SLUČAJ ŽUTE KRAVATE
Dakle, jučer sam doživio i preživio jednu nimalo smiješnu svađu sa ljubavnicom Tenom. Naime, kad me dočekala u svome stanu, sva mirisna, topla i vedra, ah, očekivao sam sve, sve... samo ne ono što mi se dogodilo.
Naime, jučer je Teni bio rođendan, onaj veseli ženski rođendan kad s posebnom radošću naglašavaju sve one prednosti i ljepote 27-godišnje milosnice, pravog blagdana za oči i ruke. Kupio sam joj na rasprodaji lijep poklon: neki prilično uščuvan stari broj Vjesnika i buket svježe zelene salate, glaserice. Tena je zaista lijepa djevojka. Kad bih morao birati između nje, Annie De Meni i Ptice Trkačice, naime, koju bi poveo sa sobom na neki pusti poluotok, recimo Istru, ne bih se mogao odlučiti. Poveo bih sve tri – toliko sam neodlučan kad se treba prikloniti jednoj radosti – zajedno s njihovim ljubavnicima, rodbinom i ostalom svojtom, te sponzorima koji bi to sve platili. I, eto me u bolnici. Pukla mi glava kano zrela lubenica kad je zveknete sjekirom ili nekom sličnom alatkom, čekićem, pet-tonskom kamenom gromadom ili novom teflon-tavom s dvostrukim dnom, što je moj slučaj. Svoju sam nesreću pretočio iz epske u lirsku tragičnu bačvu, mislim pjesmu, nastojeći posebnu pažnju posvetiti što jednostavnijoj rimi, kako biste ovu pjesmu što lakše naučili napamet, a to, ne?, zapravo i nije neka posebno teška obveza. Jučer mi je, razumiješ ti mene Nepoznat netko, u Zagrebu, znate Učtivo bacio tek malo sjene Na jadno stanje žute mi kravate Ne smatrah to, razumiješ ti mene Razlogom za povijesne zahvate Jer što da muči njeg've očne zjene To jadno stanje žute mi kravate Onda će on, razumiješ ti mene Molim, ništa, tek pripazi se brate Jer moguće je i da na zlo krene To jadno stanje žute ti kravate Bijaše u pravu, razumiješ ti mene Od tada me samo nevolje prate Kad vidješe oči dobre mi Tene To jadno stanje žute mi kravate Pričasmo dugo, razumiješ ti mene Al' njene ruke nikako da shvate Glava mi bješe mekša od stijene Zbog jadna stanja žute mi kravate Bolnica, zna se, razumiješ ti mene Mračni mi snovi, ah, bolove krate Samo zbog ruža neke druge žene Na prednjoj strani žute mi kravate POUKA: Uvijek provjerite upozorenje dobronamjernika, a naročito ako vas, ničim izazvan, upozori na stanje vaše žute kravate. OBAVIJEST: Molim, moguće noćne posjetiteljice da svakako, prije ulasku u moju bolničku sobu, obrišu noge i šminku. Dobro, noge možda i ne, ali šminku – da. Osobito ruž, taj me gotovo glave koštao. |
GUTACHY & GUTACHYCE
Ne kudi ništa ljudsko. Sve je dobro, samo ne/ posvud, samo ne uvijek, samo ne za sve.
Novalis Svakoj je zlosti, što se grešno rodi,/ nepravda cilj, a tko taj cilj imade,/ taj bližnjemu silom il' prevarom škodi. Tako božanski Dante božanski pjeva u Božanskoj komediji. Gospon Krleža bi rekli - nigdar ni bilo da lovcah u mutnom ni bilo, pak i vezda biva biti bude bilo nas, kaj prikazujemo lovce u mutnom, te Danteove zlosti. Kaj im ima biti bilo bliska ona vražja zapovist - škodi bližnjem svomu! Fuliranti, domišljanti, izmišljanti, liferanti, zajebanti i svi oni hudi mračnjaki, kaj misle da smo svi mi bedaki, je… to vam je jedna grozna fela. A ti prevaranti su doista vrsni domišljanti. Svakodnevno smišljaju nove maštovite igre svojim mušterijama, a mušterije smo svi. Kad bi toliko domišljatosti ulagali u poštenje, tvrdim, svi bismo profitirali. Ovako profitiraju samo neki. Dok vi gledate vagu da vam mesar ne bi izmjerio manje, a zaračunao više, dotle vam mesar podvali nekvalitetno meso kao kvalitetno. A kad se usredotočite na kvalitetu mesa, on vas na vagi zakine. I tako ta igra traje tisućljećima. Često na obostrano zadovoljstvo. Jer ima nešto u ljudskom biću što nas vuče - da budemo prevareni. A mogućnosti su neograničene. Primjerice, svi znamo onu narodnu.: Svaki cigo svoga konja hvali. A konj, raga što jedva rep svoj za sobom vuče. Pa ipak kupujemo tog konja. Proizvođači i prodavači smišljaju milijun načina da nas uvjere u ono u što nitko ne vjeruje, a ipak svi vjerujemo. Danas je reklama važnija od proizvoda. Pa se tako svi hvale. Uglavnom bez pokrića. I mi se kao kupci hvalimo: deterdžent koji ja trošim bolji je od onoga koji ti trošiš; moj miris je bolji od tvoga mirisa; moj stojadin je bolji od tvoga mercedesa; moj pisac zna više slova od tvoga pisca; moj političar ljepša obećava od tvoga političara; moj je muž bolji pijanac od tvoga muža; moja je stranka bolja od tvoje… sa svih nas strana vreba prvorazredna roba. Te najbolji kolumnisti i bigamisti. zvjezdoznanci i pismoznanci, autoriteti i autoritetice, domoljubi i kesoljubi i sva ona silna društvena krema za cipele broj 45, o čemu bi ovdje mogle riječ koju prozboriti slatka i mudra Trkačica ili božanska Annie. Noć gutača sintetičkih reklama! Takve nam izgledaju gotovo sve EPP-oruke, pa kad su nam takve reklame, onda, valjda ni mi nismo bolji. A ja sanjam sasvim drukčije poruke, pa samim time i puno bolje gutache. Jer ovih su nas dana obladali razni gutači, usta punih svakojakih reklamnih neprobavljivih proizvoda. Naravno, još nismo čuli ni vidjeli promidžbene poruke ili poruge (a tako bih volio) koje bi se, recimo, ovako preporučivale poštovanom gutachkom publikumu: od naših se kobasica dobiva bolja salmonela; naš nepromočivi kišobran propušta više kiše; naše cipele garantirano više žuljaju; naše brašno je kiselije i pljesnivije; naša mis županije je ružnija od one rugobe koju su izabrali za mis Hrvatske; od našeg su pendreka jače masnice; naša policija bolje hapsi; naša palica – vaša sigurnost; naša novinska izdanja lošije informiraju; od naših cigareta, jamčimo, za svega šest mjeseci dobivate krasan i neizlječiv rak grla ili rak pluća; naše krave daju umjetno mlijeko kvalitetnije od onoga mađarskoga; od našeg se vina, zimska berba, pravi bolji ocat; naš je sladoled osvježavajuće vruć i do gadljivosti kiseo; naša banka daje manje kredite, ali zato uzima znatno veće kamate; glasujte za našu stranku jer mi znamo bolje obećavati od bilo koje druge stranke; naše se košulje ne mogu su za jednokratnu upotrebu, ako ste slučajno takvu našli; od naših se šampona brže ćelavi; izaberite našeg kandidata za gradonačelnika, jer je dokazano veći lopov od njihovog; naša televizija proizvodi gluplji program od vaše; naš zatvor pruža manju mogućnost bijega od bilo kojeg drugog zatvora u svijetu, a naši zatvorski čuvari znaju s nevjerojatno malo udaraca izazvati puno veću bol i muku, od onih američkih dobro reklamiranih specijalista; proizvodimo zimske žvakaće gume s čavlima; naši zastupnici u parlamentu bolje i muzikalnije hrču od drugih zastupnika u naprednijim europskim parlamentima ako vam se bude prijeblo, upotrebljavajte kauč meblo! U tuđoj je ruci uvijek komad veći, kaže narodna poslovica. Židovi pak kažu: u tuđoj ruci samo kurac raste. Dvije su, kako vidite, mogućnosti. Sami izaberite! To je demokracija, premda mislim da je bolje ono što raste u vašoj ruci! Naravno, ako raste... |
PTICI TRKAČICI
Neki je nas dan naša dična Ptica Trkačica počastila još jednim lijepim tekstom, pod naslovom AKO IMA BOGA, ONDA PLAČE NAD OVAKVIM VJERNICIMA. Naravno, tekst je prihvaćen, gotovo aklamacijom.
Zato me uopće nije iznenadilo kad mi se grobitelom javio sam veličanstveni Erazmo Roterdamski i zamolio da podržim Ptičicu Sličicu ovim njegovim tekstom iz knjige Pohvala ludosti. Tekst je napisan dan ili dva prije Ptičicinog teksta, 1508. godine. Ljubitelji odlične, pametne i duhovite literature obavještavam da je Pohvala ludosti izašla u Biblioteci Tragovi, Zagreb 1999. godine, u sjajnom prijevodu i obradi Zvonimira Milanovića. Tekst što slijedi je 27. poglavlje, a nosi naslov Vjernici. Što se pak ostalog tiče, mojoj vrsti pripada bez ikakve sumnje onaj rod ljudi koji se veseli čudesnim i nevjerojatnim lažima, bilo da ih sluša, bilo da priča o njima. Oni se nikad ne mogu nasititi priča kao što su izmišljotine o sablastima, utvarama, zlim duhovima, o paklu; rado spominju o tisućama te vrste čudesa. Što su te priče dalje od istine ljudi im radije vjeruju, dok im se uši nadražuju ugodnim draškanjem. Ali takve pričice ne koriste samo za liječenje od dosade nego također imaju svrhu i zarade novca, osobito za svećenike i propovjednike. Ovima se blizu oni koji su prihvatili jednu ludu ali i lijepu zabludu; ako kao znamen budućnosti ugledaju drveni ili naslikani prikaz Sv. Kristofora Polifema , sigurni su da će tog dana izbjeći smrt; ako se pak neki vojnik pred kipom Sv. Barbare pomolio prema propisanim pravilima, siguran je da će se čitav vratiti iz boja, a kad netko u određene dane određenim molitvama priziva Sv. Erazma voštanim figuricama, onda misli kako će ubrzo postati jako bogat. Uistinu, u Sv. Jurju su pronašli Herkula, kao što su izmislili i drugog Hipolita čijeg konja okićenog vijencima i praporcima skoro da obožavaju, iskupljujući se uvijek nekim novim poklončićem, dok se skoro kraljevskim činom smatra prisegnuti na njegovu mjedenu kacigu. A što tek reći o onima koji sami sebi umilno liječe oči izmišljotinama o oproštaju grijeha te kao klepsidrom mjere vrijeme određeno čistilište - godine, mjesece, dane, sate, kao da računaju po nekim nepogrješivoj matematičkoj tablici! Ili o onima koji, zaluđeni nekim čudotvornim formulicama i molitvicama (koje je izmislio neki pobožni prevarant za šalu ili za zaradu), sebi obećavaju sve moguće, bogatstvo, časti, naslade, gozbe, dobro zdravlje bez prestanka, dug život, svježu starost, i na koncu, mjesto odmah pokraj Krista u raju - koje ipak ne bi htjeli zauzeti odmah nego što kasnije, to jest onda kada ih protiv njihove volje ostave životne naslade s kojim su tako čvrsto vezani; tada neka dođu i te nebeske slasti. Ovdje mi za primjer može poslužiti neki posrednik, ili vojnik, ili sudac, kad, bacivši od svojeg stečenog iz pljački kao obol tek jedan novčić, vjeruje kako mu je jednom zauvijek očišćen život dotad proživljen kao u lernejskoj močvari , da su mu kao po ugovoru otkupljena tolika krivokletstva, požude, pijanstva, svađe, zločini, prijevare, lukavstva, izdajstva, a otkupljeno mu je tako da se slobodno može vratiti novom krugu zločina. Što je luđe, ili pače, sretnije od onih koji si obećavaju najveću nebesku sreću ako su svakodnevno izrecitirali sedam onih stihova iz svetih Psalama ? Za te je čudesne stihove, vjeruje se, kazao Sv. Bernardu neki šaljivi vrag, više tašto nego pametan, ali je jadnik nadvladan svečevim lukavstvom. Sve je to tako ludo da je čak i mene stid, a ipak to prihvaća i to ne samo puk, nego i profesori religije. I nije li tome isto to što pojedina područja imaju svoga posebnoga sveca i svakom od njih se posebno pripisuju pojedine stvari te je svakom od njih određena posebna vrsta štovanja? Tako jedan pomaže kod zubobolje, drugi porodiljama stoji s desna, jedan vraća ono što je ukradeno, ovaj u brodolomu hiti u pomoć, onaj bdije nad stadom, i tako dalje, jer bilo bi predugo kad bi ih sve nabrajala. Pojedini od njih pomažu u više stvari, osobito Djevica Bogorodica, kojoj svjetina pripisuje skoro više moći nego njezinom sinu. Ali, što drugo od svetaca traže ljudi nego ono što pripada Ludosti? Kada ste među mnoštvom zavjetnih darova, koje gledate na zidovima tolikih svetišta ispunjenim do stropa, primijetili neki darak zavjetovan jer je izbjeglo ludost ili zato što se postalo malo mudrijim? Jedan je nepovrijeđen isplivao na površinu, drugi je iako proboden od neprijatelja preživio, jedan se spasio ne manje sretnim nego hrabrim bijegom iz bitke dok su se ostali borili, drugi je bio odveden na stratište ali je uz pomoć nekog sveca prijatelja lopova pao sa vješala, tako da opet može rasterećivati one koji su opterećeni bogatstvom. Neki je pak pobjegao slomivši okove, drugi je ozdravio od groznice unatoč ljutom liječniku, jednom je otrov poslužio za lijek a ne za smrt dobro ga pročistivši ali ne na radost njegove žene koja je zbog toga potrošila truda i novca . Drugi je opet prevrnuo kola ali je konje sretno dotjerao doma, ovaj je bio zatrpan ruševinom ali preživio, onoga je muž uhvatio na djelu ali je umakao. Nitko se ne zahvaljuje za suzbijanje ludosti? Toliko je lijepo ništa ne znati da se smrtnici za sve mole prije nego suzbijanje Ludosti. Ali zašto se uopće upuštam u to more praznovjerja? “Kad bih sto jezika imao, kao i stotinu usta,/ K tomu i željezni glas, ja ne bih vam izreći mogao/ Premnoge vrste ludih, imena ludosti mnoga” . Tako je cijeli život svih kršćana jednostavno krcat tim ludostima koje i sami svećenici bez poteškoća ljudima opraštaju i dapače pothranjuju, znajući da i mali prihod kasnije obično naraste. Ako bi među tim ustao neki omrznuti mudrac i rekao ljudima ono što je tu najbitnije, na primjer: “Ako budeš živio čestito. nećeš proći loše; grijehe ćeš otkupiti ako novčiću za otkup dodaš odbojnost prema zlodjelima, suze, bdijenje, molitve, post, i ako promijeniš cijeli način života; svetac će ti biti naklonjen tek onda kad budeš oponašao njegov život” - to kad bi, kažem vam, i tomu slično iznio neki mudrac, promislite od kolike bi sreće iznenada u potpuno zbrku odvukao ljudski rod! Ovom društvu pripadaju i oni koji za života određuju s kakvom bi pogrebnom pompom htjeli biti pokopani , i to određuju tako pedantno da propisuju poimence također koliko bi trebalo biti baklji, koliko puka u povorci, koliko pjevača, koliko žalopojki i glumaca, kao da bi htjeli sami doživjeti ovaj prizor, ili kao da je mrtve stid ako leš nije veličanstveno pokopan; kao da su izabrani za edile nastoje upriličiti igre ne baš religijskog sadržaja . Ovo što slijedi su fusnote, ali ja ih ne znam obilježiti u tekstu. Sv Kristofor, zaštitnik mornara, nazvan Polifem, bio je prema predaji gigantskog rasta. Obično su ga prikazivali po Vergilijevom opisu Polifema u Eneidi (III/659). Sv, Barbara bila je zaštitnica vojnika a Sv. Erazmo štediša ili čak škrtaca. Herkul je bio poistovjećen sa Sv. Jurjem jer je ubio lernejsku hidru, kao što je Sv. Juraj ubio zmaja. Hipolit, sin antičkog junaka Tezeja, nije htio voditi ljubav sa svojom maćehom Fedrom. Ova se potužila Tezeju da je Hipolit zavodi. Tako je Tezej izmolio u svog oca Posejdona, boga mora i zaštitnika konja, osvetu: preplašeni Hipolitovi konji pregazili su i ubili svoga mladog gospodara. Sv. Hipolit u kršćanskoj je predaji također ubijen od pobješnjelih konja. U Močvari pokraj rijeke Lerne na Peloponezu Heraklo je ubio čudovišnu hidru. Anegdota govori o vragu koji je Sv. Bernardu rekao da u Psalmima ima sedam stihova pomoću kojih se ide u raj. Kad mu ih nije htio otkriti, svetac mu je rekao da će svaki dan glasno govoriti sve stihove Psaltira, dakle će među njima biti i tih sedam. Na to mu je prevareni vrag otkrio tajnu. U tom je Auzonijevom epigramu (X.) žena htjela otrovati muža ali ga je zabunom spasila. Sastavljeno prema Vergiliju (Eneida, VI/625). Seneka, O kratkoći života, 20. Rimski državni činovnici edili nadzirali su igre, svečanosti, red u gradu i izgradnju javnih zgrada. |
JUNACI BLOGOVE ULICE (2)
1167 riječi, 5618 znakova bez praznina; 6773 znakova s prazninama; 27 odlomaka.
