Marketing
Sarajevska igra leptira
Karim Zaimović: "Tajna džema od malina", zbirka priča, Ogranak Matice hrvatske Bizovac, 2011.
Sarajevski pisac Karim Zaimović poginuo je 1995. godine od posljedica ranjavanja gelerom granate ispaljene na opsjednuto Sarajevo, u dobi od 24 godine. Njegovi prijatelji iz predratnih dana pobrinuli su se da njegova književna ostavština ipak pronađe put do publike. I tako je nastala ova knjiga. Iako opremljena isprikama priređivača da su priče u njoj objavljene možda nedovršene, neizbrušene, da nikad nisu ni bile zamišljene za objavljivanje u ovakvom obliku, svatko tko je pomogao da se objavi ova knjiga ima samo razloga za ponos.
Zaimovićeve priče možemo nazvati ironično-fantastičnim, ili pak više opisno, književnošću koja onome što je moglo biti dodaje da je, ako je već moglo biti, moglo biti samo tako i nikako drugačije. Nisu to priče o leptiru i tornadu, ako znate na što mislim. Leptir će ovdje biti nemilosrdno spljošten, a onaj tornado, eh, ili ga uopće neće biti ili će biti deset puta jači nego što bi bio da je dotični leptir uopće stignuo zamahnuti svojim jadnim krilcima.
U latinoameričkoj književnoj tradiciji ovakvu bi prozu zvali magijskim ili fantastičnim realizmom, no s obzirom na našu aktualnu stvarnost, etiketa ironične fantastike svakako joj bolje pristaje. Uzmimo, primjerice, Zaimovićevu priču Čovjek sa Šiljinim licem: glavni lik ove tužne pripovijesti doista ima lice poput znamenitog Disneyevog junaka, no ima on i druge talente, koji u njegovoj sudbini ispadaju nebitni zbog tog dara koji ispada prokletstvo.
Čak i kad Disney osobno prema izgledu junaka ove priče kreira crtani lik koji postaje planetarno poznat, vlasniku toga lica takva vrsta slave ne donosi osobite koristi ni utjehe. Ili, primjerice, priča prema kojoj je zbirka dobila naslov: sudbina cijelog čovječanstva, od prapovijesti do budućnosti, svi ratovi, politički prevrati i revolucije, ideologije i religije, sve je to upravljano jednom prozaičnom stvari: tajnom receptu za spravljanje stvarno dobrog džema od malina. Odmah nam je jasno da je džem od malina tu kao začkoljica, kao zametak zgodne igre: umjesto njega moglo bi stajati bilo što drugo, a opet bi se svijet tisućljećima gložio oko nečeg perifernog i stvarnoj ljudskog prirodi potpuno nevažnog.
Divovski štakori u sarajevskom podzemlju kao zaostaci negdašnjih genetskih eksperimenata; izmišljena bio-bibliografija pisca čija se životna i književna priča doima nevjerojatno moguća, čak iako ga u jednoj epizodi spašava osobno Corto Maltese; ispovijest žene koja je, poput Forresta Gumpa, mijenjala povijest svijeta slijedeći voljenog čovjeka sve do staračkog doma a da mu se još uvijek nije ni obratila; slučaj sarajevskog vampira koji se budi kad mu jedna bomba iz posljednjeg rata otvori posljednji konak zapečaćen prije pola stoljeća; tajna smrtonosnih zraka iz neostvarenog izuma Nikole Tesle oko koje se glože agenti stranih sila u opkoljenom Sarajevu.
Ili priča o agresivnim kravama (nastala puno prije dokazane epidemije kravljeg ludila!) koje su zapravo nositeljice tajanstvene kolektivne svijesti sa začecima primitivne religije; otkrivanje sarajevske riznice krivotvorenih vrhunskih svjetskih umjetnina; ispovijest sarajevskog "nevidljivog čovjeka" … sve su to genijalno smišljeni i u koreografiju surove sarajevske ratne stvarnosti upredeni motivi kojima se Zaimović - ha, poigravao, šalio, upozoravao, prijetio, nizao ih na ljestvici od okrutno-stravičnog do urnebesno-smiješnog. Sve do zadnje priče, koja je pomalo komična kad ju čitamo, ali postaje jeziva kad saznamo da je u njoj autor gotovo na vlas opisao kako će - poginuti.
Hvala, doista hvala Zaimovićevim prijateljima što su spasili njegove rukopise i objavili ovu knjigu. Bez nje svijet bi bio mnogo mučnije mjesto.
(Objavljeno u Glasu Istre, 17. rujna 2011.)
Post je objavljen 02.01.2012. u 20:12 sati.