Na poslu zatišje pred buru. Branko odlazi u Našice, gdje se, Ekolože, održavaju Dani hrvatske šume. Ljubo dere kladionice, Aljoša priprema Vinkovačke jeseni, a ja razmišljam kako bi lijepo bilo biti magarac, pa da me, kao u onoj TV Trofrtaljki, glade mazne turistkinje po magarečjim jajima, na opće zadovoljstvo općinstva i ostalih stranačkih prisutnika.
Na odlasku iz redakcije susretoh se s Latinom. Kratak pozdrav i nešto duže razmjenjivanje blogova, to jest informacija. Latin nastavlja s Latinicom, što me raduje, jer on svoj posao obavlja vrlo ozbiljno.
Potom opet najljepši dio dana: šetnja s De Bellym. Od Zapruđa, preko Sigeta, onda Park mladenaca i natrag.
Park mladenaca? To je običan park koji je nastao na pustopoljini tako što su mladenici, nakon vjenčanja, posadili neko drvo. To se nekad nosilo, pa je park prilično velik. E, a usred parka S. Sikirica. Sjajna skulptura djevojke na konju i mladića pokraj nje. Stoje tu njih troje odavno. Po njima su ispisani neki grafiti. I, začudo, čak ni ti grafiti ne unakazuju Sikiričin rad. Svud okolo drveća do neba, trava i grmlje, a Stipina skulptura dominira prostorom. Odakle je god pogledate, sjajna je. Zadržali smo se barem pola sata na tom svetom umjetničkom mjestu, a onda – oplemenjeni – uputismo se u pravcu prema.
Naravno, isti zaključak: umjetnost je sve, a sve je na Blogu.
Na oproštaju, De Belly mi reče da svim blogovcima darujem neku dobru pjesmu. Naravno, nisam mogao odabrati, od milijun sjajnih poetskih uradaka, kako bi rekao Tomica Ladan, ni jednu jedincatu.
Ali kad sudba hoće – hoće. Maloprije pročitah informaciju meni izuzetno drage Annie De Meni o nekakvom susretu i druženju nas virtualaca, pa sve te druželjubive dame i gospodu, kao i ostale Blogovce, a naročito Bestijicu, Big Mamu, Sisatog Maturanta (a zakaj maturanti ne bi imali sise?), Brzu Trkačicu, Konteplativu, bad Tamaru itd. ljubitelje poezije, s pjesmom Jure Kaštelana VOLIO BIH DA ME VOLIŠ. Ima Jure i drugih sjajnih pjesama, ali, nažalost, samo ovu znam napamet. E, a kad pročitate pjesmu, častim vas još i jednom sjajnom anegdotom iz života meni posebno dragog pokojnika.
Prvo pjesma: VOLIO BIH DA ME VOLIŠ
Volio bih da me voliš,
da budem cvijet u tvojoj kosi.
Ako si noć, ja ću biti zora
i blijesak svjetlosti u rosi.
Volio bih da me voliš
i da svi dani budu pjesma.
Ako si izvor i ja ću biti
u živoj stijeni bistra česma.
A sad anegdota:
Juru su, kao velikog pjesnika i dobrog čovjeka opsjedali mnogi mladi pjesnici tražeći od njega mišljenje o svojoj početničkoj poeziji. Jure ih je sve saslušao i uvijek davao pozitivno mišljenje. Posebno ga je opsjedao neki dosadni i netalentirani mladić. Donio mu je čak tri debele bilježnice poezije. Kad je mladić došao po mišljenje, nakon desetak dana, Jure mu je, koliko se sjećam, rekao:
"Mladiću, ove tri teke poezije su nešto fantastično u poetskom smislu. Ja se s takvim čudom odavno nisam susreo. Ipak, ova druga teka je vrhunac vrhunaca poetskih doživljaja. Svaka vam čast. Međutim među tim vrhuncima, ipak bi izabrao ciklus pjesama o lovcima na komarce. To je antologija. Neviđeno! Nenapisano! A kad već želite znati, u tom ciklusu posebno mi je draga pjesma majke komarice koja je umrla od tuge što nigdje nije našla kap vlage da tamo odloži svoja oplođena jajašca. U toj pjesmi posebno mi dirnula pedeseta strofa, to jest njen pokušaj da preleti Saharu. A u toj strofi je posebno upečatljiv prvi stih… plavetno žutilo Sahare... samo ga treba, znate, malo doraditi."
Naravno da taj mladić nisam bio ja, jer nikada nisam bio mladić. Otkad pamtim, a pamtim dugo, ja sam oduvijek u pubertetu, dakle još dječak.
Ugodno druženje i Zblogom.
Post je objavljen 09.09.2004. u 08:34 sati.