(Sebastijana smo ostavili u trenutku kad su počele njegove nevolje. Naravno, te nevolje, gledajući iz današnjega toplog kućnog mira/nemira, nisu bogzna što, ali, more bit' da su prouzročile njegov nestanak 20 godina poslije, proljetos. Vidjeh u jednom komentaru da je možda riječ o dječjoj književnosti, što bi mogla biti točno prepoznavanje, odnosno čitanje, budući da je riječ o 17-godišnjem mladiću koji nestaje u 37. godini života, a roditelji su mu još živi. Dakle, Sebastijan je dijete s brkovima (naslov prve knjige Alojza Majetića: Dječak s brkovima priča) koji veze svoju priču, a taj vez, kako spomenuh, ima tri čina. Prvi se čin upravo odigrava, pa odškrinimo tiho vrata 3 a razreda gornjogradske gimnazije – sasvim tiho, molim, i bez guranja. Ako ikako možete, evo klečim, uzdržite se glasnih komentara. Sve što imate reći, napišite, budući da ni ja vama ne govorim, nego pišem. Vrlo glasno pišem, doduše (stenjem, kašljem, šmrčem, govorim sam sa sobom, pokatkad mi se omakne i kao breskva sočna psovka...), ali zato i vama dajem pravo da vrlo glasno odgovarate. Štoviše, vaša bi me glasnoća možda probudila i ja bih, eto, progledao poslije tisućljetnog sna i čežnje za samostalnom stvarnošću. Sad kad smo odškrinuli vrata, evo što vidimo i čujemo:) Iz džepa sam izvadio posjetnicu, posljednji krik zezancije, na kojoj je pisalo, naravno verzalnim kurzivom: MOLIM VAS, NEMOJTE ME ZAJEBAVATI! Znam/znam, nije u redu, znam/znam da nije ni neki štos, odmah sam to shvatio, ali neki me razigrani kurčevi anđeo povukao u, činilo mi je, nestašnu igru. Ne znam tko je rekao da se historija ponavlja, ali se možete kladiti da je to čak i moguće, što bi značilo: ili da nismo pametni/ili da vrijeme (sekunda, sat, dan, mjesec, godina itd.) ne postoji. U mom slučaju, jebi ga, postoji. Scena od prije tri godine; opet je izletio iz razreda, blijed i zelen, moj bi brat rekao – imao je divnu boju oker zida! – da bi se poslije 180 sekundi vratio. Opet s direktorom, opet s autoritetom, što mi je ovaj put donijelo grdne neprilike. Direktor je, čini mi se, punih pet sati držao prokletu posjetnicu i ruci, fiksirajući svakog ponaosob, rekao bi moj profesor hrvatskoga – po na o sob! A onda je lijepo zabio oštri nož-pogled u moje nevino prištavo čelo. Osjetio sam kako mi njegov pogled-svrdlo probija tvrdu čeonu kost i zaustavlja se negdje duboko u mojoj sivoj moždanoj masi, u onome dijelu gdje, valjda, počinje podsvijest. - Čije je ovo? – pitao je, kao da mu radio Ilirikić nije već sve istralalalao poput selskog telala. Meni su takva pitanja oduvijek bila glupa. Tko je napravio ovo ili ono, čije je ono ili ovo? &td. Sličilo mi je to na pedagoški potez koji omogućava krivcu ili pravcu da se sam javi, odnosno da obavi neku vrstu istraživačkog policijskog posla, neka vrst samokritike ili posipanja po glavi pepelom najjeftinijih cigareta. Kaj god! Cijeli je svijet znao da je to moja posjetnica, svi su znali tko mi je poklonio taj sjajni original, a dobio sam je, ako baš hoćete znati, od jednog slagara prije dva dana, kad sam ono bio s Alojzijom na prijelomu njegovim novina. Bio sam mu simpa. A sad drug direktor pravi od toga cijelu TV dramu, kao da hoće naglasiti da on ne pripada cijelome svijetu, kao da je on nešto posebno; ma hajte, molim vas. Njegov sam pogled izdržao. Bitku u zraku dobio. Nimalo lako, ali ipak. - Ponovo pitam: čije je ovo? – naglasio je čije, a gledao u mene. Njegov je pogled istraživao po mojim moždanim vijugama, osjećao sam kako krivuda njima tražeći pravac prema samokritici i priznanju, koji je u mene, to su mi stoput rekli, sasvim zakržljao. Ja sam i dalje šutio, uostalom, šutnja je zlato kaže naš narod, a narod je od davnina najpametniji čovjek. Ali nisam samo ja šutio. Svi su napadno glasno šutjeli. Toliko smo svi šutjeli da je direktor, da je bio poslovno pametan, mogao u školi otvoriti rudnik zlata. Ilirikić je počeo cupkati na mjestu – cup, cup. Očito da sa živcima baš i ne stoji najbolje. - Druže direk... – pokušao je nešto reći. Direktor ga uopće nije ni pogledao. Samo mu je rukom pokazao da šuti, da svojim kreštavim glasom ne remeti ovu velebnu tišinu. Zatim je opet postavio pogoditekoje pitanje: - Po treći put pitam: čije je ovo? Posebno je naglasio ono treći, vjerujući da je treća – sreća. Dokazao sam mu da je u krivu. Šutio sam i gledao prokletu posjetnicu visoko podignutu u njegovoj desnoj ruci. Mislim da mu je ta ruka već utrnula. A tek uho?! Uho mu se počelo prvo polako, a onda sve brže i brže pomicati gore-dolje, lijevo-desno. Moram vam reći da je naš direktor inače bio duša od čovjeka. Mogli ste mu svašta raditi, a on bi se samo smješkao onim dobrodušnim osmijehom u stilu – pustite djecu, pa i mi smo bili mladi! Svašta je mogao izdržati. Bosanac. Kažu da je u ratu, a to mi je moj stari potvrdio, bio najhladnokrvniji partizan u cijeloj Europi. Zbog toga sam mu se duboko klanjao, uvažao ga, ali ne toliko da odgovorim na tako glupavo pitanje kojim me masira pred cijelim razredom i svima. I on je to znao. On je to dobro znao. Znao je da nikada ne odgovaram na tu vrst znatiželje. Zato je postao nervozan, premda mu se nervoza u glasu nije primjećivala. Uši su ga izdale. Počeo je njima strizati baš kao uplašeni zec, ako znate kako zec uopće striže ušima. To je bio vrlo očit znak nervoze. Pričao mi je stari da su mu uši, u jednoj akciji, toliko šetale po glavi kao da mu uopće ne pripadaju, kao da nisu sastavni dio glave. Da žive svojim zasebnim ušnim životom. Ako se uopće može nazvati vlasnikom nekoga kome nešto ne pripada! Da situacija nije bila ozbiljna i da nisam tog prokletog direktora Stjepana Štefa Trputca, ipak na svoj način volio, nasmijao bih se. Jer su mu uši takve. Kao u Charlya Chaplina noge. Micale su se strelovitom brzinom u svim pravcima. Ako postoji svjetski rekord u brzini micanja ušiju, mislio sam, onda je Štef Trputec apsolutni svemirski rekorder. - Dakle, nećeš se sam javiti? – fiksirao me, već molećivim pogledom, spuštajući materijalni dokaz, krvavu sjekiru-posjetnicu, na stol. Licitiranje je završeno, sad čujmo cijenu. - Ko, je l' ja? – prekinuo sam 21-karatnu zlatnu šutnju. Direktoru je pao kamen sa srca i otkotrljao se pravo na moju nogu; pedagogija je opet trijumfirala, krivac se ipak sam javio, postupak je krenuo s mrtve točke. (Što se zatim zbilo, saznat ćemo iduće nedjelje. A do tada možete sami zamišljati i pisati kako će se stvar kretati dalje, naravno ako želite kao autor sudjelovati u stvaranju prvog blog-romana. A to znači da već možete početi osmišljavati fizički izgled dosad spomenuti likova; da predlažete glazbu koja će pratiti ovo blog-djelo; napokon, možete čak i sami napisati neku scenu. Ili je snimiti. Sve je moguće osim drvene peći, a i ona je moguća ako u nju ne stavite pravi žar. Iz neke picerije, recimo, ili s roštilja na kojem se grije neko jadno janje.) |
PUŠIMO, PUŠIMO U SAMOĆI
Pa, da zapalimo jednu uz obveznu jutarnju kavicu, ha?! Unatoč modi. Jer, sad je moderno biti protiv pušenja. Svi su se uključili u pokret, ne. Te ovo, te ono. Čak su u tom pokretu i proizvođači cigareta! Kažu, mi smo protiv pušenja! A onda veliju da su ove godine proizveli tri puta više cigareta neg prošle. Al to nije važno. Važno je da su se uključili, kak sponzori, u sve prisutniji ekološki pokret. Pa svoje proizvode reklamiraju ovak: Dim naše cigarete je plav, kano nezagađeno more; bistar, kano gorski potok; zračan kano čisto ozonsko nebo; nježan poput očiju koje vas zaljubljeno motre. A kašalj je suh i - zdrav! U našoj mladoj, ne, i međunarodno priznatoj državi pušenje je jedno vreme bilo fest, kak da velim, popularno. Pušili smo na svim razinama. I doma, i na poslu, i u pretvorbi… velim vam, svugdje. Pa i u športu. A vele da športaši uopće ne bi trebali pušiti. Kak bi nam bilo gledati Ivaniševića s reketom u ruci i cigaretom u zubima? Ili, Ivu Majoli? Teško je igrati tenis kad ti je nekaj u ustima, ne? Il košaricu! Il nogomet! Nije dobro kad na naslovnici Jutarnjeg ili Športskih osvane naslov: Hrvatska popušila! Odmah gosponi saborniki i onaj fest ljuti Hebrang s čudnim brkom, u uvaženom Hrvatskom saboru ili u Vladi, postave oštra pitanja: Kako je popušila kad je pušenje na radnom mjestu zabranjeno? Kome je popušila? I kaj je pušila? Mali smotuljak, ovakav kakav sam ja pušio kad sam pušio, ili neki veliki? Je li popušila od nekog malog ili velikog kluba, ne? Jer sasvim je drukčije kad pušiš nekog malog, neg velikog! Od maloga ti nemre niš biti. A od velikoga se možeš i vgušiti, ak ne znaš pušiti. Pušenje nije zdravo, znam, ali molim vas recite kaj je zdravo? A kad smo već kod zdravlja, onda želim da nam Naša Annie što prije ozdravi i da joj se čelo žari onako kako je Veliki Tin napisao u Notturnu. Prvu strofu posvećujem jutros Annie, bez obzira kaj bi Tin na to rekel: Noćas se moje čelo žari, noćas se moje vjeđe pote; i moje misli san ozari, umrijet ću noćas od ljepote. Ne zaboravite, sutra je novi nastavak Junaka Blogove ulice, pak očekujem da ćete se, mirisnice i štovani, polako uključivati u pisanje, to jest… |
NAŠA DOMOVNICA
Zašto me petak uvijek podsjeća na početak ili svršetak?. Većina petak rimuje s – metak, ali ja sam svoj život trošio u ostale dane, a za to je rima – tane.
Vratio sam se iz Đakova. Radostan, jer sam upoznao mnoge dobre ljude, divio se prekrasnim i meni nedostupnim Slavonkama i uživao u vegetarijanskim jelima s prilogom. Recimo: fantastični restani krumpir sa svega pola kilograma dobro ispečenih i dovoljno ljutih kobasica; izuzetni krumpirići, mislim na putru oliti maslacu, vrlo jestiv crveni luk s prilogom od pečenog hladnog odojka (svega 1,50 kg) i vruće janjetine (svega 2 kg). &td. Budući da sam liječeni antalkoholičar, pio sam tek nevjerojatan Traminac (1,5 dcl) i, naravno, nenadmašnu feričansku Frankovku. Dakako, i TV ekipa je sjajna. Osobito glavni, to jest Branko, koji ima nevjerojatno mnogo energije. Sve stigne. A da i ne govorim o vrijednom Aljoši, šarmantnom režiseru Belom, strogom ali pravednom producentu Ljubi, marljivoj Marijani, druželjubivim kameramanima i ostalim tehničarima, a da o nevjerojatnoj grupi 0,0 promila, to jest vozačima i ne govorim. Felkija, glazbenog urednika ostavio sam na kraju, budući da je, čini li mi se?, sretno zaljubljen. Zaista, ljubav ne zna za godine. Naravno, svi naši domaćini gotovo da su se ubili od ljubaznosti. I oni u Đakovu i oni u Našicama, gdje smo bili smješteni. Emisija koju smo snimili je Domovnica. Tu se prednost daje hrvatskoj tradicijskoj kulturi. A vama, dobri moji, skrećem pažnju na Voju Šiljka, te da svakako pogledate predzadnju glazbenu točku u kojoj pjevaju Vesna Pisarović i Zvonko Bogdan. Sjajno pjevaju starogradsku pjesmu Imam jednu želju. To bi bilo sve iz Đakova. Naravno, Strossmayerova katedrala još stoji na svome mjestu. Manjka joj samo jedna ruža, gore kod desne terase na tornju. A kad je riječ o samoj katedrali, onda valja priznati da je fantastična. Kao da nije građena, kao da je izrasla iz one močvare na kojoj je, je li?, niknula. Mila Rajsko Djevo, vibrator je izmislila jedna vjerna žena, zaboravio sam joj ime. Vjerni muškarci služe se, od pamtivijeka, junačkom desnicom ili ljevicom. |
MOGUĆA ISTINA O RAJSKIM LJUBAVNICIMA
Budući da su se mnogi pismoslikari, slikopisci & notni umjetnici okušali u opisivanju svoje istine u onim glasovitim prvim ljubavnicima, gospođice Eve i junoše Adama, i ja odlučih tom problemu pridodati svoj maleni, rijet bih prilog, doprinos u otkrivanju konačne istine o rajsom i izvanrajskom životu tih sretno zaljubljenih nesretnih izgnanika.
Na ovaj me pjesmuljak potako onaj post Srcekucajuće Annie De Nama Svima u kojem netko nekoga tuži zbog neizvršavanja neplaćenih bračih obveza, dakle snošaja (čuj, snošaja!). Sav sretan hitam izjaviti da me na ovu ljubavnu pjesničku radost potakla i Neuhvatljiva Ptica Trkačica, koja je prvi put posjetila ovoga sentimentalnog osamljenika, ter mu za uspomenu ostavila dva ljupka i mirisna tipfelera, koja sam, naravno, odmah nježno stavio u herbarij. Izjavljujem da nisam zaboravio milu mi Rajsku Djevu, potpisanu Bestijicu, ter najdražu nam Big Mamu. Poručujem im da je danas - ipak, ipak, - utorak, premda se ja furam na ponedjeljak. ADAM I EVA Davno je bilo, u pravom raju Eva i Adam u punom sjaju Adam je marno ispijao sok Ter skriven u Evin gledo je bok Eva sva stidna, takva je bila Smokvinim listom ženskost je krila I tu se valjda umiješa Bog Adamu vješto ukrutivši rog Krutost je roga, vjerujte meni Činila dobro djevici Evi Dok Adama spretno služio rog Sretna je klicala: živio Bog Al' Vrag se Bogu naruga fino Pred Adama, na stol, servira vino Ter kuša Adam novu ljepotu I nađe radost u vinskom životu Postoje, shvati, i druge stvari Ta nije sav život u tvrdoj kari I rog mu smekša, ta kvrga tvrda Jadnoj je Evi sudbina grda Adamu gala, vino si toči Dok našoj Evi suzne su oči Što da se radi, gdje nestade rog Neka je proklet taj vražji Bog Bog shvati vapaj što Evu guši I već se pred njom sto rogova puši Epilog ovaj čujte na kraju Izvješće dajem o stanju u raju: Gle, Adam vino dolijeva sjetno Eva uz rogove živi još sretno Tako i danas kroz život kroče Eva se 'evi, dok Adam loče A ja kidam lijevo i desno, to jest u Đakovo. |
DOK GLEDAM KAKO ULICA ZAVIJA
Možda jesam nepametan, kako bi lucidno rekao Božo Sušec, ali ne toliko da ne bih uvažio savjete većih mahera blogologije od mene.
