Jednom mjesečno bacam stare novine u onaj kontejner ispred kuće. Fol spašavam šume, jer šume su kisik, a kisik je život. Vjerojatno je to istina, ali istina može biti istina samo u idealnim uvjetima. A uvjeti, kako znamo, nisu baš idealni.
Bilo kako bilo, jutros sam po stanu lijepo skupljao stare novine. Nećete vjerovati gdje sam ih sve nalazio. Osim na mjestu gdje i Mesić ide pješke, bilo ih je u krevetu, oko kreveta, na podu, a jedan sam Vjesnik našao čak u ormaru. Smjestio se među košuljama, kao da se skriva, kao da želi izbjeći sudbinu starih novina. Ne sjećam se kad sam ga tamo ostavio. Zato sjedoh i otvorih ga da vidim zašto se sakrio u ormaru.
U novinama ima uvijek nečeg zanimljivog. U ovome Vjesniku, u desnom gornjem kutu druge stranice, mojim očima na putu, spazih ime meni, naravno, drage žene – Volge Miličić. Po imenu možete procijeniti kad je rođena, a rođena je u doba između 1945. i 1952. kad su roditelji ženskoj djeci davali imena tipa – Traktorka, Staljinka, Petoljetka, Sutjeska, Kozara i slično. Tako je jedna tek rođena, vrlo lijepa djevojčica, s frčkavim pramenovima i bistrim pogledom dobila ime Volga.
Upoznao sam je na Markovu trgu u Zagrebu, u jednoj od Vladinih zgrada. Radila je na mjestu pročelnice Ureda za opću upravu Vlade i Sabora. Naime, ona je bila šefica mome prijatelju Tabi. Nju je poštovao kao stručnjaka, a volio kao šeficu. A kad Taba nekog tako poštuje i voli, e onda taj netko zaista mora biti izuzetan.
I što mogu reći o toj lijepoj ženi koju sam vidio svega desetak puta u životu? Gotovo ništa, osim da je zračila nekom vedrinom koja me je osvojila. Inače volim vedre ljude. A Volga je upravo osoba koju možete voljeti i kao ženu i kao osobu. Nisam imao sreću da je volim kao ženu.
Neobično je snažna. Mislim, nije snažna u smislu Pešalova, nego onako. Iz nje je izbijala nevjerojatna životna snaga.
Volga je, teško, vrlo teško bolesna, ali se u njenim očima nije vidjela ta opaka bolest. Iz očiju joj je prštao život, kao vatromet na Olimpijadi u Ateni. Oko sebe širila je one fantastične pozitivne vibracije. U njenom Uredu rade isto takve žene i muškarci. Vrsni stručnjaci i vedri ljudi. Zato sam volio tamo dolaziti.
Volga je u rad unosila ogromnu količinu energije. Jebote, koliko energije u onako bolesnoj ženi! Bio sam uvjeren da će na svome radnom mjestu dočekati ili mirovinu ili smrt. Naime, vidim u tom prokletom starom Vjesniku da Volga više nije šefica svoga Ureda. Postavljena je neka, vjerojatno mlađa žena s one liste podobnih.
A gdje je Volga? Eno je, proživljava posljednje dane. Neće umrijeti kao šefica koja je tako dobro ustrojila Ured da služi na čast državi i koji može s njom ili bez nje jednako kvalitetno djelovati. A neće stići ni u mirovinu. Smrt će biti jednako brza kao oni koji su zaboravili da je još živa.
Sad mi je jasno zašto je ovaj stari Vjesnik pobjegao u ormar.
Vraćam ga tamo. Vjerujte, nije mi iz jednog oka skliznula suza niz obraze. Iz oba oka, Anie De Meni. Iz oba.
Post je objavljen 08.09.2004. u 07:47 sati.