbirka od petnaestak kratkih priča znanstveno-fantastičnog i fantasy žanra (druge objavljene knjige ovog autorskog para ne pripadaju SF žanru, barem ne u cijelosti) u kojima se pripovijeda o mogućim sudbinama pojedinaca kao žrtava više ili manje totalitarističkih svjetova budućnosti. Kako i priliči, u njima se često naglašavaju i do apsurda dovode motivi konzumerizma i pomodarstva kao svevremenskih i unatoč tehnološkom razvoju neumrlih čovjekovih mana. U pojedinim se pričama vrlo uspješno parodiraju motivi ratnog herojstva, te odnosa malog čovjeka i globalnog sustava uprave i vlasti. Likovi su ovih priča umjetnici, izumitelji, manekenke, vitezovi, špijuni, vremenski putnici, čak i nadobudni pisci ili pak obični mali ljudi, i nisu svi uvijek ocrtani kao pozitivci. Neki su među njima oholi, pohlepni, tašti, neki osim sebe ništa drugo na svijetu ne vide, a neki su pak uvjereni da svijetu donose najveće zamislivo dobro očekujući zauzvrat i najveću moguću zahvalnost. Svjetovi u kojima se radnja pojedinih priča odvija orisani su ovlaš, u efektnim krokijima, tek toliko da spoznamo što je to u tom svijetu drugačije nego u našem, kakva je to scenografija. Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen gotovo u svakoj priči čitatelja odmah uvode u srž stvari, a ta je, za njih kao autore ali i za cjelokupni svjetski SF (ili barem njegov bolji dio) - ljudskost ili čovječnost u pomaknutim društvenim, biološkim, tehnološkim, kulturnim ili civilizacijskim okolnostima. Možda fokus njihova zanimanja na području fantastike možemo čak i još prezicnije locirati na komunikacijske probleme između pojedinih ljudskih bića, te između čovjeka i inteligentnog stroja, čovjeka i izvanzemaljca, čovjeka i čudovišta, dakle na razini kulturološkog sraza ili šoka; a slično biva i s komunikacijom između pripadnika istih vrsta, ali razdvojenih hijerarhijskim jazom, odijeljenih pravima koja su suprotnim stranama u toj komunikaciji dana u nejednakoj mjeri, već s obzirom na društveno stanje u kojemu ih zatičemo. Nesporazum uvjetovan prirodom ili osobnošću likova, njihovom ograničenošću, nemogućnošću ili nevoljkošću shvaćanja i uvažavanja drugog i drugačijeg dovest će do različitih ishoda - nasilja, krvoprolića, ubojstva, ugnjetavanja, uništavanja, riječju: fizičke aktivnosti usmjerene ka oprečnim opcijama očuvanja ili uništenja zatečenog stanja. Iz ovih priča spoznajemo i kakvo bi naše društvo moglo biti, jednom, nekad, nastavi li se ili ne nastavi li se ono što je u društvu koje poznajemo dobro ili loše. No, kako nijedno predviđanje ovakvog tipa ne može biti sigurno, jer svaki junak u trenu može postati gubitnik i svaka dobrobit lako se može izroditi u zlo, dobro je da ovakvih upozorenja bude što više. Možda nisu korisna za spašavanje svijeta, ali jesu korisna za nas, žitelje planeta Zemlje ovdje i sada, koji imamo problema u komunikaciji s drugima, s drugačijima, problema koji rađa možda i sve druge moguće, zamislive, već iskušane i još nepoznate probleme. (Objavljeno u Glasu Istre, 10. rujna 2011.) |