Zato, zahvaljujem svim svojim čitateljima, a to će reći objema djevojčicama, te obećajem da ću roman objavljivati u triput kraćoj formi, što će nadam se svi prihvatiti pljeskom. Znamo kako snažno zvuči pljesak sa dvije ruke, a meni se već čini da čujem gromoglasan pljesak jedne ruke. Toliko o tome. Danas me svi pitaju znam li novi vic o Ševki i Mirsi, odnosno Muji i Hasi. Naravno da ne znam. E, sad, čujte lukavce: kad kažem da ne znam, onda mi, smijući se podrugljivo, kažu: E, kad ne znaš, onda ne trebaš ni znati. A kad kažem da znam, onda, valjajuće se od smijeha, vele: Kad znaš, onda ti ne trebamo ni pričati. I što sad da radim? Ništa, nego zamoliti pomoć od vas koji znate taj vic, a koji ja ne znam, da mi ga ispričate. Telefonski, kad me sretnete bilo gdje ili ovdje. Molim, molim... jer dosta mi je da me motaju kao budale novine. |
JUNACI BLOGOVE ULICE (1)
PRVO POGLAVLJE U KOJEM SE ŠTOVANI PUBLIKOM UPOZNAJE S GLAVNIM JUNAKOM I NJEGOVIM PRVIM PROBLEMIMA, TE NASILNOG ODVOĐENJA DJELA NA PRVU KEMOTERAPIJU (2388 riječi; 12.244 znakova bez praznina; 14.635 znakova s prazninama; 260 redaka; 63 odlomka; mjereno u Bookman Old Style pismenima) Dakle, to bijaše bilo iznenađenje! U toj bih pustari prije očekivao pokojnoga lutalicu Odiseja nego nju, tu vrašku ljepoticu. Manje bi me iznenadilo da je ispred mene izronio Kapetan Nemo, sa svim onim putnicima u Nautilusu, pa i samim pokojnim Julesom Verneom. Čak bi mi bilo logičnije da se iz morske pjene pojavila, glavom i ohoho tijelom, najeksplozivnija seks-granata dosad, sama Afrodita, zajedno s hromim mužem Hefestom i brzonogim ljubavnikom Aresom - u najprijateljskom zagrljaju - nego što sam ugledao nju !!! Amaliju Pibler, mis zagrebačkih gimnazija svih vremena & nevremena. Istinu za volju, taj bi me susret u svakoj drugoj zgodi obradovao, ali danas, danas nije. Jer, ležao sam gol golcijat na glatkoj stijeni prekrasne istarske plaže, u podnožju jednog od šumovitih zaljeva mirnih Banjola. Sigurno je da goliji nisam bio ni kad me moja mila majčica, Adela Pukšec, rodila prije ravno sedamnaest godina u Zajčevoj bolnici u Zagrebu, ako vas baš i to zanima. Ali - ni Amalija nije bila nimalo odjevenija. Za mene se ne bi moglo reći da sam bogzna kakav stručnjak za ženska tijela - gola ili odjevena, svejedno - a najmanje me možete zamisliti kao stalnog člana žirija za izbor ljepotice, ali mi morate vjerovati kad kažem da je Amalija vlasnica najzamamnijeg tijela kojeg sam do tada vidio, pribrojivši mojem vrlo skromnom iskustvu i prelijepe color fotografije na naslovnicama i srednjim stranicama brojnih tiskanih erotskih mamila na bludne poglede plahih muškardina i macho muškarčina. Možda bi netko drugi u tom nevjerojatnom trenutku, pohvalio njen Evin kostim, njene radosne i drhtave djevojačke grudi, te rtove dobre nade, koje su me cijeli život podsjećale na one rijetke neosvojive vrhunce himalajskih masiva; možda bi čak rekao riječ-dvije o sjajnoj arhitekturi njena organizma, ali ja ??? ja sam zanijemio. Bilo mi je vrlo/vrlo, osušilo mi se grlo/grlo! Odjednom sam se smanjio i bio mali, sasvim malecki. Čak manji i od onoga najnižeg od sedam patuljaka s kojima se vragoljasta Snjeguljica katkada znala lijepo zaigrati. A ona, prokletnica, kao da je umjesto očiju imala ugrađene elektronske radare. Dakako, s takvim me je čudomodtehnike očima lako ugledala i, što je još predvidljivije kad se prisjetite ženske logike, ushićeno viknula. Upravo vrisnula: - Sebastiiijaneee! Dok se ono posljednje e razbijalo o oštro stiiijeeenje i raskomadano mi se oštro zabadalo u svaku stanicu moga mršavoga tijela, ja sam se, valjda, uvukao u mišju rupicu - !!! koja se tu stvorila kao u crtiću !!! e da bi mi bila pri ruci u nevolji ??? - glumeći najtotalnijeg gluhonijemca na svijetu. Ali me njen glas, ono prokleto posljednje e, i tamo pronašao. - Sebastiiijaneee! I je zaviiijalo kano viiihor, a ono se e počelo širiti u neeedogleeed. Mislim da su ga čuli i u preeekomorju, to jeeest u Italiji. Koji li joj je vrag da se tako dere, mislio sam, mora da je već sve živo probudila u nekoliko kilometara udaljenoj Puli, razbudit će svoje i moje starce iz sitog poslijepodnevnog pasivnog odmora, gore o Banjolama, pa ćemo imati lijepih neprilika nađu li nas, ovako gole, na stijeni, pokraj najplavljijeg mora na kugli zemaljskoj. -Sebastiiijane! I je još uvijek viiihorilo, a dugo se i prodorno e naglo skratilo. Način na koji je treći put izrekla, zapravo ispalila, oslobodimebože ime sad je bio drukčiji. Odrješit, rekao bih kao vojnička zapovijed. Ipak, volio sam kako Amalija izgovara to meni mrsko/mrsko ime. Trnci su mi tijelom prolazili od neke obećavajuće topline njena pjevajuće-promukla glasa. Pa sam se i sad naježio, unatoč suncu koje je vraški pripeklo. I u takvoj - +++ možete misliti +++ - nemogućoj situaciji, ipak mi je uspjelo dograbiti onu krpicu od košulje i, brzinom koje se ni mungos ne bi postidio, pokriti ono svoje malo, muški nervozno i lako predvidljivo, stidno mjesto. - Sebast'jane! Bila je to već prava zapovijed. Zvučala je kao pucanj malokalibarske puške - puk - suho, kratko i oštro. Gotovo da me ubila tim pucnjem. - Što s' dereš?! - prosiktao sam kao ljuti istarski poskok - Zar želiš da se oko nas okupi cijeli svijet? - Ali, Sebastijane... Krenula je prema meni kao da je na sebi imala, u najmanju ruku, eskimsku bundu, kao da nije gola, kao da joj se sunce sasvim muški ne mazi po mokrom tijelu i svemu. Siguran sam da bi Alojzije Pukšec, moj stariji i jedini brat, umro od stida da me tada promatrao s jedne od obližnjih stijena. Jer ja sam se, priznajem, kukavičji i nemuški pokrio izlizanim trapericama po glupači, to jest glavi - ))) umjesto da širom otvorim sve moguće argusovske oči i divim se nenadanoj ljepoti, što bi učinio svaki normalan muškarac ((( - . - Što ti je? - upitala me medeno-naivnim glasićem, kao da ne shvaća u kakvu me je glupu neugodu dovela, s kompletnom tom svojom golom sedamnaestogodišnjom ženskom ljepotom. - Go... gol... gogolili smomo... - promucao sam, ispod prokletih traperica i, pogađate, odmah se pokajao. Kao da me ta, u najmanju ruku, bedasta isprika ugrizla upravo tamo, tamo gdje najviše boli. Pa što ako smo goli, zar to nije upravo ono što sam cijeloga života želio, mislio sam. Ona i ja na nekakvu pustom otoku ili bilo kojem drugom pustome mjestu, dobri jedno drugome, zaljubljeni, strastveni, nježni i, no, svašta, i sami znate što ste u takvim zgodama maštajući priželjkivali. - Pa što onda ako smo goli - prkosno je odgovorila i još se više isprsila ispred mene, što sam ja, razumjet ćete, samo naslutio, budući da su mi sve oči bile odjevene u traperice. - Da se nisi slučajno rodio u večernjem odijelu? - nastavila je ljupko i upitno. U jadnoj mi se glavi sve uskomešalo, što da vam pričam. Osjetih da sam, u tih prokletih tridesetak sekundi, zaradio dva nova prištića na, slobodno se može reći, prilično prištavu licu. Kako bi na mome mjestu reagirao moj stariji brat ili bilo koji mutavac iz škole? Bi li on, ili bilo koji drugi On, da se našao u ovako nebranu grožđu, poduzeo nešto konkretno, pa makar bila riječ o Amaliji? Mislim, bi li je, ovako nagu, najprije pomilovao očima, pa onda... zna se što je sve u takvim zgodama radio moj brat! Ili bi, znajući da sam u nju zaljubljen, previdio svu njenu obećavajuću erotičnost nekakvom šarmantnom glupošću?! Bilo kako bilo, siguran sam da ne bi reagirao u duhu naših dramskih dijaloga, tipa, znate već /// On: Sigurno me telefon treba, drugarice Amalijo! - kao da glupi telefon uopće može nekoga trebati!? /// ili On: Oprostite, nisam ništa naručio, a pogotovo ne takvu srnetinu od koje bi i dijetalac odustao od dijete, a travožđer prešao u mesoždere! /// /// Pritom bi pisac takva monologa dopisao didaskaliju ovakva sadržaja: ...reče s neodoljivim osmjehom Relja/Belja, dok je, neprimjetno drhtavom, desnom rukom pozivao Zalogaj-Amaliju da sjedne do njega na vruću i glatku stijenu. /// Sad, što bi Alojzije učinio, a što dramski pisac koji primjećuje neprimjetno drhtavu desnu ruku, ne znam. Ja sam, međutim, skočio u naše divno plavo more, s košuljom i trapericama, onako kako sam ih držao, i - brže od Tarzana Weissmillera, kad navedeni filmski junak pliva kao najbrži gliser hitajući u pomoć svojoj ljupkoj ženici Jane, koju je, eto, u taj kobni čas, napao pedesetmetarski gladni krokodil - zaplivao u zagrljaj otvorenoj pučini, kao dobro plaćenoj bludnici. Mislim da sam, tako plivajući, srušio sve postojeće svjetske plivačke rekorde, zamišljajući se na olimpijskom pobjedničkom postolju, sa svim mogućim zlatnim, srebrenim i brončanim odličjima. Čuh li to i pobjednički zvuk himne; i vidjeh li kako se barjak pobjednički vihori na stijegu; i osjetih li Amaliju kako u stanu – pokraj televizijskoga ekrana, iz kojega promuklo izviruju slavljenički glasovi neuništivih i ushićenih športskih komentatora srednjih i trećedobnih godina – uzbuđena plače od sreće što sam takav, dakle zlatni olimpijski plivački slavodobitnik; doživjeh li i slavljenički povratak s te moje olimpijade - u zračnu su luku pristigli svi koji mogu hodati u, sada mome, bijelome Agramu: & stara & stari & Alojzije & sestra Mirjana & Amalija (ah Amalija!) & direktor škole &&&; upamtih li i svečane govore: zaslužan za ovo, zadužio nas za ono, tisuće najljepših mačaka s buketima raznoga cvijeća, poljupci, banketi, nagrade, intervjui... - Sebastijan Pukšec! Dakle, to je bilo još veće iznenađenje! - No, reci Sebastijane, o čemu smo govorili? Čisti šok! Umjesto televizijskih kamera i svega, u mene su buljile očale staroga povjesničara Franje Tkalčeca, dragog nam Ludve von Ilirickitscha, kako smo mu tepali; umjesto tisuću hiljada oduševljenih lica mojih ljupkih obožavateljica i jalnih obožavatelja, tek trideset oznojenih glava sumučenica i sumučenika iz trećega a; umjesto brojnih i ugodnih – kako ste dobro, svaka čast! – pitanja novinara, samo jedno jedino pitanje dosadnoga i omalenog Tkalčeca. Jedno jedino pitanje na koje u tom trenutku nisam umio odgovoriti. - Gov... ovo... rililili... smomo – mucao sam kao profesionalni mucavac, osluškujući spasonosni šapat uvijek budnih prijatelja iz razreda. Ali, kao za inat, ni jedan jedincati šapat nisam uspio razumjeti. Mora da sam zaista daleko otplivao! - Dobro si počeo, - rugao mi se poluslijepi von Ilirickitsch – ali sad samo nastavi. Nastavio bih ja, rado bih nastavio, prokletinjo profesorska, mislio sam, ali pojma nemam o čemu ste blagoizvoljevali govoriti, o, kako bih rado sve ponovio, ali zar ne vidite da nisam bio u razredu, zar, pedagože jedan!, ne znaš da sam bio u Banjolama, da sam bio olimpijski pobjednik, što me guliš kada krumpir nisam!Okrenuo sam se. Iza mene šuštanje i nerazumljiv žagor. Ugledah Amaliju. Sjedila je dvije klupe iza mene, s onom ludom Vesnom, i pokušavala mi nešto došapnuti, ali ni nju – ni moju Amaliju – nisam razumio. Bila je odjevena u onu vrlo plavu i vrlo ljupku vrlo mini-kutu. Od njene raskošne golotinje nije ostalo ni g. - Nooo, što si sad zanijemiooo? – nastavljao je kao foool čudeći se neumorni znalac povijesnih datuma i događaja. – Gdje ti je sad onooo tvoje famooozno znanje i briljantna snalažljivooost? Sa Franjom Tkalčecom nisam se slagao od prvoga dana našeg poznanstva. Došao nam je u prvi razred prije tri godine i odmah zauzeo katedru kao bunker u borbi protiv svih učenika. Razmetao se mnogim nevažnim povijesnim činjenicama kao da im je u najmanju ruku sam svjedočio, što me, iskreno, ne bi ni začudilo. Izgledao je točno kao BROJ 1 iz Allana Forda. Kad god bi mi se ukazala prigoda, ja bih ga nekom svojom izmišljotinom dovodio u žuta stanja. U ludilo. Tako sam mu jednom rekao da su stari Grci bili prilično mladoliki za svoje godine, što se za neke prisutnike ne bi moglo reći. Drugi put sam kao ozbiljno rekao da su negdašnji geniji bili uglavnom nepismeni. On je hinio ravnodušnost, pa me, gotovo nezainteresiranim glasom, upitao odakle mi sad to. Odgovorio sam da je to moj zreli zaključak poslije njegova pametna predavanja. Kakva prokleta predavanja, nije izdržao bez visokog C, ja tako nikada nisam govoriooo! Tako niste, odvratih pomalo zlobno, ali ste govorili da su drugovi Buddha, Sokrat i Isus bili nepismeni, jer nisu ništa napisali. I da su, zapravo sva trojica umrli od infarkta, koji budisti nazivaju nirvana, ljubitelji grčke filozofije čašom otrova, a kršćani nabijanjem na križ. Svi su, dragi moj profesore, i-n-f-a-r-k-t-i-r-a-l-i! I Ilirickitsch. Poblijedio je kao krpa, zatim pozelenio kao zeleni plan i – zapalio u zbornicu. Tri minute poslije, eto ti našega profešura – kako bi to Dalmatinci – s velikim poglavicom, direktorom škole. Autoritetom! I, što da duljim, oprali su me dobro, istrljali bez sapuna, ali sam ipak stoički i stojeći otrpio baražnu paljbu udruženih profesorsko-direktorskih snaga i – hajde de – dobio ukor razrednika. Taj naš neravnopravni spič donio mi je cijelu gomilu pozitivnih bodova, osobito kod ženskog dijela razreda. Sad, tri godine poslije bitke kod Srca, kako sam nazvao opisani naš sukob, sad me taj Metuzalem povijesni pita za moju snalažljivost. Da se čovjek ubije od muke! - Dakle, uvaženi profesore, kad me pitate za moje famozno znanje i briljantnu snalažljivost, odgovorit ću vam – to sam izrekao falscetom, imitirajući njegov, prilično kreštav glas. (O čemu god pisac pisao, pa bilo to o mahunama ili neizmjernoj pameti, uvijek piše o sebi. Naime, u meni je proradio dugo maltretiran i grubo potiskivan cenzor. Mislio sam da ću izdržati i jednostavno preći preko posljednje primjedbe glavnoga junaka, tim više što sam tu primjedbu odlučio malo dotjerati. Naime, glavni je junak ovako napisao spornu rečenicu: to sam izrekao falscetom, imitirajući njegov, prilično kreštav glas. Nastavio sam gotovo lijeno prepisivati roman, kad mi se odjednom upalila crvena semaforska žaruljica upozorenja u glavi. Zastao sam. Zapravo – ukočio - jesi li oučila kako mi se stvar ukočila? -. Nešto mi je smetalo. Nešto slično onom nervoznom vrisku klarineta. A to što mi zasmetalo jest taj prokleti kreštav glas. Bijah bio namijenio profesoru povijesti popriličan stas i spikerski glas. Bariton sam mu htio upisati u grlo. Kad je sve, kako vidite bilo odlučeno, i kad je Franjo Tkalčec dobio glas i stas o kojima je sanjao stoljećima, pisac je shvatio poruku glavnog junaka. Naime, povijest ipak nije ono što nam se čini da jest, pa prema tome profesor povijesti ne bi morao imati ugodan bariton, već kreštav muški, ako to uopće postoji, nervozni sopran. To je Sebastijan htio naglasiti: povijest je jedna prilično neugledna, stara i grbava gospoja s kreštavim glasom. Ako još nemate pravu sliku, sjetite se djetinjstva. Kad su vas plašili Baba-Rogom. E, ta Baba-Roga je povijest! Evo, već punih 25 svjetlosnih dana nikako da se oslobodim te primjedbe. Činjenica je da takvu rečenicu ne može izreći neki dugački pubertetlijski gimnazijalac. Jer Sebastijanu Pukšecu bilo je svega nešto više od sedamnaest godina kad je počeo pisati ovaj roman, one daleke 1984. godine. Bio se protegao uvis, preko noći, kako to već kod klinaca biva. Kad smo već kod visine, ja se baš i ne mogu pohvaliti nekim naročitim rastom: 144,3 cm, u cipelama s pet centimetara debelim potplatom i još dva centimetra naglašenom petom. Zato odmah moram reći, ne plašite se, neću ubiti junaka na kraju priče, premda mi ta misao nije strana. Razlog je tu: junak je visok 191 cm, a ja sam nisok; odnosno visok samo kad gostujem u prvom razredu osnovne škole, ali ni tamo se baš ne izdvajam ni visinom, ni težinom, ako ćemo pravo za zdravo. Važno, važno, važno! Druge nedjelje slijedi završetak prvoga poglavlja, a Vama, mile i poštovani, prepuštam da sami umjetnički odredite Sebastijana i Amaliju. Likovno, glazbeno i literarno. Naime, zamislio sam da ovo djelo prati, dok čitate, dobra glazba i još bolja likovna rješenja. Naravno, uvažit ću i svaku dobru rečenicu kako bi ovo BLOG-DJELO bilo što bolje i što BLOGOVSKIJE.) |
PRVI BLOG ROMAN U SVEMIRU, PA I ŠIRE
Dakle, sutra je dan R. I prije nego zagrebem u tu kiselu pisanu voćku poslije kiše, valja mi prozboriti riječ-dvije o životu koji ću vam ovdje pokušati prikazati. Dakle, glavnoga junaka, Sebastijana Pukšeca (ime i prezime izmišljeno), jednog od anonimnih junaka Domovinskoga rata, osobno poznajem već prilično dugo godina. Zapravo, poznavao sam i njegova pokojnoga brata, negdašnjeg sjajnog novinara Alojzija, pa sam tako upoznao u cijelu njegovu obitelj. Dakako, poznajem i glavnu junakinju Amaliju Pibler (ime i prezime također izmišljeno). Zapravo sva su imena u romanu izmišljena, da dalje ne objašnjavam. Roman je, zapravo, neka vrst dokumentarne umjetničke proze, koju je napisao Sebastijan u prvome licu. Rukopis romana, kojemu je izvorni naslov POGLEDAJ, DRAGA, JABUKE SU ZRELE, dobio sam od Amalije. Predajući mi rukopis rekla je nešto što nisam znao: naime, Sebastijan je dio romana već objavio na Blogu, negdje u ožujku ili travnju ove godine, na svome postu kojemu je dao ime AHILOVA PETA. Bilo kako bilo, od datuma njegova objavljivanja na Blogu, Sebastijan je nestao. Jasno, Amalija i obitelj Pukšec su o njegovu nestanku obavijestili policiju. I od tada traje potraga za Sebastijanom. Ja zaista ne znam njegovu sudbinu. Pitao sam Amaliju kako je došla do mene? Tramvajem, nasmijala se. Zatim je ozbiljno rekla da od Sebastijanova nestanka svakodnevno posjećuje Blog, očekujući da će se nekakvo dogoditi čudo, što ja znam. Onda je, po pisanju, skužila da sam ja Kemoterapija. Budući da ona i obje obitelji, Pukšec i Pibler, imaju puno povjerenje u mene, odlučili su mi predati rukopis da ga nastavim objavljivati. Kad je dogovor pao, nazvala je Majetića i on joj je dao broj moga mobitela. Naravno, nije to išlo tako glatko. Najprije me pitao za dopuštenje, a kad sam dao potvrdan odgovor, onda je itd. Tako smo se Amalija i ja našli prije dvadesetak dana, u Gradskoj kavani, ako vas baš zanima i gdje. Pitao sam je zašto roman nije dala De Bellom, koji je sjajan pisac itd. Kaže da De Belly nije tako poduzetan kao ja. Ona i obje obitelji misle da ću ja, uz pomoć Blogovki i Blogovaca uspjeti saznati što se, zapravo, dogodilo njenome Sebastijanu. Naravno, odmah sam potražio AHILOVU PETU na Blogu, ali je tamo nema. I, čini mi se kao nikada nije ni bila, odnosno da ju je izbrisao sam autor ili Nepoznat Netko… tko će ga znati. Roman sam pročitao. Čini mi se da je sasvim u redu. Zato sam odlučio da ga objavim ovdje u nastavcima. Ali to neće ići bez vas, mile stanovnice i poštovani stanovnici Blogolanda. Što očekujem od vas? Gotovo ništa. Jedino da pažljivo pratite sva zbivanja u romanu, da dajete svoje komentare, te da na temelju prepoznatih situacija i događaja pokušate, zajedno sa mnom i policijom, otkriti Sebastijanovu sudbinu. I tako opravdate naslov JUNACI BLOGOVE ULICE, koji sam drsko nazvao po onim junacima Pavlove ulice. Molim sve one koji će prepoznati o kome je riječ, dakle pravo ime i prezime glavnoga junaka, da to ne otkrivaju. To je jedino što nas mole obitelji Pukšec i Pibler: ne otkrivajte pravi identitet obje obitelji. Ova se molba posebno odnosi na Sebastijanove i Amalijine školske prijatelje i Sebestijanove suborce u Domovinskom ratu. Naime, oni će po događajima lako prepoznati tko je Sebastijan Pukšec. Sadržaj samog romana je ljubavna priča… uostalom o tome neka zbori sama priča. Naravno, ja ću ovdje i dalje pisati svakoga dana, osim nedjelje. Kad ćete, nadam se, sa zanimanjem pratiti PRVI BLOG ROMAN U SVEMIRU, dok se ja budem zabavljao na Jakuševcu. Nadam se da se time slaže i sam Direktor Svemira. |
