Knjiga za plažu
02.01.2012., ponedjeljak
Plemeniti krsnik
 Branko Lučić: "Čovjek koji je pao s neba", roman, Zoro, Zagreb, 2011. Branko Lučić, pisac odrastao u Puli, s korijenima u Lindaru kraj Pazina, i već desetljećima u ljubljanskom egzilu, nakon nekoliko dramskih uspješnica (lani je izvedba njegove Furbaćone u Lindaru privukla petstotinjak gledatelja!) podario nas je jednim doista izuzetnim prozno-fantastičnim uratkom. U romanu Čovjek koji je pao s neba, za kojeg je autor odao da je nastajao punih desetak godina, Lučić je ni manje ni više nego doveo najlegendarnijeg fantasta među književnim pustolovima, baruna Karla Friedricha Hieronymusa Freiherra von Münchhausena, u Istru. I doveo ga je u punom sjaju. Lučićev je tekst toliko savršen da se doima kao jedna od originalnih epizoda Gottfrieda Augusta Bürgera. Slično kao i u svojim već poznatim pustolovinama, ovaj dobroćudni, častoljubivi i svim ljudskim užicima skloni barun i u Istri se jednako nauživao i bojeva i gozbi, suočio se sa sijasetom izazova u rasponu od opakih nadnaravnih stvorenja do sitne i proste ljudske pakosti i pohlepe, susreo je pozamašan broj i ljutih neprijatelja i dostojnih saveznika. Ali, iako je duh priča o barunu Münchhausenu u Lučićevu romanu neosporno prisutan, Lučić nije oponašao Bürgera. Naprotiv. Jer, Istra je Istra, i Lindar je Lindar, tu se susreću mnoge stvari koje ni Münchhausen nikad nije iskusio. Lučićev Münchhausen u Istri ima, naime, još jednu zadaću, možda najtežu od svih: otpuhnuti veo predrasuda ili uobraženosti glede našega mjesta u Europi, negdašnjeg, današnjeg i budućeg. Jer, u nevolji se poznaju junaci - a i prijatelji - a problem što ga treba riješiti zajedno uvijek je izazov za predrasudu da smo mi sami problem jedni drugima. Kao što se Münchhausen u rješavanju mnogih nedaća i problema, što će se u ovome romanu navaliti na njegova junačka pleća, s punim povjerenjem oslanja na svoje novostečene drugove, plemenite Lindarce, ne bi škodilo tako i u stvarnome životu imati malo više povjerenja u prijatelja, susjeda, dobrodušnog namjernika. Bliskost među ljudima koji žive blizu jedni drugima kao da pripada spektru uspomena i nostalgičnih prisjećanja na stara dobra vremena, i kao da je pokleknula pred svim mogućim otuđenjima današnjice, koja su možda ipak samo izgovor za nevoljko i od entuzijazma očišćeno stanje duha današnjeg čovjeka. Lučićev Münchhausen i njegovi Lindarci možda nam pokazuju da ipak ne mora tako biti, dovoljno je samo jako željeti... Münchhausen nije u Lindar zalutao, on je u ovaj drevni istarski gradić pozvan, i to ga je pozvao prijatelj stečen puno ranije, na sasvim drugom kraju svijeta, u jednoj za baruna-avanturista posebno osjetljivoj situaciji. Prijatelj mog prijatelja u takvome ozračju vrlo brzo postaje i moj prijatelj, a slično se događa i s grupnim stavom prema neprijatelju. Među tim neprijateljima ističu se vrlo domišljato te efektno i nadasve duhovito u fabulu upleteni brojni likovi iz istarskoga predajnog folklora. Lučićev Münchhausen i njegovi Lindarci će se, naime, dosta morati namučiti nadmudrujući se i boreći se upravo s nadnaravnim bićima i silama, što nije lak zadatak uzevši u obzir da sav taj pandemonij sve do relativno nedavne prošlosti nije bio predmet priča za zastrašivanje ili za objašnjavanje noćnih mora, već sastavnica sasvim realnog svijeta dojučerašnjih, ali i mnogih današnjih Istrana. To je bio i ostao svijet kojega se respektira, na kojega se računa, koji znade biti i opasan, no stoljeća iskustva poučila su i kako se od njega obraniti i kako ga pobijediti. Barun Münchhausen, kao saveznik u borbi protiv nečastivih sila, kao svojevrsni gostujući plemeniti krsnik, tako nije samo efektna literarna dosjetka, već biva i sasvim logičnom nadgradnjom stoljećima građenog duhovnog svijeta Lindara i središnje Istre. (Objavljeno u Glasu Istre, 27. kolovoza 2011.) |