TELEVIZIJA NA KRAJU GRADA I DRUGE SITNICE
Prvo valja promijeniti izlog. Leptiri su s jesenskom TV shemom otprhnuli u suživot s leptiricama, naravno jer je petak. Naravno, jer mi ni Majetić više ne paše, pa ga promijenih s njim samim. I to iz one trofazne golfske faze, a znat ćete koje kad pročitate ovu antologijsku mušku pjesmu. U onom dugom ponedjeljku, svašta sam radio. Najprije ono od čega se pomalo živi, a to je taj novi serijal za HTV. Javno snimanje prve emisije bit će u srijedu, 22. rujna, u Đakovu. Valjalo je dobro zapeti da se u tako kratkom vremenu domisli sadržaj cijelog zabavnog serijala. Po običaju, Branko najviše radi. Te ovo, te ono. Htio bi mnogo, a love je malo. Kao da ovi s HTV ne kuže onu staru narodnu: Koliko love, toliko muzike. No, dobro. Ono što me posebno toga dugog ponedjeljka oduševilo je Jura Hrvačić i njegova nova medijska zgrada, tamo daleko… daleko. Tako daleko da sam je nazvao TELEVIZIJA NA KRAJU GRADA. Jura je OK tip. Jako OK! Ima nosurdu za posao kojim se bavi, a bavi se radio, a od nedavno i TV proizvodnjom. S radijom – ako znate, znate a ako ne znate, onda ništa – ima uspjeha. Davno je krenuo s Velikom Goricom. I kad je tamo sve sredio, kad je Velika Gorica postala carica radijskog prostora, onda su ga neki tipovi preveslali. Mislili su da i oni to mogu što ne mogu, pa su moga prijatelja otfikarili. Otfikarili i propali. Jura si je zmislil novi radio – Obiteljski, pa još i Narodni. Poslije je ujedinio gotovo sve lokalne postaje i piči program koji se sluša od – do. Sad je odlučio krenuti s TV. S partnerima i drugom rajom najprije je kupio zemljište i osmislio zaista lijepu zgradu u kojoj ima svega. Radio i TV-studiji mirišu na posljednji krik radio i TV tehnike. Redakcije, studiji, medijski centar i kaj ja znam kaj tamo svega ima. Ako krenete prema Velikoj Gorici starom cestom, tamo među kukuruzima, voćkama i Peugeotima, vidjet ćete jednu veliku zgradu s lijeve strane. E, to je njegovo novo medijsko carstvo. Jura se ne žuri s TV programom. Sve radi bez neke posebne nervoze. I bez nervoze me pozvao u goste. Nije bilo ni janjetine, ni vitkih smuđeva, ali je bila kavica i muzirajući sokić. I to dva. Najprije mi je pokazao sve to što ima, osim najviše prostorije u kojem leži i smišlja što će raditi. Jura se ozbiljno bacio na TV posao. I o tome smo si prijateljski pospikali. Naravno da ću s Jurom raditi, ako me doista bude htio. Pogotovo zato što sam tamo vidio sve neke nove klince, a usuđujem se reći – buduće prave TV mahere. Imam nešto malo znanja u lijevom probušenom džepu traper jakne, pak bih s tim, kaj mi još nije scurilo, mogao pomoći dobrom drugaru. Osobito kad znam da se kani proširiti i lijevo i desno i gore i dolje. I kad je pokazao razumijevanje za raju s Bloga. Koliko mi se pari, bit će tu posla za sve one koji posla traže, a znaju raditi. Eto, to bi bilo to. Ako netko sumnja u moje riječi, možemo se i kladiti. Kladim se da će za najviše deset mjeseci TELEVIZIJA NA KRAJU GRADA Jure Hrvačića & C. O. potpuno zagospodariti ovim TV prostorom. Jedna obavijest. Za desetak dana počinjem pisati blog roman, pod radnim naslovom JUNACI BLOGOVE ULICE. Roman će izlaziti na ovome mjestu u nastavcima, mislim, nedjeljom. Dakako, ja neću biti jedini pisac. Ufam se u vašu pomoć. O čemu je riječ, možda ćete već sutra saznati. U svakom slučaju obećavam vam blogovsku zabavu. Zblogom. |
ZBLOGOM MALO ŽENO!
Tamam kad sam se pripremio reći kako sam i na kojim način preživio ovaj ponedjeljak - koji je trajao sve do danas, a danas je već četvrtak - kad mi se javio Taba i rekao da je jučer, u srijedu, umrla naša prijateljica Volga. Dobro, svi ćemo jednog dana Blogu na istinu, ali ipak, koliko god se pripremali za oproštaj od nekih nam dragih žena i ljudi, taj nas oproštaj uvijek iznenadi. To bi bilo sve o našoj Volgi s kojom sam vas neki dan upoznao. Ode naša prijateljica sa svim svojim bolestima i svim našim druženjima, ali nam nije zaboravila ostaviti onaj svoj osmijeh pun nade. S tim nam osmijehom valja živjeti. O životu španjolskoga pjesnika Juana Ruiza zna se da je živio između 1283. i 1351., a i to je podložno sumnji. Bilo kako bilo, taj je sjajan španjolski pjesnik odležao u zatvoru punih 13 godina po nalogu nekakvog budalastog toledskog kardinala, nekog anonimusa. Eto, o kardinalu se ništa ne zna, ali Juan nam je ostavio Knjigu dobre ljubavi, u kojoj je sa 1700 strofa opisao svoj pustolovni život. Između svih tih pjesama, izabrao sam tri strofe meni drage pjesme Male žene. A to su, vjerujte mi, sve naše majke, sve naše sestre, sve naše prijateljice i sve naše ljubavi. Pjesmu u prijevodu Nikole Miličevića posvećujem, dakako, našoj prijateljici Volgi. Hoću da skratim govor i da zborim bez zloće, jer moja riječ je vazda pravi uzor kratkoće, a o malenoj ženi malo se riječi hoće. Kratak se govor pamti ako je pun jasnoće. Tko brblja tom se smiju, a mnogo se smije bena. Ako je žena mala, u njoj je ljubav golema. Mnoge velike žene nisu maloj ni sjena i od velikih često bolja je mala žena. Ljubav me na to tjera da slavim žene male i evo odmah ću za njih velike reći hvale, za one male žene s kojima zbijate šale: hladne su poput snijega, a kao vatra se pale. Zblogom Volga. |
ODA VLASTI S UVODOM I POSVETOM
UVOD
Danas nam je vrlo sretan dan, budući da ćemo, od danas, opet imati čast televizijski pratiti sjednice Hrvatskoga sabora pod mudrim vodstvom velikog nam saborskoga vođe Vladimira Šeksa. Budući da je to povijesni dan za sve hrvatske Blogovke i Blogovce, a naročito za maštovitog markiza de Sadisticoshy-a, odlučih našoj dragoj i neumrloj saborskoj vlasti ispjevati odu, naravno dostojnu djela i tijela tih političkih izvrsnika koji nam život čine snošljivim do apsurda. Da bi oda bila prava slavopojka, morao sam izabrati jednu od poznatijih pjesama, e kako bi na njenim zasadama mogao izreći sve što mi mlađahno poetsko srce želi iskazati u slavu i čast tih vrlih zaslužnika koji sjede u Hrvatskom saboru, ter smišljaju, promišljaju i domišljaju kako da mi, njihovi prosti birači, proživimo što skromnije ovaj privremeni zemaljski život. Malo je demokratskih parlamenata u svijetu kojima to tako dobro polazi za rukom kao našijencima s Markova trga, i to s obje strane, istočne i zapadne. Poslije žestokog i bolnog razmišljanja, uzor pronađoh uzor u Ivanu Gunduliću. I onoj sjajnoj ODI SLOBODI, što nam je pjesnik spjeva baš kad i nije bilo nekih posebnih sloboda. Naravno, danas imamo slobode toliko da je i izvozimo, pa je oda izgubila svoju prvotnu svrhu. Jer svatko je od nas slobodan na svoj način, ali to nije tema ovoga uvoda u moje najnovije djelo. Koje sam, da bi uspješno nastavio svoju glasovitu poltronsku dupeuvlakalačku umiljatost, nazvao ODA VLASTI. Koliko mi skromne mogućnosti dopuštaju, slijedio sam svoj nenadmašni uzor. POSVETA Običaj je da se takve pjesme posvećuju nekim zaslužnim vrsnicima. Zato ja ovaj svoj uradak posvećujem Stjepanu Stipi Mesiću, markizu Zvizni De Sadisticoshy-u, Ivanu Ivi Senaderu, velečasnom Drito Lipicancu Konjskom, Jadranki Nasmijanoj Kosor, princezi Ptici Utreniranoj Trkačici i, naravno, glasovitom tragaču Buddhe U Todorićevu Supermarketu, a da o contu Promišljenom Mudrom Konteplativi i grofici Black Čednoj Lady i ne govorim. Počastite se. ODA VLASTI O lijepa, o draga, o slatka nam vlasti, dar, u kom svim blogom višnji ih Bog časti, uzroče istini od saborske slave, uresu jedini od krasne nam glave! Sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi ne mogu bit plata toj čistoj ljepoti! Hrvatska ova slavna svudi u njedra ih svoja j' primila, pa ih dobro razgojila u spokoju, ki svak žudi. Bez oblaka u vedrini vrhu Crkve Vlada gudi Dragi Bog se skrban čudi kako Vlada ludost čini. Gladni puci, pusta sela travna polja, doba nezgodna, prazne njive, plaća plodna, brižno čelo, lica bijela. Tom glupošću moji mili ki resite ove strane, u slobodi slatkoj stane čim ste u miru vlast primili, U jedinstvu, u ljubavi neka draži dan izlazi, dok nas Sabor skladno gazi moćna vlast se draga slavi. O lijepa, o draga, o slatka nam vlasti, dar, u kom svim blogom višnji ih Bog časti, uzroče istini ove jadne slave, dok nas vlasti naše tako složno dave! Sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi ne mogu bit plata toj vražjoj dobroti! |
LJUBAVNA PRIČA ZA ANNIE I BIG MAMU
Budući da sam još u debelom ponedjeljku, pa od posla jedva da znam gdje sam, a o tome ću posebno izvijestiti neke tople duše, sad nisam u stanju ništa drugo nego ljubavno sliniti i balaviti. A u godinama sam, Gospe ti, kad mi je jedino to i preostalo. Budući da baš i nemam nekih zanimljivih ljubavnih priča posljednja tri-četiri stoljeća, pokušat ću opisati meni najdramatičniju ljubavnu priču ovog i idućeg stoljeća. Volim Annie i Veliku Mamu, pa im zato i posvećujem ovu tužnu priču.
SAT POVIJESTI: JULIJE CAESAR Gaius Julius Caesar živio je u nekristovo doba, 100. - 44. godine, svoj radosni ratničko-spisateljski život. Popularni netjak konzula Maria pripadao je patricijima, ondašnjim velmožnim tajkunima, dakle privilegiranom staležu politički punopravnih građana, za razliku od onih drugih koje su u to doba nazivali plebejcima, dakle pripadnicima slobodne ali obespravljene mase malih dioničara. Caesar bijaše bio vrlo šarmantan muškarac: inteligentan, hrabar, naočit, školovan, vrlo zgodan. Toliko lijep da su se predstavnice slabijeg, nježnijeg i meko poželjnog spola naprosto otimale za njegovu naklonost i muškost. Međutim, uspio se obraniti od svih ljubavnih agresija i, premda se četiri puta ženio, tako sačuvati svoje ratničko srce od nezasitnih ljubavnih iskušenja. Ali, svaka Cica dođe na kolica, i njemu će se crno zbiti, o čemu pisac ove povijesne priče razvija zanimljivu hipotezu. Još pri samom rođenju, posljednjeg stoljeća pred-kristova doba, malom je i goluždravom Gaiusu Juliusu horoskop maher predvidio izuzetnu vojničku slavu. A kad ga je ono diktator Sula (jedan) riješio časti i imanja, on se otputio u Aziju da malo poratuje i tako ispuni laskava predviđanja dobro plaćenih horoskop-majstora. Dakle, u Aziji (Palestina, Irak?) počinje njegova ratnička karijera, a nastavlja se malo na moru, malo na Rhodosu, malo po Espanii, malo u Galiciji, malo itd. U prvotnoj zajednici s Krasom i Pompejom, kao Grupa građana, osniva poduzeće Prvi trijumvirat d.o.o. export-import, koje se poslije nekoliko blistavih poslovno-vojničkih uspjeha raspada. Mirni Kras dragovoljno umire, a nesretnog i nervoznog Pompeja Caesar je razjurio u sitne djeliće. Nakon takvih kadrovskih promjena Caesar je krenuo u Afriku, u pravcu prema Egiptu, gdje je s pjeskovitom egipatskom zemljom slistio Ptolomeja XIII., brata i muža lijepe Kleopatre. Njoj će, u trenutku nekontrolirane darežljivosti, kao pravi kavalir s ružom u reveru toge, predati vlast nad Egiptom. Kleopatra, pak, nježna dama iz dinastije Ptolomatvejevića, udade se zatim za idućega Ptolomeja, XIV., također rođenoga brata i tko zna za koliko bi se još Ptolomeja udala da se nije zaljubila u nešto starijega, ugodno popunjenoga i prosijedog šarmera Gaiusa Julia koji je, tek tako, iz čista mira, poklanjao cijela prijestolja lijepim i mlađahnim udovicama. I tako, eto, stigosmo do samog dramskog zapleta. Caesar se zaljubio u Kleopatru. Njena egipatska ljupkost, neposrednost, ljepota i izuzetna seksualna nadarenost učinila je svoje. Dakle, vojskovođa koji je znao samo za pobjede, car koji je granice svoga carstva proširio u nedogled, čovjek kojega su voljeli i podanici i podanice, zatreskao se svom svojom nemalom ratničkom snagom u bivšu neprijateljsku stranku. Ljubav mu je dala novu, dotad neiskazanu snagu, unatoč ranijim brakovima. Modernih pogleda na antički svijet i ljude, on je svu svoju maštovitost, svoj nadareni um, nesumnjivo iskustvo, nabildanu snagu, pa i provjerenu muškost, predao u nježne i spretne ruke nove supruge, rečene Kleopatre. A ona je to, kano prava iskusnica, znala iskoristiti. U početku, dok se moglo, fizički, a poslije se dala u psihičke pritiske. Gaius Julius je na sve znane načine novoj dragani iskazivao svoje ljubavno oduševljenje. Stoga nije čudo što se i neočekivano predao pisanju ljubavne poezije. U početku svoga literarno-ljubavnoga opusa, on je u svoje rimovano stvaralaštvo unosio samo pojedine dijelove Kleopatrine jedinstvene cjeline. Primjerice: Njena crna svilenasta kosa/ Pokriva joj nepravilnost nosa; Moje drage biser-bijeli zubi/ Ispadaju kad me strasno ljubi; Uzbibane čvrste grudi/ Krv mi namah svu razbudi/ Pa kad ljubim njene sise/ Muti mi se, muti mi se; Vrat kano rasne labudice/ Privlači me danomice; Oči tople, izvorište duše/ Sve zidine u meni se ruše; Riješiše me seksualne muke/ Ah, te njene čarobnice ruke... itd. Poslije, kad je svakom djeliću njena raskošna tijela ispjevao barem jedan distih, krenuo je na opjevavanje cijele pojave svoje mlade egipatske udovice. Pjesmotvori mu bijahu ljubavnoga sadržaja. Bijahu to prave poplave nježnosti, sreće, ljubavnih zanosa pod blijedom svjetlošću vragoljastoga mjeseca i uzdrhtalih zvjezdica, rajskih užitaka... Kleopatra bijaše bila očajno oduševljena. Radovala se svakome pjesmuljku, jer, zaboga, osim što je ušla u povijest kao vladarica drevnoga Egipta, osim što je tračerska historija bilježi i kao Caesarovu priležnicu, eto je i u ljubavnoj poeziji s perspektivom kraćih i duljih proznih sastavaka, možda čak i drame, slikarskih umijeća, a da o budućim filmovima i ne govorimo, što sve skupa njenu budućnost usmjerava u pozitivnom pravcu opće svjetske slave. Caesar, vidjevši sretnu svoju ljubljenicu, prionu s još većim marom uza pergamente, papiruse i glinene pločice. Stvarao je sve ljepše i ljubavnije stihove. Njegove su se pjesme bivale uglazbljene u biser-šlagerčiće. U žaru stvaralaštva nije ni primjećivao da se Kleopatra počela lagano odljubljivati. Voljela je ona poeziju, nije da nije, čak je pročitala svaku pjesmicu posvećenu njenu imenu i djelu, pratila je gotovo sve pohvalne kritike carskih književnih kritičara, pametna je to mačka bila, ali je više voljela muške konkretnosti od pjesničkih apstraktnosti. Nešto kao Ž. J. tijekom dva-tri posljednja stoljeća svoje strasne i pozne ljubavne mladosti. Kako Caesar, predragi i premili, nije imao vremena za konkretnosti, tonući u sve veće apstrakcije, ona ga je, koje li banalnosti, počela seksualno varati. I dok se on bavio pisanjem De bello Gallico, lekturom, opremom, tiskarom, korekturom, prodajom... oh Bože, žeže li žeže Tvoja riječ, naša se ljupka mlađahnica i uspaljenica prepuštala krevetnim užicima s mladim ratnicima, pače časnicima i dočasnicima, trgovcima, krojačima, kovačima i inim ljepodusima. Varala je našeg pjesnika gdje je god mogla i gdje su god mogli njeni novi puteni vatrogasci. A Caesar je stvarao i stvarao na opće zadovoljstvo sljedbenika muze lirske poezije. Kad je iscrpio sve egipatske izvore lirskih inspiracija, odlučio je u svoje pjesništvo ugraditi i koji kubik rodne grude i europskoga lirskoga ugođaja, e ne bi li tako svoju draganu usrećio još više. Tako dvoje golupčića stigoše u rimske carske dvore. Na svome terenu, u svome rodnome gradu, on je s još više žara prionuo na pisanje, a ona na seksanje. Seksala se bajna Kleopatra, s patricijima i plebejcima, s konzulima i gladijatorima... I tako intenzivno proživješe iduće dvije godine, Sve dok svoj seksualni red ne dočekaše i svi članovi Senata. To je prevršilo mjeru. Gotovo su svi građani Rima znali za neutažive Kleopatrine seksualne sklonosti. Samo se Gaius Julius gradio da ništa ne zna. De Belly (Alojz Majetić) bi to ovako napisao: kit nije kužio da kita voli kitu. Bio je u pravom smislu riječi - carski Gospodin. Seks je kratkotrajan i prolazan, poezija je dugotrajna i neprolazna, zapisao je u svoj ratni dnevnik noćnog patnika, i nastavio s upornim književnim ljubavnim, odnosno sizifovskim stvaralaštvom. Nikome se nije osvećivao. Zbog Kleopatra nisu padale glave, štoviše - dizale su se do prirodnoga pada. Ali, kako sve dođe kraj, tako je i nemoćni moćnik Caesar pronašao kraj svojih živaca. Sumnja je zavladala njegovim carskim junačkim srcem i lirsko-pjesničkom dušom. Draga mu bijaše bila sve umornija, vrag je šalu ostavio a vi je prihvatite. Njegove se sumnje potvrdiše na najokrutniji način. U strasnom je zagrljaju zatekao časnoga Bruta i nezahvalnu Kleopatru. Uspio je samo prošaptati - Zar i ti, sine Brute? Poslije tih povijesnih riječi mrtav se stropoštao niza kamene stepenice Foruma. Od srčanoga udara, kažu očevidci. Poslije, mnogo godina poslije, rođen je u Engleskoj (kakva li slučaja: Caesar je nekoliko puta bezuspješno navaljivao na to otočje!) Shakespeare, koji je sve ovo što ste dosad pročitali opisao, samo malo drukčije. A Kleopatra? Utješila se Markom Antonijem. Iz toga doba bilježimo njenu glasovitu izreku: Poslije Juliusa dobro će mi doći jedan Marcus; predvidjevši da poslije Juliusa dolazi Augustus! Bijaše to, s Marcusom, također vječna ljubav. Bilježili su o tome skandalozni novinski žućkasti naslovi. Oktavijan, rečeni Augustus, nije imao razumijevanja za Markovu ljubav. Navalio je na nj i njegovu vojsku i, bez obzira što je Kleopatra, zajedno sa svojom vojskom, stala na Markovu stranu, poslao ga je vragu na istinu, to jest, umrtvio ga do njegova posljednjeg djelića. Kleopatra se otrovala progutavši veću količinu zmija. Bilo je to tako. |
TRAŽIM ODGODU PONEDJELJKA NA NEKO RAZUMNO VRIJEME
Za razliku od Zvonimira Goloba koji se ubijao nedjeljom, jer nije znao što da se radi nedjeljom, mene ubija ponedjeljak. Ali ne zato što nemam što raditi, nego zato što imam toliko posla da mi je ponedjeljak prekratak. Zato predlažem da ponedjeljak počne barem dva dana prije. Ili da počne s odgodom od dvadesetak sati. Pa da onda sve u miru odradimo i još se malo stignemo i družiti.
Molim uzorite Blogovke i uvažene Blogovce da sastave peticiju, koju ćemo naravno dostaviti nadležnima, u kojoj tražimo da ponedjeljak počne u neko razumno vrijeme. Jer nije u redu da počne kad i utorak ili srijeda, jer to je ipak nešto drukčije. Svaki ću prijedlog podržati, a svaku peticiju, takva sadržaja, potpisati. Ako bude podrške, hvala im. Ako ne bude ideja usvojena, jebi ga, barem sam pokušao. Zblogom. |
AKO JE SVEMIR ODGOVOR, ŠTO JE PITANJE
Ovaj tekst posvećujem Damiru Mikuličiću)
Možeš misliti: nedjeljna misa sa sinom, a to znači - ćevapčići u somunu kod Rubelja, s kajmakom naravno, te priča o svemu i svačemu, kako to već biva kad razgovarate s budućim pilotom-časnikom HV. Uza sve obveze Amba stigne čitati i ono što mu preporučim. E, sad, kakve to veze ima s fizikom? Pa, sve je fizika, ali mi nismo imali sreću da to skužimo, pa pod stare dane moramo se upoznavati sa samim vrhom svjetske maštovitosti, a to je matematika i fizika. Govorili smo: matematika - ljuta paprika. A nije. Ovisno od onoga tko vas podučava. Ja nisam imao sreću sa profesorima matematike i fizike. Od prije dvadesetak godina skužio sam što sam sve propustio. Na primjer, da smo imali profesora tipa Ledermana, onda bih ja danas sigurno, zajedno s njim ganjao taj Hobsob bozon po svemirskim i zemaljskim pustopoljinama. Ali, nije se babi i djedu ni snilo, ni zbilo. U ovim mojim budibogsvama blogovskim zapisima imali ste prigodu pročitati to prezime - Lederman. Znate da je fizičar. Štoviše - hej, Nobelovac! (za ljubitelje dinamitne nagrade). Sad valja povezati ćevapćiće, rekoh u lepinji, i to još s kajmakom, sina Ambu, nedjeljno prijepodne, mene i gospončeka Leona Ledermana. Kako to učiniti, a ne poremetiti odnose, sadržaje, zaboravljeni Jutarnji list, duplu kavicu sa dva na tren šekerića itd. Gogolj bi odmah u glavu. Pa kad se zna da smo mi jedva izašli ispod njegove kabanice, s kapom na glavi Slavka Kolara, onda se valja pokloniti majstoru Gogolju i bez uvijanja reći - riječ je o Božjoj čestici. A ta božja čestica, odnosno Hobsov bozon, ima isto toliko veze s Bogom kao moja jutarnja misa s Crkvom - dakle nikakve. Hajde, stari, ne jebi, već čujem glas iz pustinje. Dobro. Neću. Hoću samo reći da se veliki majstori pisanja nalaze svuda oko nas. Zato taj Lederman. Čovjek zna jednako dobro napisati ono čime se jednako dobro bavi profesionalno, da ostanete paf! Budući da je volim poklonjati, onda smatrajte ovo što slijedi jednim lijepim buketom ruža, ili, tko voli ćevapčiće u lepinji, onda i vrućom porcijom ćevapčića. Naime, hoću vam reći da svakako pročitate ovo moje predstavljanje tog sjajnog pisca. Tekst koji slijedi drmnuo sam iz knjige koju je preveo Ruđer Jeny. Riječ je o jednom vrlo kratkom poglavlju (od milijun sličnih) kojim vam želim pokazati svu maštovitost gospodina s kojim vas danas upoznajem. Izvolite, gospodine Lederman. NEVIDLJIVA NOGOMETNA LOPTA Zamislite inteligentnu vrstu s planeta Sutonije. Sutonci izgledaju manje-više kao mi, pričaju otprilike kao mi i rade sve kao ljudi - osim jedne stvari. Naime, u svom osjetilu vida imaju nedostatak. Ne vide nijedan predmet s jakim kontrastom crnoga i bijeloga. Ne vide, na primjer, zebre. Niti majice sudaca u hokeju na ledu. Niti nogometne lopte. Nije to neki veliki nedostatak vizualnog mehanizma, jer mi Zemljani imamo još neobičniji nedostatak. Imamo dvije, doslovno, slijepe pjege, po jednu u svakom oku, blizu središta vidnog polja. Ali rupe na ta dva mjesta ne primjećujemo zato što mozak na temelju informacija iz okolnih dijelova vidnog polja interpolira sliku, odnosno mozak zapravo nagađa što bi se trebalo nalaziti na ta dva mjesta pa nam potom javlja da se to tamo zaista i nalazi. Čovjek vozi automobil brzinom od 165 kilometara na sat, obavlja kirurški zahvat na mozgu, žonglira s nekoliko upaljenih baklji, a ipak je dio onoga što vidi zapravo samo dobro nagađanje, a ne stvarno viđenje. Recimo da su posjetitelji s planeta Sutonije došli na Zemlju kao skupina, u misiju dobre volje. Kako bismo im omogućili da vide kakva je naša civilizacija, odvedemo ih da pogledaju jedan od najomiljenijih planetarno-kulturnih događaja: utakmicu svjetskog nogometnog prvenstva. A ne znamo da Sutonci loptu ne mogu vidjeti jer je izrađena od crnih i bijelih dijelova sašivenih tako da se naizmjence ponavljaju. I, eto, Sutonci sjede na stadionu i gledaju utakmicu. Njihovi izrazi lica su pristojni, ali zbunjeni. Jer što oni vide - skupinu ljudi u dresovima, na travnjaku. Ti ljudi u dresovima jure tamo-amo, bez razloga zamahuju nogama po zraku, sudaraju se i padaju. Ponekad službena osoba puhne u zviždaljku, a potom igrač pritrči rubnoj crti, stane na nju i obje ruke, sklopljene, podigne iznad glave; drugi igrači ga gledaju. Ponekad se dogodi (ali vrlo rijetko) da jedan od 'vratara' neobjašnjivo padne na tlo, na stadionu dođe do općeg klicanja i mahanja, a jedan bod se pripiše... onoj drugoj, protivničkoj ekipi! Prvih petnaest minuta igre Sutonci gledaju i ništa ne shvaćaju. Potom, da im bude manje dosadno, pokušavaju shvatiti o čemu se radi. Neki Sutonci odluče se za tehniku razvrstavanja. Dedukcijom, dobrim dijelom na temelju odjeće, zaključuju da na terenu postoje dvije momčadi koje igraju jedna protiv druge. Znači, radi se o nekom sukobu? Neki Sutonci crtaju grafičke prikaze na kojima se vidi kako se igrači kreću; pokazuje se da svaki igrač uglavnom ostaje na istom 'zemljopisnom' području terena. Vidi se da kod različitih igrača prevladavaju različiti tjelesni pokreti. Sutonci potom postupaju kao ljudi: da pojašnjenje igre bude uspješnije, položaju svakog igrača daju ime. Potom razvrstavaju te položaje, odnosno gdje se tko nalazi; uspoređuju ih, gledaju po čemu se igra jednih razlikuje od igre drugih. Stvaraju divovsku tablicu u koju bilježe prednosti i nedostatke svakog igračkog položaja. Veliki preokret u ovom istraživanju zbiva se kad na terenu otkriju simetriju. Svakom igraču momčadi A odgovara jedan na suprotnoj strani, umnogome simetričan igrač momčadi B. Do kraja utakmice ostalo je dvije minute. Sutonci su načinili na desetke grafikona i karata, stotine tablica i formula, desetke složenih pravila koja im govore što se kako zbiva u nogometnoj utakmici. Neka od tih pravila su zaista takva - znači, Sutonci su ih, u ograničenom smislu, shvatili ispravno. Ipak, nije im ni najmanje jasno u čemu je, zapravo, bit igre. Onda jedan mladi Sutonac, koji je dotad šutio, zatraži riječ. Dopuste mu da i on kaže svoje mišljenje. A mladić, slabašnim glasom, pa još i živčano, kaže: "Pretpostavimo da tu negdje postoji nevidljiva lopta." "Što je rekao? Što priča?" na to će stariji Sutonci. Dok su stariji pazili na ono što je, po njihovom mišljenju, bila srž utakmice, a to su dolasci i odlasci raznih igrača i njihovi prelasci preko crta na terenu, momak je obraćao pozornost na pojedinosti, na iznimne događaje na terenu. Dogodio se, neko vrijeme poslije početka utakmice, jedan takav. Neposredno prije nego što je službenik na terenu proglasio jedan bod, publika je kriknula i počela divlje urlati. Samo djelić sekunde prije toga, u stražnjem dijelu mreže na jednini vratima pojavila se kratkotrajna izbočina. Mladi Sutonac je primijetio tu izbočinu u mreži. Nogomet je igra u kojoj se postiže vrlo malo bodova, pa su se ovakve izbočine u mrežama pojavljivale vrlo rijetko. Ipak, bilo je i toga, dogodilo se dovoljno puta da mladi Sutonac primijeti da je izobličenje mreže svaki put polukuglasto. Odatle njegov ludo smioni zaključak da se cijela igra vrti oko lopte, ali nevidljive (barem Sutoncima nevidljive). Ostali članovi sutonske skupine poslušaju njegovu hipotezu i zaključuju, poslije rasprave, da je mladićev dokazni materijal, doduše, vrlo 'tanak', ali da tu, ipak, vjerojatno ima nečeg. Jedan stariji državnik, među Sutoncima posebno ugledan, izjavljuje da se ponekad više može saznati na temelju nekoliko rijetkih događaja negoli na temelju tisuća običnih, općepoznatih. Ali ono što je na kraju prevagnulo u korist mladićeve hipoteze je činjenica da na terenu jednostavno mora postojati i lopta. Jer ako se prihvati pretpostavka da je lopta prisutna, ali da je Sutonci iz nekog razloga ne vide, najednom se sve uklapa, sve djeluje. Igra dobiva smisao. I ne samo to: i dalje vrijede sve teorije, karte, dijagrami i tablice nacrtani tijekom tog popodneva. Lopta jednostavno daje smisao već uočenim pravilima. Ovo je proširena metafora, alegorija zapravo, za mnoge zagonetke u fizici. Naročito je značajna za fiziku čestica. Ne možemo shvatiti pravila igre (zakone prirode) ne poznajemo li predmete pomoću kojih se igra vodi (loptu); kad ne bismo vjerovali da postoji logičan skup pravila, nikad ne bismo uspjeli otkriti postojanje svih čestica. (Leon LEDERMAN, Božja čestica: ako je svemir odgovor, što je pitanje / preveo Ruđer Jeny / Izvori, Zagreb, 2000. : (Biblioteka Luč ; knjiga 13) |
OPĆA, OPISNO-RIMOVANA, LJUBAVNO-ALKOHOLNA ODA
OPISNI DIO
Pisac je nedavne samotne ljetne kišne noći, mučen nesanicom, slušao, putem radio-prijamnika, zabavne i tamburaške ljubavne pjesme. Redali su se pjevači koji su se pijevno žalili, uvijek budnom slušateljstvu, na svoje brojne i bolne ljubavne nesreće. Njihove djevojke, ljubavnice, pa i vjenčane žene, napustile su ih i oni su tu svoju ljubavnu tugu melodiozno predočili nama, kojima noć, puna kiše i mokrih uspomena, nije baš nudila blagotvoran san. Jednima zbog krvnoga tlaka, a drugima zbog ostalih, jačih ili slabijih, zdravstvenih tegoba. Pisac je tada shvatio da njegovo boležljivo zdravstveno stanje nije nimalo zabrinjavajuće u odnosu na bol koju podnose ti pjevajući nesretnici. Jer oni, tjelesno zdravi a ljubavno bolesni, ne znaju što će sa samoćom, pa odlaze u razne ugostiteljske objekte i tamo, tješeći se, uz šank ili u mračnome kutu, ispijaju goleme količine različitih alkoholnih napitaka. U nekoj vrsti današnje ljubavne autokracije, piscu se učinilo da je alkoholna ponuda vrlo nemaštovita, usudio bi se reći čak i nedemokratična. Pisac je, inače, sklon širem izboru alkoholnih radosti, od onoga što je pjevno nuđeno te večeri. Zato je, na trenutak, zaboravio sve svoje boležljive muke i pokušao opjevati nesretnu ljubav, s bogatijim alkoholnim izborom, ne bi li tako stvorio opću ljubavno-alkoholnu odu. Tako je nastala ova tužna ljubavna pjesma. Te besane i samotne noći pisac nije čuo ni jednog pjevajućeg nesretnika, da je, mučen ljubavnom boli, utjehu tražio u ispijanju dobro reklamiranih vitaminskih sokova, pa zato takvih pića u ovoj pjesmi nema. Molim mirisne i lijepe, ali sve Bložice, te snažne, šarmantne i vrle, ali sve Blogove, ljubitelje raskošnih ženskih oblina da ovu skromnu ispriku uvaže. RIMOVANI DIO Draga me je ostavila Tužan skićem pustim drumom Oko drugog ruke svila Očaj tjeram ljutim rumom Pijem kano žedna spužva Pa mi mis'o biva krotka Dok je drugi noćas gužva Meni ljubav daje votka S kim je noćas legla gola Kojeg mulca drži v rendi Ne mičem se ja od stola Konobar, još jedan brandy Dodaj bokal šljivovice Il mirisne graševine Jerbo želim danomice Da se duša nebu vine Ostao sam i bez posla Nevjernica svemu kriva Dok u krčmi glumim osla Mene tješi krigla piva Dužan vragu, dužan bogu Nevolje me mnoge tište Više pijem neg što mogu Život trošim uz gemište Ruka se sa čašom bori Rastajem se sad sa bolom U krčmi se tuga ori Grlom klizi whisky s colom Noć prolazi, zora sviće Alkohola nikad dosta Šankeru, još jedno piće De' posluži vjerna gosta |
O RAZLICI SNA I JAVE
Vrag mi nije dao mira. Prije nego što se dohvatih paunova kompjutorskoga pera, da malkice odmorim dušu, zavirih što nam ima reći jedinstvena Annie. Zašto? Zato što sam noćas sanjao da sam Anie De Meni. Ujutro kad sam se probudio nisam znao tko sam: jesam li Kemoterapija koji je sanjao da je Annie De Meni ili sam Annie De Meni koja sanja da je Kemoterapija. Lijepa je to i slatka dilema. Budući da je noćas bilo, valjda, sjajno blogovsko druženje, zavirih da vidim što je Annie sanjala u tom druženju. Možda i ona ima neku svoju sanjalačku dilemu vezanu uz nekog od brojnih blogovskih sjajnih pisaca? I što ove smeđe izbuljene oči, koje kao da ne pripadaju mojoj, čini mi se, ipak nesrazmjerno velikoj glavi u odnosu na vrlo krhko i maleno tijelo, ugledaše. Neka je ljubomorna hakerica, valjda, provalila Annienu šifru i upisala nešto što Annie ne bi nikad napisala (naime, to je moja san o njoj). Odmah sam znao da sam sanjao ono što sam sanjao; dakle nisam Annie koja je sanjala da sam ja. Kad se čovjek suoči s takvom slikom, e onda valja krenuti kod doktora na jedno malo ispiranje svijesti. Jedan od mojih liječnika je i Čuang Tse, suvremenik Aristotelov, kojega mudrost izvire u neograničenim količinama iz bistrih i domišljatih rečenica. Dakle, htio sam razriješiti slučaj moga noćašnjeg sna. Naime, za tekst koji slijedi, znao sam odavno. Možda mi je taj tekst i došao u snu, pa se pretvorio u ono što sam opisao. Budući da ono što je lijepo i pametno volim podijeliti s drugima, danas, u petak (rekao bi značajno Ivica Račan), častim vas ovom lijepom pričom, naslov koji je i naslov ovoga teksta. Kako mogu znati da ljubav za život nije obmana? Kako mogu znati da onaj koji se boji smrti ne sliči djetetu koje se izgubilo i ne zna da se nalazi na putu koji ga vodi kući? – Čovjek u snu može da pije vino, a ujutro da se probudi u plač i nevolju. U snu može čovjek da plače i jadikuje, a ujutro da veseo pođe u lov. Dok sanja ne zna da je to san. U snu nastojimo da objasnimo san. Tek kad se probudimo, primjećujemo da smo sanjali. Tako postoji i veliko buđenje, nakon kojega spoznajemo ovaj veliki san. Budale se, međutim, smatraju budnima i tvrde da znaju jesu li u zbilji kneževi ili pastiri. I Kung i ti sanjate, a kad te ja nazivam sanjalicom, i to je san. Takve se riječi nazivaju paradoksom. No, kad nakon deset tisuća pokoljenja naiđemo na jednog velikog znalca, koji može da ih objasni, onda nam se čini da smo ga sreli tijekom jednog dana. Ja, Čuang Tse, sanjao sam jednom da sam leptir, da letim od cvijeta do cvijeta baš kao leptir. Bio sam svjestan samo svog leptirovog zadovoljstva, a nisam uopće znao da sam Tse. Najednom sam se probudio, ležeći kao ovaj isti ja. Sada ne znam, jesam li onda bio čovjek koji sanja da je leptir, ili sam sada leptir koji sanja da je čovjek. Sigurno je da između čovjeka i leptira postoji razlika. Prijelaz se od jednog do drugoga naziva mijenom stvari. Ugodan vam petak, ma što god to značilo. |
VOLIO BIH DA SE VOLITE
Na poslu zatišje pred buru. Branko odlazi u Našice, gdje se, Ekolože, održavaju Dani hrvatske šume. Ljubo dere kladionice, Aljoša priprema Vinkovačke jeseni, a ja razmišljam kako bi lijepo bilo biti magarac, pa da me, kao u onoj TV Trofrtaljki, glade mazne turistkinje po magarečjim jajima, na opće zadovoljstvo općinstva i ostalih stranačkih prisutnika.
Na odlasku iz redakcije susretoh se s Latinom. Kratak pozdrav i nešto duže razmjenjivanje blogova, to jest informacija. Latin nastavlja s Latinicom, što me raduje, jer on svoj posao obavlja vrlo ozbiljno. Potom opet najljepši dio dana: šetnja s De Bellym. Od Zapruđa, preko Sigeta, onda Park mladenaca i natrag. Park mladenaca? To je običan park koji je nastao na pustopoljini tako što su mladenici, nakon vjenčanja, posadili neko drvo. To se nekad nosilo, pa je park prilično velik. E, a usred parka S. Sikirica. Sjajna skulptura djevojke na konju i mladića pokraj nje. Stoje tu njih troje odavno. Po njima su ispisani neki grafiti. I, začudo, čak ni ti grafiti ne unakazuju Sikiričin rad. Svud okolo drveća do neba, trava i grmlje, a Stipina skulptura dominira prostorom. Odakle je god pogledate, sjajna je. Zadržali smo se barem pola sata na tom svetom umjetničkom mjestu, a onda – oplemenjeni – uputismo se u pravcu prema. Naravno, isti zaključak: umjetnost je sve, a sve je na Blogu. Na oproštaju, De Belly mi reče da svim blogovcima darujem neku dobru pjesmu. Naravno, nisam mogao odabrati, od milijun sjajnih poetskih uradaka, kako bi rekao Tomica Ladan, ni jednu jedincatu. Ali kad sudba hoće – hoće. Maloprije pročitah informaciju meni izuzetno drage Annie De Meni o nekakvom susretu i druženju nas virtualaca, pa sve te druželjubive dame i gospodu, kao i ostale Blogovce, a naročito Bestijicu, Big Mamu, Sisatog Maturanta (a zakaj maturanti ne bi imali sise?), Brzu Trkačicu, Konteplativu, bad Tamaru itd. ljubitelje poezije, s pjesmom Jure Kaštelana VOLIO BIH DA ME VOLIŠ. Ima Jure i drugih sjajnih pjesama, ali, nažalost, samo ovu znam napamet. E, a kad pročitate pjesmu, častim vas još i jednom sjajnom anegdotom iz života meni posebno dragog pokojnika. Prvo pjesma: VOLIO BIH DA ME VOLIŠ Volio bih da me voliš, da budem cvijet u tvojoj kosi. Ako si noć, ja ću biti zora i blijesak svjetlosti u rosi. Volio bih da me voliš i da svi dani budu pjesma. Ako si izvor i ja ću biti u živoj stijeni bistra česma. A sad anegdota: Juru su, kao velikog pjesnika i dobrog čovjeka opsjedali mnogi mladi pjesnici tražeći od njega mišljenje o svojoj početničkoj poeziji. Jure ih je sve saslušao i uvijek davao pozitivno mišljenje. Posebno ga je opsjedao neki dosadni i netalentirani mladić. Donio mu je čak tri debele bilježnice poezije. Kad je mladić došao po mišljenje, nakon desetak dana, Jure mu je, koliko se sjećam, rekao: "Mladiću, ove tri teke poezije su nešto fantastično u poetskom smislu. Ja se s takvim čudom odavno nisam susreo. Ipak, ova druga teka je vrhunac vrhunaca poetskih doživljaja. Svaka vam čast. Međutim među tim vrhuncima, ipak bi izabrao ciklus pjesama o lovcima na komarce. To je antologija. Neviđeno! Nenapisano! A kad već želite znati, u tom ciklusu posebno mi je draga pjesma majke komarice koja je umrla od tuge što nigdje nije našla kap vlage da tamo odloži svoja oplođena jajašca. U toj pjesmi posebno mi dirnula pedeseta strofa, to jest njen pokušaj da preleti Saharu. A u toj strofi je posebno upečatljiv prvi stih… plavetno žutilo Sahare... samo ga treba, znate, malo doraditi." Naravno da taj mladić nisam bio ja, jer nikada nisam bio mladić. Otkad pamtim, a pamtim dugo, ja sam oduvijek u pubertetu, dakle još dječak. Ugodno druženje i Zblogom. |
VOLGA, VOLGA...
Jednom mjesečno bacam stare novine u onaj kontejner ispred kuće. Fol spašavam šume, jer šume su kisik, a kisik je život. Vjerojatno je to istina, ali istina može biti istina samo u idealnim uvjetima. A uvjeti, kako znamo, nisu baš idealni. Bilo kako bilo, jutros sam po stanu lijepo skupljao stare novine. Nećete vjerovati gdje sam ih sve nalazio. Osim na mjestu gdje i Mesić ide pješke, bilo ih je u krevetu, oko kreveta, na podu, a jedan sam Vjesnik našao čak u ormaru. Smjestio se među košuljama, kao da se skriva, kao da želi izbjeći sudbinu starih novina. Ne sjećam se kad sam ga tamo ostavio. Zato sjedoh i otvorih ga da vidim zašto se sakrio u ormaru. U novinama ima uvijek nečeg zanimljivog. U ovome Vjesniku, u desnom gornjem kutu druge stranice, mojim očima na putu, spazih ime meni, naravno, drage žene – Volge Miličić. Po imenu možete procijeniti kad je rođena, a rođena je u doba između 1945. i 1952. kad su roditelji ženskoj djeci davali imena tipa – Traktorka, Staljinka, Petoljetka, Sutjeska, Kozara i slično. Tako je jedna tek rođena, vrlo lijepa djevojčica, s frčkavim pramenovima i bistrim pogledom dobila ime Volga. Upoznao sam je na Markovu trgu u Zagrebu, u jednoj od Vladinih zgrada. Radila je na mjestu pročelnice Ureda za opću upravu Vlade i Sabora. Naime, ona je bila šefica mome prijatelju Tabi. Nju je poštovao kao stručnjaka, a volio kao šeficu. A kad Taba nekog tako poštuje i voli, e onda taj netko zaista mora biti izuzetan. I što mogu reći o toj lijepoj ženi koju sam vidio svega desetak puta u životu? Gotovo ništa, osim da je zračila nekom vedrinom koja me je osvojila. Inače volim vedre ljude. A Volga je upravo osoba koju možete voljeti i kao ženu i kao osobu. Nisam imao sreću da je volim kao ženu. Neobično je snažna. Mislim, nije snažna u smislu Pešalova, nego onako. Iz nje je izbijala nevjerojatna životna snaga. Volga je, teško, vrlo teško bolesna, ali se u njenim očima nije vidjela ta opaka bolest. Iz očiju joj je prštao život, kao vatromet na Olimpijadi u Ateni. Oko sebe širila je one fantastične pozitivne vibracije. U njenom Uredu rade isto takve žene i muškarci. Vrsni stručnjaci i vedri ljudi. Zato sam volio tamo dolaziti. Volga je u rad unosila ogromnu količinu energije. Jebote, koliko energije u onako bolesnoj ženi! Bio sam uvjeren da će na svome radnom mjestu dočekati ili mirovinu ili smrt. Naime, vidim u tom prokletom starom Vjesniku da Volga više nije šefica svoga Ureda. Postavljena je neka, vjerojatno mlađa žena s one liste podobnih. A gdje je Volga? Eno je, proživljava posljednje dane. Neće umrijeti kao šefica koja je tako dobro ustrojila Ured da služi na čast državi i koji može s njom ili bez nje jednako kvalitetno djelovati. A neće stići ni u mirovinu. Smrt će biti jednako brza kao oni koji su zaboravili da je još živa. Sad mi je jasno zašto je ovaj stari Vjesnik pobjegao u ormar. Vraćam ga tamo. Vjerujte, nije mi iz jednog oka skliznula suza niz obraze. Iz oba oka, Anie De Meni. Iz oba. |
KEMOTERAPIJA ZA BESTIJICU
1649 riječ, 8121 znakova, 44 odlomka, 6 međunaslova = zaista predugo.
BUĐENJE MEDVJEDA Možda to nekome nije važno, ali meni jest. Točno je 2,37 sati. Prva su slova prilegla na raskošnu postelju kompjutorskog zaslona na kojem već pomalo nestrpljivo čekate, uvjeren sam, nježno me držeći za riječ. Naravno da sam čist, dakle okupan i dobro izbrijan i čini mi se ugodno namirisan onim zanosnim crnim Brutom. Naime, ne mogu doći na ovaj naš prvi čvenk sav svakodnevan kao Tinova jadikovka. Jer nisam vam ja, mila, baš tako dobar i vješt pisac, koji bih znao uvjerljivo lagati. Siguran sam, otkrilo bi me neko smrdljivo i neobrijano slovo i sve bi otišlo u nepovrat prije samog polaska. I, evo, smjestio sam se kraj vas, mirisnice. Vi mi pravite mjesto, e ne bi li nam oboma bilo ugodno. Gotovo slučajno (recite, je li?) pokrivač mi je, tek na stotinku sekunde, nenapadno otkrio svu onu ljepotu koju nosite samo za sebe i za jednu ovakvu priču. Širim rečenicu kao ruke, a vi se ugodno smještate, baš u središte gdje ćete najbolje čuti kako moje srce od slova počinje kucati ritmom vašega srca. Uzdahnuli ste, i čvršće se privili uza rečenice. Polako, djevojčice, još vam obrazi nisu dobili onu fantastičnu boju rumenog stida, jer, i u ovako uzdrhtaloj i uzbuđujućoj noći, nismo sami. Moramo naše druženje odigrati do kraja, dakle, valja čekati da se svi uključe i osjete ono što nas dvoje sad osjećamo. (Ti si običan zajebant, čujem neuhvatljivu i čini mi se prebrzu Pticu Trkačicu, mani se nepotrebnih opisa, kreni na stvar... Ma jebala te Ptica Brzilica, čovječe dragi, nastavi s pričom, podržava me raskošna grana toplih orhideja, De I Meni, I Svima Nama Annie. I ne žuri, bogati, jer duga je, i prepuna blogovskih zvijezda, svaka naša noć. Ne znam što mi dečki govore, ali siguran sam da bi oni sve ovo ispričali u nekoliko kratkih energičnih rečenica. A, onda se izvalili preko cijeloga kompjutorskoga zaslona, zapalili cigaretu i konstatirali, dok se sivi dim uzdiže u plavu noć: ha, kako sam dobar!) Ne osvrći se, čujem kako vaš kompjutor poručuje mojim prstima. Naravno da se ne osvrćem, već blago milujem ove slovne dirke, ne znajući uopće hoće li se ta mala pismena uhvatiti u zamku naših trenutačnih želja. Nekako kao da čujem početak Vivaldijeva Proljeća: Zvukovi poprimaju gotovo nečujno topljenje snijega. Planinski potočići skokovito preskaču sve prepreke, pretvarajući se u silnu vodurinu. Iz vlažne zemlje budi se ljepota. I prvi opojni mirisi života penju se proplancima naših tijela, dok se iz zimskog sivila rađaju žive i radosne boje. Je li to violina, ili čujem kako čelo zijeva poput medvjeda koji se, evo sada, budi iz zimskoga sna? Eto stigli smo. Probudili smo medvjeda. SKUPLJAJU SE STARE USPOMENE Možda sam očekivao običnu noć s Histrionima, radujući se susretima. I bi tako. Najprije Saloon. Pred vratima skupina mladića i naravno, Mitar, čija je ideja da se jednom godišnje biraju najhistrioni. Eto i Željka Sablića, i odmah se ispričava, kao – ostaje samo kratko, ima nekog drugog važnog posla. Koliko ga poznajem, a znam ga još iz doba kad je, mislim da je to bilo u stoljeću sedmom, bio golman neke drugoligaške zagrebačke momčadi, Sablja se žuri, jer večeras igraju nogomet Hrvatska i Mađarska. Stojim pred Saloonom i čekam Padobranca. Padobranac je moj mladi prijatelj s kojim prijateljujem od prvih dana Domovinskoga rata. Taba i ja tjerali smo ga da uči, čak i u danima kad je bivao ranjen, a naročito poslije rata. I, bormeč, Padobranac je završio visoke vojne i civilne škole, danas je brigadir HV, a za nekoliko godina, možda tri?, dogurat će do generala. I dok ga čekam šećem parkiralištem, prisjećam se da me Vlado Zula (Anzulović, sportski novinar), danas jedan od bezbrojnih prijatelja na Mirogoju, upravo tu na parkiralištu koje je nekada bilo košarkaško igralište upoznao s Mirkom Novoselom i tada vrlo mladim zadarskim košarkašem Ćosićem. KRALJICA JADRANKA I CAR ŽARKO Blizu je osam, a Padobranca nema. Ali, dolazi Jadranka Gračanin, jedna od najljepših žena koja je šetala ovim gradom. Jadranka je plesala i pjevala u Ladu, a članica je onih nenadmašnih Ladarica. Bila je udana za moga negdašnjeg prijatelja Gračanina, braniča Dinama. Nas dvoje se rijetko viđamo. Zato se i radujemo svakom susretu. Ona još tako dobro miriše na ženu, da mi se od tog mirisa još i noćas muti. Što si radio tamo, pita, a ja rekoh da sam ganjao mrtve uspomene. A sjećaš li se, kaže, plesova u Tuškancu. Kako da ne, kažem, pa upravo sam ja napisao prvu malu reportažu u ne znam kojim novinama pod naslovom Ples pod koševima. Joj, kaže, sad sam se sjetila da su se dva tipa potukla na plesnjaku zbog mene. I tko je dobio, pitam. Treći, kaže, baš kao u narodnoj poslovici; što da radim s izubijanim dečkima! I eto cara, Žarka Potočnjaka. Svašta smo nas dvojica proživjeli, ali su nam najdraže ratne uspomene. On je bio ratnik, junak je Domovinskoga rata, ali od toga nije pravio predstavu. On glumi samo u teatru. Tukao se naš Žarko po cijeloj Hrvatskoj. I gdje je god došao, svi su ga znali i voljeli. S njim sam ratovao Od Baranje do Novske, čini mi se. Sretno je razveden, ima predivnu kćer. Voli žene i juhu od telećih nogica. Izvrstan je glumac. Je, kaj hoćeš. Moral sam se ubit na sceni da me se primijeti pokraj Bože Bobane i svih onih lijepih glumaca. Oni bi se samo pojavili na sceni i nisu ni trebali glumiti. Odmah ih je dočekao pljesak. A ja, ovakav kakav sam, spigan i herav, moral sam fest uprijeti da me se vidi pokraj nji. No, dobro, preživel sam i na sceni i u životu. ITD. BEZ ZUPPE Onda zanosna Nada Abrus, pa Zorica, Goran Grgić i svi Histrioni, osim najmlađega – Bobija Marotija. Eto i moga Ambe sa svojom Ivanom. Amba sjajno izgleda, a ja sam se skoro raspuknuo od onoga muškoga, takvu ja djecu radim! Kaj god. Oko šanka gužva. Tu je i Vlaho, gazda Saloona kojega Poznati Netko zeza. Sjećam se Vlahe i Alberta, kao mršavih i simpatičnih Dubrovčana koje je moj stariji kolega i prijatelj Pero Zlatar promovirao u gazde najboljega diska u Zagrebu, Hrvatskoj, ondašnjoj Jugoslaviji, pa i znatno šire. Dečki piju širok izbor alkoholnih napitaka, a Žarko i ja nazdravljamo nekakvim sokovima. ŽIVOT SE TROŠI KAO JETRA Hodam okolo, a kad tamo Arsen. Sjedi u društvu. Zezamo se. Pričamo o njegovom zdravlju. Dobio je moju čestitku. Najme, čestitao sam mu, kad je bilo sigurno da je operacija uspjeha, sretnu novu jetru i poželio da izdrži kao ona stara. Prisjećamo se Ranka Marinkovića. Naime, Ranko je prvi, poslije Goloba, uočio Arsenov pjesnički dar. Drugi pisci, baš nisu držali do njega, jer on pjeva, radi i vole ga djevojčice i sve razumne žene, kako sam znao govoriti. One druge još nismo ni on, a bormeč ni ja, upoznali. A onda Vitez najprije zove, pa viče, da se počne s dodjelom. Nadahnuti Grgić i uzbudljiva Gregurićka su voditelji, pa i oni podržavaju, kako reče Grgić, glas Velikog Učitelja i Vođe Zlatka Viteza. Ona se mala prostorija začas ispuni glavnim i sporednim ulogama, lijepim glumicama i... dobro, glumci me manje zanimaju. Tu su TV kamere; onaj Vukšić koji nikako da prođe glavom kroz ekran, jer i on, kao Račan, moj Viteže, nikako da pogodi koju rečenicu treba naglasiti, a koju prešutjeti; tu je i Branko Kuzele, novopostavljeni direktor TV Sljemena. TV Sljeme je počelo emitirati eksperimentalni program. Fotoreporteri, novinari... Ha, pa ha, i, prije same dodjele predstavljanje sponzora. Ovaj je ovo, onaj je ono. Dali su toliko i toliko, svaka čast. Onda, kao iznenađenje Arsen. A on bi čitao. Napisao je pjesmicu posvećenu Najhistrionima. Pita koja je cura dobila. Jedna iz publike odgovara da su sve dobile, a one koje nisu dobit će poslije. Ma ne to, nego najhistriona. I njega smo dobile, viču neke mlađe glumice. Vitez spašava stvar, i kaže mu da nije to sada na redu. Aha, kaže Arsen. Onda puštaj. Čuje s glazba i Arsen krenu s pjesmom – Život se troši kao kreda. Ja šapćem jednoj prijateljica stih – jer mi taita ne da – a ona se obrecne, kaj ne dam, nisi nikad ni pito! Druga će: Ni mene, peder stari, a ja im donesoh piće. I nisam peder, barem još nisam. U sebi sastavljam drukčije stihove ove kredne ili kreditne Arsenove šansone. Život se troši kao jetra/ U ustima proizvodi Kraš/ Izbjegao sam Svetoga Petra/ i evo me, opet sam vaš. KONAČNO, NAJHISTRIONI Nikako da se riješim dugogodišnje navike: šanka. Tu je i Dule Valentić, elegantan, mlad u prosjeku, radostan i šarmantan. Možda su na njega mislile one njegove kolegice kad su rekle da su ga već dobile, jer i Dule je bio najhistrion. Moj Amba bi rekao da je svake godine najhistrion Žarko, a svi drugi su Donajhistrioni. A i njega su gotove sve one dame odavno dobile. Ne Ambu, nego Žarka. Scenom dominira Grgić, ali ja ga ne primjećujem pokraj, ah, oh, Gregorićke. Fanfare. Svi smo kao uzbuđeni i kao da ne znamo tko su sretni nagrađenici. Daria Knez, je dobitnica. Vriska i pljesak. Daria skače u vis nešto više od Blanke Vlašić. Žiri je kao napisao duhovito obrazloženje. Neš ti obrazloženja:... Uz svoju ne malu energiju, likovima udahnjuje i pripadajuće im karaktere! Hrvoje Klobučar je Najhistrion. Veliki mudraci kažu: Ako je Najhistrionka vragolanka, je li on vragolan. Nije. Čista suprotnost. Dakle anđeo, mudraci moji puni metafora! Potom malo šank i odoh ja. Svi ostali, pa i Sablja, ispijali su putna pića do... a ja mislim do zore. HVALA BESTIJICE I evo zore i nama, uspavana Bestijice. Lice vam je mirno i zadovoljno. Oči zatvorene. Dišete tiho, jedva čujno. Sjedim pokraj vas i gledam kako se rumeni nebo. Primjećujem rumenilo na vašim obrazima. Prije nego što sam ugasio onu svijeću na noćnom ormariću, spuštam se do vašeg uha. Hvala Bestijice, šapćem. Jesam li to primijetio sretan osmijeh na vašem licu kad sam zapovijedio: objavi post? Ne znam i neću nikad znati. |
OPROSTI MI, BLOŽE!
Molim oproštaj. Danas ništa od Histriona.
Najprije sam se De Bellym obišao Jakuševac. Tržio sam sjajnu kožnu vindjaknu za 100 kunona. Poslije s Tabom na kavi. Taba je moj mlađi prijatelj. Vrstan je pravnik i naučio me mnogo o svojoj struci. Nismo se vidjeli mjesec dana, što je olimpijski rekord i neviđenju s njim. Ispričao mu je, uz dvije kave, priču o ovogodišnjoj plovidbi Jadranom. Taba, naime, voli ljetovati na brodu, na jedrenjaku. Ove godine plovio je s brodom dugim 19 metara. Pucali gromovi po njemu, ljuljali ga valovi, ali… preživio je. Možda vam, idućih dana, ispričam jednu od njegovih priča. Predvečer, otvorio svoj topić od lapa, okrenuh glavu, i dok se lapić zagrijavao, prihvatih se knjiga. Drpilo me pospremanje biblioteke. Sve sjajne dobre knjige. A kad sam sjeo među njih, e onda nije bilo dizanja do maloprije. Na primjer J. D. Salinger. Na primjer Cervantes. Na primjer Voltaire. Na primjer La Carre. Na primjer itd. Okreni list ovdje, okreni list ondje i sreća je što nisam ostao sjediti do listopada. Budući da danas imam puno posla u redakciji, krenuh ranije. Histrioni će doći na red, garant, noćas. Bloga mi. |
DNEVNIK ILI NOĆNIK, PISANJE JE SAD
NEDJELJA, 5. RUJNA
Ni dan bez Bloga. Već bijah bio odlučio da opišem jučerašnji, vrlo buran dan, ali uhvatila me trofazna golfska struja lijenosti. Naime, previše je bilo događaja da bih sve... ne. Najprije me gotovo dokrajčilo ono nevjerojatno okrutno rješenje krize talaca; jebeš sve ideologije koje završavaju smrću djece! Onda, kratko ali slatko druženje sa sinom i njegovom djevojkom. Potom je valjalo kćerki pojačati račun na mobitelu, staroj skuhati ručak, obaviti podnevnu šetnju gradom. I tu je puklo. Svrativši kod Pave u Frankopansku, susretoh dva dobra znanca, pa se razgovor ne završi sve do 18 sati. Ta dva dobra znanca su hidrogeolozi, vrsni stručnjaci, a ja se već nekoliko godina, uza ostalo, bavim i vodom. Napuniše me vodenim znanjem. Zanimljiva rasprava, ali što s njom jutros? Zatim hitro kući, tuširanje, presvlačenje i još hitrije u Saloon na dodjelu Najhistriona. A tamo sjajno društvo; Žarko Potočnjak s kojim dijelim divne uspomene. Nas smo dvojica posljednjih 25 godina prošli zaista svašta: od različitih druženja prije rata, do ratnih dana, kad smo rame uz rame prošli mnoge bojišnice, do mirnih poratnih druženja i bolničkih susreta; Arsen s kojim se odavno nisam susreo; Mitar, Vitez, Jadranka, Grgić, Sabljić, Vlaho, Amba i Ivana, Kuzele... previše je toga da bi sve stalo u jedan dan. Ipak, odlučih napisati pravo vedro novinarsko izvješće s dodjele Najhistriona. Ali, prije pisanja, jutarnji ritual, a to podrazumijeva šetnju do prvog kioska s novinama, jutarnja kavica kod Frke. Vrag mi nije dao mira, pa u povratku pogledah u poštancski sandučić. A tamo reklame, reklame, reklame i ovaj dopis koji slijedi. O onome što sam naveo pisati ću tijekom dana, a, sad vas častim ovim dopisom. Zblogom. PROSVJED Javljamo vam se kao samouki pušači. Samouki zato što u školi ne učimo pušenje. I nemamo sat pušenja kao što imamo sat hrvatskoga ili matematike. Ili glupe tjelovježbe. Zato se zalažemo da se uvede i sat pušenja. Ili, ako je to zakonski nemoguće, da nam se omoguće duži odmori. Jer za vrijeme maloga odmora ne stignemo u miru popušiti cigaretu. Osim toga, mi učenici moramo pušiti u smrdljivom zahodu, jer nam učitelji ne daju pušiti u razredu. Baš su naši učitelji grozni. Oni imaju posebnu prostoriju za pušenje. A nama ne daju posebnu prostoriju. Pa se snalazimo u zahodu, što nije zdravo, budući da udišemo smrdljivi zahodski zrak. Zato smo odlučili, mi učenici petog razreda osnovne škole Jean Nicot, ministru prosvjete uputiti prosvjed. Ako nam ne bude dao posebnu prostoriju za pušenje, blokirat ćemo sve glavne prometnice u Hrvatskoj. Učenici petog razreda OŠ Jean Nicot |
DNEVNIK ILI NOĆNIK, PISANJE JE SAD!
PETAK, 3. RUJNA
Ustao sam slobodan i pun ljubavi/ u svijetu gdje nema loših susjeda./ Već dosta dugo ti mi se stihovi Branimira Bošnjaka skiću po moždanim prometnicama, gdje također nema loših susjeda. Zar nije lijepo, Big Mamice započeti tako dan? Na HTV-e iznenadni susret sa Slavkom Kulićem, čovjekom koji već godinama vrlo uvjerljivo jednostavnu činjenicu koju kao da svi rado slušaju, ali nitko ne čuje. Kad bih htio tu Kulićevu tezu svesti u jednu rečenicu onda bi ona glasila, dakako u mojoj slobodnoj interpretaciji: svijet loših susjeda troši više od 120 dolara na oružje. po glavi naoružanog ili nenaoružanog stanovnika, a svega devedesetak centi za hranu, također po glavi sitog ili gladnog stanovnika ove lijepe naše plave točke u beskraju. Kulić je gostovao u emisiji Dobro jutro, Hrvatska u kojoj je govorio o svojoj novoj knjizi. Rukovanje dobrih susjeda, zovem ga u svoju redakciju, ali nema vremena, već ga čekaju drugi. Dok ga pratim do izlaza, na brzinu mi govori da je okupio tim svjetskih poznatih stručnjaka koji bi pokušali promisliti budućnost svijeta bez loših susjeda i budućnost s lošim susjedima. Dakle, uglavnom su svi pozitivno odgovorili, od neizbježnog Chomskog do... kajaznam koga, pa i mene moli da o tome promislim i dam svoj prilog u obliku kratkih sinteza ili pak komentara. Naravno da mi taj poziv laska, ali teško ću se uklopiti, jer među pozvanima, koliko sam upamtio, nema meni dragih Paula Krugmana ili Leona Ledermana. A da o drugim liblinzima i ne govorim. Dogovorismo razgovor za 14 dana, a ja mu preporučih da se pridruži Blogovcima ako zaista misli o budućnosti. Na brzinu mu objasnih što je Blog i – pozdrav dvostrukom brzinom zvuka, što će reći mah-mah! Ma dobar je Slavko Kulić. Posvuda ga u svijetu izuzetno poštuju, dijele mu akademska priznanja šakom i kapom. Svaka mu je na mjestu, odobravamo pljeskom svakoj njegovoj riječi, a kad dođu izbori, onda opet glasujemo za one koji dokazano ne valjaju. Zašto, recimo, ne bismo Kulića izabrali za predsjednika vlade. Jer Sanader to očito nije. Sanader bi bio puno bolji predsjednik države, a da o Tomislavu Ladanu i ne govorim. Siguran sam da bi tada, uz one profesionalce u državnoj upravi, u ovoj zemlji cvjetali ne samo bajami i jorgovani. Branko i Ljubo javljaju iz Požege da je Večer Kiće Slabinca bila sjajna. Dakle, računam da je naše najuspješnije Olimpijce, na raznim svečanostima diljem Lijepe naše dočekalo više od 300 tisuća ljudi. Naravno da su to djevojke i mladići zaslužili. Jer su, recimo rukometaši, zorno pokazali da su s talentom bez rada posljednji u Europi, a s istim talentom i vrlo/vrlo napornim radom najbolji u svijetu. Dakle, umjesto velikih riječi koje su se nepotrebno kotrljale iznad glava svih nas, Lino Červan i Irfan Smailagić mogli su postrojiti svoje rukometaše kao zbor zlatnih rukometnih sindikalista i zapjevati najljepšu himnu ljudskom stvaralaštvu: Da nam živi, živi rad. Uvjeren sam da bi većina hrvatskih građanki i građana punim srcem zapjevalo tu zapostavljenu, u svakom pogledu, himnu. Ne razumijem Ivicu Račana. Zašto uvijek naglašava pogrešne rečenice (Danas je petak…), dajući ničemu značaj nečega, pritom nas značajno gleda onim očajnim pogledom tipa - ha, kako sam to dobro rekao! A ništa se nije čulo. U današnjem Vjesnikovim Stajalištima glas naše strašne prošlosti, mračne sadašnjosti bez mogućnosti bilo kakve budućnosti – glas Zdravka Tomca. Ne da se nemirni starac s onim svojim debelim, kao slavonske svinje, rečenicama. A da ne govorim o glupavim argumentima kojima se služi. Običan kalkulator, ali mu je baterija odavno istekla. Zaista, starce treba ubijati još u jaslicama. Dosta mi je rečenicu u smislu mi trebamo, mi moramo... ma ništa mi, čovječe s izgubljenom crvenom Arijadninom niti, ne trebamo, a još manje moramo. Osim posla i da starci prepuste mjesto mladima, a ne mlađim starcima. Vraćam se, kao kornjača, poeziji: Čemu da budem nestrpljiva? Bez molitve i uzdanja uništavam svaki svoj dan. Tako mi je svaki čist. Ovo jutro raste od kamena do kamena, oblikuje mu pretvrdu dušu: to je moja ljepota, sretna sam što je to uvijek novi dar. Zime će doći da me pouče dobroti duboka sna. Čitav red naslanja se na mene: gdje nema razloga za preveliku radost, nema ni za tugu. (Danijel Dragojević: Kornjača) A kaj da ti velim, bebica, rekao bi Branko Jordanić. |
DNEVNIK ILI NOĆNIK, PISANJE JE SAD!
ČETVRTAK, 2. RUJNA
Velik čovjek prima sve iz svoga vremena i istodobno njime upravlja. Evo, s ovom rečenicom Ernesta Renana, iz knjige O životu Isusovu, počinjem današnji dan. A, onda: telefoni, telefoni... osmrtnice, osmrtnice... Dobro, telefone čovjek još kako tako može podnijeti. Javljaju se, prijatelji, znanci, poslovni suradnici... Eto, jutros kad dođoh u redakciju da u miru prosurfam nekim stalnim adresama, zatim da u miru smislim, promislim i domislim što bi se moglo učiniti da serijal u kojem surađujem bude što bolji, eto njega, ton po ton, zvoni vražji telefon. Javio se i Braaanko, kako ga zove Ivana, iz Požege. Kao došlo je do promjene u ženskom dijelu voditeljskog para, pa bi li mogao stvar prilagoditi Karmeli. Naravno da bih! Karmela je kćerka moga dugogodišnjeg dobrog znanca koji je, svojedobno bio čak i direktor ili tako nešto HTV-e. Znam je kao klinku koja se razvila u lijepu ženu i vrlo dobru radijsku voditeljicu. I na malom ekranu je dobra, samo ne stigne sve sama. Volim pisati i za nju. Tek što završih s tim poslom, eto nje, lijepe dame, kako od milja zovem Karmelu. Na brzaka prođosmo kroz tekst, bok – bok, ili kako bi neke blogerice napisale mah-mah. Malo sam surfao, malo telefonirao, malo radio i, krenuh na odmor, to jest – pregled dnevnog tiska. I odmah grom! Premda osmrtnice gotovo nikad ne čitam, u današnjem Vjesniku udari me strašna osmrtnica na kojoj, bez očala, prepoznah divnu djevojčicu, kako sam je upamtio, malu tatinu princezu i maminu mezimicu Adu. Ada je vršnjakinja moje najstarije kćeri, a njen otac i ja isto smo godište. I dok gotovo ogluših od Rilkeovih stihova, osjećam u sebi tu silnu nemoć i bol Adinih roditelja, guram novine od sebe, guram tu nasmijanu sliku lijepe i pametne žene, guram sebe od sebe. O, ljepotice, o smrti, o milostiva, o ekoliginjo, molim te ne radi preko reda! Kad kosiš s tom oštrom ekološkom kosom, kosi po redu! Nemoj da roditelji pokapaju djecu, puno je ljepše kad je obratno! Pa ako voliš ljepotu života, a voliš, onda učini milost roditeljima i omogući im da ih pokopaju njihova djeca. Sve ostalo, mila moja Smrti, nije ni normalno, ni logično, a ti si mi se cijeli moj život činila normalnom logičarkom. Naravno, nema šanse da odem na pogreb i da se suočim s Igorom i Slavicom. Ne mogu se suočiti s njihovom boli. Nekako se nadam da je i njima Ada ostala živau srcima, kao neka vječna svjetlost koja će se ugasiti tek onda kad se ugasi i njihova svijeća života. Evo što ja mislim o smrti, ako to koga zanima: kad netko umre on umre zajedno sa svima nama, sa svim životima koje je na bilo koji način poznavao-la. Pokojnik odlazi s nama u grob, a sebe ostavlja u našim srcima. Tako i jedan mali dio moga života odlazi u grob, zajedno s Adom, kao što je otišao sa svima onima koji su umrli i s kojim sam proživio bilo koji dio svoga života. A onaj dio života koji su ti pokojnici živjeli sa mnom, još je u meni. Svi su još živi. Tek se sve više svijeća gomila u mome srcu, kao gorući simboli života. I sve je više voska u venama, umjesto krvi. Zato srce sve teže kuca, valja izdržati tolike živote u sebi! Valja opskrbljivati kisikom te tisuće i tisuće svijeća. Valja disati za sve svoje pokojnike, valja čitati za njih, valja pisati, valja se družiti... Jer, što se više družimo, to su oni življi. Naravno, od posla više ništa. Tek još jedna šetnja s Majetićem i dom. Komunikacija s Mortimerom, Konfucijem, Branimirom Bošnjakom, Severom. Onda razgovor sa sinom u Zemuniku. Ove godine Amba završava školovanje. Bit će pilot HV, ali ne vjerujem da će se tu zaustaviti. Voli učiti, zapravo – voli znati. Sutra dolazi u Zagreb i jedva čekam da se vidimo. U telefonskom razgovoru s najmlađom kćerkom više ne spominjemo mačkicu. Sretna je, jer je u novoj školi, kaže, upoznala dvadeset djevojčica i dječaka koji su je lijepo primili u razred. Pročitala mi je sva imena novih prijatelja. Moram ih zapisati, da ih kojim slučajem ne zaboravim. Jer to je dvadeset novih života u mome jednom životu. Poslije, oko 22, ugodan glas prošlosti. Giovanni, Igor Blašković. Živi u Banjolama, između Pule i Medulina. Igor je došao u Zagreb u onom najgorem, pubertetskom dobu. Išli smo u istu gimnaziju, a onda su njega izbacili. Teško se prilagođavao. Od prvog dana kad smo se upoznali držimo jedan do drugoga. Bili smo odlični prijatelji. Kad su ga izbacili iz gimnazije jedva smo ga upisali u Grafičku. Nije htio pohađati nastavu sve dok se ja nisam upisao i u tu školu. Poslije je Igor otišao. Potucao se po svijetu, izbjeglički logori, Rim, Pariz i napokon Kanada i drugi brak. Tamo je potpuno zatvorio dućan s pustolovnim životom, hoću reći počeo je ozbiljno razmišljati. Budući da mu je manjkala škola, tri je godine masno plaćao školovanje za brokera. Onda je i radio kao broker. I, naravno, uspio je. Zapravo, uspio je vrlo/vrlo! Vratio se u rodnu Istru, ima kuću, brod, lokal, veliku trgovinu, ma sve što čovjeku treba za ugodan život, svoje tenisko igralište, saune, ma što ja znam. Biblioteka mu je znalački odabrana. Žena mu je prekrasna osoba. Oboje su pokazali zavidno znanje i smisao za ljepotu u odabiru životnog suputnika. Na prošlo me Silvestrovo potražio u Zagrebu. Čuo je da sam živ, pa hajde da nastavimo živjeti i prijateljovati tamo gdje smo prekinuli. I od tada se vrlo često čujemo, i katkada družimo. Ove me je godine nekoliko puta ugostio u svojoj kući, a ljetos smo moja najmlađa kćerka i ja proveli kod njega dio ljeta. Bračni par Blašković imaju izuzetnog sina i fantastičnu kćer. Igor još ima troje velike, velike djece iz prvoga braka. Eto, večeras se javio. Kaže da mu je lijepo s društvom: piju vino, klopaju brudeto, slušaju dobru glazbu; a kad god mu je lijepo to želi podijeliti sa mnom. Razgovor s njim me smirio. Toliko da sam nastavio normalno raditi. Zaista on djeluje umirujuće. Hodajući apaurin. I to bi bilo to. Još samo da se javi Taba, Jordanić i još neki dečki, pa onda može doći i jesen! Zblogom. |
DNEVNIK ILI NOĆNIK, PISANJE JE SAD! (5)
SRIJEDA, 1. RUJNA
Dakle, malo sam pretjerao s dužinom, ali morate znati nešto o meni, kad već komuniciramo. Inače, moja vizit karta iznosi oko 500 megabajta, ako sam to dobro napisao. Ugodna dvosatna šetnja s De Bellym ulicama našeg grada. Vrijeme ugodno, jesensko. Razgovor u umjetnosti i životu. I složili smo se: ništa s nama ne počinje i ništa s nama ne završava. Hoću reći, nas smo dvojica tek dva kvarka – ili možda još sitniji i još nedokazani Hobsovi bozoni – opće ljudske povijesti, a to znači i sveopćeg života. Dakle, imamo neko svoje mišljenje, koje čak znamo i obrazložiti, ali nije nam ni na kraj pameti da tuđe mišljenje ignoriramo ili ne uvažavamo, bez obzira slagali se s našim, sličnim ili suprotnim mišljenjem, ili ne, lijepa Bložice Annie De I Meni. De Belly bi se ubacio: I Meni, I Meni..., nisam pseudonim... A sad brzo i polako prelazim u jedninu, jer tamo je najbolje. Naime, nešto prije ovogodišnje Olimpijade, naslušao sam se i načitao priča da Grčka neće ni moći, ni znati organizirati igre koje su sami izmislili i koje se održavaju točno po onome receptu koji su upravo oni propisali. I još se ni danas ne mogu načuditi toj ishitrenoj pred-olimpijskoj nervozi. Grci su se negdje u sebi smijali, ali se nisu baš puno uzrujavali. A zašto i bi kad je u tom podneblju niknula europska civilizacija. Pjesnici, filozofi, matematičari, fizičari itd. Pa na jednim je takvim igrama pobijedio i sam Platon! Divno je bilo vidjeti povijest grčke u pet minuta. Divno je bilo vidjeti sve one narodne nošnje koje su Grci nosili tijekom svoje triput duže povijesti od naše. Napokon, divno je bilo plesati uz onu staromodnu narodnu grčku glazbu, koju su još muze svirale na kitari. Uglavnom, svi se slažu da su to dosad najbolje Olimpijske igre. Može biti. A znate li zašto su Igre tako dobro, gotovo savršeno, organizirane? Zato što su ih oni izmislili! Naravno, malo im je i Vrdoljak pripomagao s onom svojom priglupom vatrogasnom teorijom. Jer nisu Grci ništa gasili, oni su samo učinili ono što čine, evo već pune četiri tisuće godine. Možda ove Igre nisu bile tako dobre koliko one u doba kad su održavane, u doba procvata grčke kulture. Jer za trajanja Igara, u ono doba nije bilo ratova. To su, valjda, poštovale sve okolne države, državice, gradovi i gradići. Nažalost, za trajanja ovih Igara, ratovi nisu prestajali. Dijelili su se zlatni, srebrni i brončani meci u potiljak ili u srce, svejedno. U prošlom se stoljeću Olimpijske igre nisu nekoliko puta ni održale zbog onih budalastih ratova. Za trajanja ovogodišnjih Igara nikako se nisam mogao oteti dojmu da je zapravo sve normalno, da se neki novi klinci natječu, a poslije natjecanja druže, šale, ljube i ševe. A što će drugo, kad su im podijelili onu silnu hrpu prezervativa?! Valjalo je to iskoristiti da ne bi propalo! Netko je pobijedio, netko bio drugi, a netko je sretan sudjelovao. Davno sam jednoj dami rekao da mi nije važno jesam li prvi, da mi je puno važnije da samo sudjelujem! Ona se nasmijala i tako sam sretan sudjelovao. Naravno da sam sretan što su neki naši sportaši dobili, uza zlatna, srebrna i brončana odličja, još Lovorkinu čednost (vidi u jednom ranijem nadnevku priču o Lovorovom vijencu) kao nagradu. To ni Apolonu nije uspjelo. Posebno mi je draga zlatna medalja rukometaša, ali ako želim biti iskren, jedino što sam pozorno gledao to je ritmička gimnastika i sihronizirano plivanje. Možda zbog ljepote pokreta. Nekako su mi ti sportovi bili mirna demonstracija natjecanja i ljepote. Zamišljeno, osmišljeno, domišljeno i pretvoreno u pokret koji u gledatelju budi divljenje. Naravno, naši sportski i politički televizijski komentatori nisu mogli slijediti tu opću kulturu, osim Joška Martinovića. Najprije, mnogi baš i nisu u najboljim odnosima s riječima, osim Bože (koji pak nepotrebno viče, jer njegov glas ne može dočarati onu dramatičnost natjecanja koju nam slika prikazuje). Mucaju, deru se, viču, a kad sve to svedeš u ono što su htjeli reći, ustanoviš da nisu ništa rekli. Teško je bilo što objasniti sa stotinjak riječi. Toliko su riječi moja djeca znala već sa 18 mjeseci. Mutić ne pripada toj kategoriji, budući da komentira sportove koji su manje zastupljeni u svakodnevnom televizijskom programu. I dobro se pripremi. Ali, kad ga staviš da komentira Sinjsku alku, onda dobiješ novog Velu, Miću Djeda ili onog Cvitkovića. Zapravo, nitko od njih nije ni trebao ići u Atenu, jer tamo se i nije imalo što raditi. Sportski dio pokrivale su grčke televizijske kamere, valjalo je samo izabirati ono najbolje i to predočiti našem gledateljstvu. A što je Joško radio? Maknuo se od sportaša i doveo nam u domove Atenu koju nismo znali. Jednostavne, dobro ispričane televizijske pričice, od starogrčkog teatra, do onog čudaka, možda novog Diogena (?), od onih Pireja u kojima je zanosna tadašnja ministrica kulture sanjala o danu kad će imati svoju djecu, do mjesta gdje je Anthony Quinn, kao Grk Zorba, onako veličanstveno plesao; od mjesta gdje je govorio Sokrat, ili odakle je Demokrit vidio nevidljivi a-tom, ili gdje je sam Zeus sjedio i dovodio brojne ljubavnice do... Vrdoljaka. Kultura je ono što donosi lovu, a ne nafta. Za razliku od nafte, kulturu ne možeš potrošiti. Što je više trošiš, vrjednija je. Jer Grci će na Akropoli zarađivati i kad nafta više ne bude glavno pogonsko gorivo, o čemu se uvelike raspravlja među Demokritovim, Arhimedovim, Anaksagorinim, Pitagorinim itd. grčkim sinovima, koji su se jučer zvali Galileo, Bruno, Kopernik, Bošković, Tesla, Einstein..., a koji se danas zovu Matt Ridley, Eric Widmaier, Stephen Hawking, Frank Herbert, Roger Penrose Andrew Byat, Suzan Greenfield, Leon Lederman, Barba Radman, James Gleick, Amir Aczel, Peter Bentley, Richard Dawkins... Naravno da u svojoj biblioteci imam i Vede, i Upanišade, i Zarathuštrine Jasne, i kineske mudrace, i knjige o Budizmu, i o Gjainizmu, i Stari Zavjet, i Novi Zavjet, i Toru, i Kur'an, i grčke filozofe, i rimske pjesnike, i arapske mudrace, i Egipatsku knjigu mrtvih, i Tibetansku knjigu mrtvih, i pretpostavke o Etruščanskoj kulturi, i o američkim gradovima u kojima je već prije dvije tisuće godina živjelo gotovo milijun ljudi, i o indijanskim legendama, i o egipatskim i američkim piramidama, građenim gotovo istodobno, prije nekoliko tisuća godina. i jedno pola tone literarnih klasika..., ali to je samo mali dio onoga što čini mene i svakoga od nas do sada. Iz toga smo sazdani. Neki manje, neki više. I to je smisao moje prve današnje rečenice. Naravno imam i Bibliju 20. stoljeća. Ali ne Bibliju koju je pisalo bezbroj autora, nego samo jedan čovjek, a on je Carl Sagan. Dakle, riječ je o njegovom Starom zavjetu koji je nazvao Kozmos, i o njegovom Novom Zavjetu koji je nazvao Plava točka u beskraju, za koje nisam ja rekao da su Biblija 20. stoljeća, nego mnogo veći znalci od mene. Pa, ipak, golemo je moje neznanje. Jednom davno, kad sam kod Krleže, u Leksu, čekao neki njegov tekst koji je objavio 1925. godine, čini mi se, pa ga je trebalo uskladiti s tadašnjim pravopisom, što je činio njegov osobni lektor Anđelko Malinar, Krleža je bio malo nervozan. Čini mi se da mu se taj tekst nije ponovo objavljivao, pa mi se svetio jer sam ga uhvatio u trenutku slabosti. Zato me maltretirao baš onako. Cijedio je iz mene goleme količine neznanja. Iz mene se niz leđa slijevala Amazona, s desne strane Mississipi, s lijeve strane Nil i Kongo zajedno, a niz kokošja prsa Dunav, Ganges i Volga neznanja U početku mi je bilo malo neugodno, a poslije sam se zezao. Napokon, kad su mi dosadila pitanja na koje ne znam odgovor, rekao sam mu doslovno: Ali, gospodine Krleža, pa ja puno više ne znam nego što vi znate. Pogledao me ljutito, činilo mi se da će me zgromiti, a onda se nasmijao, rekavši: To mi baš nije trebalo. A, zapravo sam htio reći samo nekoliko riječi o Olimpijadi. Nas starce treba ubijati još u jaslicama! Jer kad se prihvatimo objašnjavanja... Oprostite, neću više. Ali ni manje! |
DNEVNIK ILI NOĆNIK, PISANJE JE SAD!
UTORAK, 31. KOLOVOZA
Čitam da 100.000 hrvatskih građana svakodnevno upada u radost Bloga, što me posebno oduševljava. Dobro, Blogovci baš ne čitaju sve što se objavljuje, ali – najvažnije je da čitaju, da se pismenima druže i sve što bi to imalo značiti, ako uopće nešto znači. Rekao bih – utjeha pisanja i čitanja! Ne mislim ulaziti u ocjenu onoga što se piše, ali lijepo je kad vidim svu silu raznih komentara na pročitano. Totalna ludnica. Nisu to pisma čitalaca, nego pisma pisaca. Eto. Vidim na HTV Biškupića i društvo kako sjede i pričaju o kulturi, o kulturnim festivalima. Trljo Biškupić lan! Eto. Danas je bio lijep dan u redakciji. Sve smo obavili, još jednom prekontrolirali sve dane Požeškog festivala, pa će ljubitelji lijepe tamburaške i pop glazbe opet doći na svoje. Branko i ja čekali smo Kiću, ali ga ja nisam dočekao. Naime, Kićo ima u Požegi svoj show program, pa smo trebali još jednom proći sve detalje. Iskoristih lijep dan i prošetah gradom. Na Trg sam stigao kad je doček rukometašima završen. Djevojke i mladići vraćali su se svojim domovima, noseći zastave i pjevajući domoljubne pjesme. Lijep doživljaj. Ali Trg baš baš izgledao najsvečanije. Stotine boca piva, dosta ih je razbijene, i razno drugo smeće. Čistači čiste. Zar svaka svečanost mora završiti smećem? U Frankopanskoj sretoh, naravno s bocom hladnog piva, sjajnog mladog glumca Nenada Cvetka. Bože, otkud toliko snage u onako krhkom tijelu! Malo porazgovarasmo o junačkoj ljevici i desnici i - zblogom. I kad sam se već uputio u pravcu prema, zaustavio me povik moga tako lijepog imena bez djela da sam se odmah okrenuo. Naravno, Mitar! Miljenko Mitrović moj je dugogodišnji prijatelj. Novinar. Piše rubriku Kavkaz u Večernjaku, ali ono što je za nj vrlo važno – lijep je čovjek. Naravno, mlađi je od mene. Pa i ja sam sâm mlađi od sebe, ali to nije tema. Dakle, Mitar nikome u životu nije učinio zlo. Šetnja s njim, gradom, zaista je pravo osvježenje. Pun je informacija. Na rastanku pozvao me da u subotu dođem u Saloon, jer se tamo održava izbor Najhistriona 2004. Budući da sam stari Histrion, doći ću. Lijepa je to prilika da na jednom mjestu vidim toliko živih prijatelja. Eto. A, čitam na naslovnicama i drugim stranicama dnevnih novina, sve nas je manje. Rikavaju radosnici svaki dan, pa kad bih svakome od dobrih znanaca-pokojnika išao na pogreb, ne bi ni silazio s Mirogoja! Zato ne idem. Kakav sam, vjerojatno neću ni na svoj pogreb! Eto. Maloprije sam telefonskirazgovarao s najmlađom kćerkom, onom o kojoj sam neki dan pisao. Uplakana je i jedva govori. Riknula joj mala maca, pa je jako tužna. Srećom, ima drugu macu. Slično se zbilo s mojom starijom kćerkom kad je bila njenih godina. Tata, tata, Tigrica je umrla, odjekivao je njen dragi i panični telefonski glasić. Naravno, otrčao sam kući. Bila je noć. Negdje sam imao nekakvu lopatu i lijepo pokojnicu ukopao ispod nekog drveta. Kćerka ju je bila lijepo opremila u nekakvoj kutiji za cipele. S lopatom i tim lijesom-kutijom lutao sam kvartom sve do Save. Čak sam se bavio mišlju da kutiju bacim u Savu, ali nije išlo. Zato sam pronašao drvo s ove strane nasipa, iskopao prilično duboku jamu, nježno položio pokojnicu u kutiji i sve to zatrpao. Tako mu je to s kćerkicama i mačkicama. Srećom, nisam noćas morao ići u Zelinu da njenu malu ljubimicu pokopam. Eto. |
| < | rujan, 2004 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv