SRIJEDA, 1. RUJNA
Dakle, malo sam pretjerao s dužinom, ali morate znati nešto o meni, kad već komuniciramo. Inače, moja vizit karta iznosi oko 500 megabajta, ako sam to dobro napisao.
Ugodna dvosatna šetnja s De Bellym ulicama našeg grada. Vrijeme ugodno, jesensko. Razgovor u umjetnosti i životu. I složili smo se: ništa s nama ne počinje i ništa s nama ne završava.
Hoću reći, nas smo dvojica tek dva kvarka – ili možda još sitniji i još nedokazani Hobsovi bozoni – opće ljudske povijesti, a to znači i sveopćeg života. Dakle, imamo neko svoje mišljenje, koje čak znamo i obrazložiti, ali nije nam ni na kraj pameti da tuđe mišljenje ignoriramo ili ne uvažavamo, bez obzira slagali se s našim, sličnim ili suprotnim mišljenjem, ili ne, lijepa Bložice Annie De I Meni. De Belly bi se ubacio: I Meni, I Meni..., nisam pseudonim...
A sad brzo i polako prelazim u jedninu, jer tamo je najbolje.
Naime, nešto prije ovogodišnje Olimpijade, naslušao sam se i načitao priča da Grčka neće ni moći, ni znati organizirati igre koje su sami izmislili i koje se održavaju točno po onome receptu koji su upravo oni propisali. I još se ni danas ne mogu načuditi toj ishitrenoj pred-olimpijskoj nervozi. Grci su se negdje u sebi smijali, ali se nisu baš puno uzrujavali.
A zašto i bi kad je u tom podneblju niknula europska civilizacija. Pjesnici, filozofi, matematičari, fizičari itd. Pa na jednim je takvim igrama pobijedio i sam Platon!
Divno je bilo vidjeti povijest grčke u pet minuta. Divno je bilo vidjeti sve one narodne nošnje koje su Grci nosili tijekom svoje triput duže povijesti od naše. Napokon, divno je bilo plesati uz onu staromodnu narodnu grčku glazbu, koju su još muze svirale na kitari.
Uglavnom, svi se slažu da su to dosad najbolje Olimpijske igre. Može biti. A znate li zašto su Igre tako dobro, gotovo savršeno, organizirane? Zato što su ih oni izmislili! Naravno, malo im je i Vrdoljak pripomagao s onom svojom priglupom vatrogasnom teorijom. Jer nisu Grci ništa gasili, oni su samo učinili ono što čine, evo već pune četiri tisuće godine.
Možda ove Igre nisu bile tako dobre koliko one u doba kad su održavane, u doba procvata grčke kulture. Jer za trajanja Igara, u ono doba nije bilo ratova. To su, valjda, poštovale sve okolne države, državice, gradovi i gradići.
Nažalost, za trajanja ovih Igara, ratovi nisu prestajali. Dijelili su se zlatni, srebrni i brončani meci u potiljak ili u srce, svejedno.
U prošlom se stoljeću Olimpijske igre nisu nekoliko puta ni održale zbog onih budalastih ratova.
Za trajanja ovogodišnjih Igara nikako se nisam mogao oteti dojmu da je zapravo sve normalno, da se neki novi klinci natječu, a poslije natjecanja druže, šale, ljube i ševe. A što će drugo, kad su im podijelili onu silnu hrpu prezervativa?! Valjalo je to iskoristiti da ne bi propalo!
Netko je pobijedio, netko bio drugi, a netko je sretan sudjelovao. Davno sam jednoj dami rekao da mi nije važno jesam li prvi, da mi je puno važnije da samo sudjelujem! Ona se nasmijala i tako sam sretan sudjelovao.
Naravno da sam sretan što su neki naši sportaši dobili, uza zlatna, srebrna i brončana odličja, još Lovorkinu čednost (vidi u jednom ranijem nadnevku priču o Lovorovom vijencu) kao nagradu. To ni Apolonu nije uspjelo. Posebno mi je draga zlatna medalja rukometaša, ali ako želim biti iskren, jedino što sam pozorno gledao to je ritmička gimnastika i sihronizirano plivanje. Možda zbog ljepote pokreta. Nekako su mi ti sportovi bili mirna demonstracija natjecanja i ljepote. Zamišljeno, osmišljeno, domišljeno i pretvoreno u pokret koji u gledatelju budi divljenje.
Naravno, naši sportski i politički televizijski komentatori nisu mogli slijediti tu opću kulturu, osim Joška Martinovića. Najprije, mnogi baš i nisu u najboljim odnosima s riječima, osim Bože (koji pak nepotrebno viče, jer njegov glas ne može dočarati onu dramatičnost natjecanja koju nam slika prikazuje). Mucaju, deru se, viču, a kad sve to svedeš u ono što su htjeli reći, ustanoviš da nisu ništa rekli. Teško je bilo što objasniti sa stotinjak riječi. Toliko su riječi moja djeca znala već sa 18 mjeseci. Mutić ne pripada toj kategoriji, budući da komentira sportove koji su manje zastupljeni u svakodnevnom televizijskom programu. I dobro se pripremi. Ali, kad ga staviš da komentira Sinjsku alku, onda dobiješ novog Velu, Miću Djeda ili onog Cvitkovića.
Zapravo, nitko od njih nije ni trebao ići u Atenu, jer tamo se i nije imalo što raditi. Sportski dio pokrivale su grčke televizijske kamere, valjalo je samo izabirati ono najbolje i to predočiti našem gledateljstvu.
A što je Joško radio? Maknuo se od sportaša i doveo nam u domove Atenu koju nismo znali. Jednostavne, dobro ispričane televizijske pričice, od starogrčkog teatra, do onog čudaka, možda novog Diogena (?), od onih Pireja u kojima je zanosna tadašnja ministrica kulture sanjala o danu kad će imati svoju djecu, do mjesta gdje je Anthony Quinn, kao Grk Zorba, onako veličanstveno plesao; od mjesta gdje je govorio Sokrat, ili odakle je Demokrit vidio nevidljivi a-tom, ili gdje je sam Zeus sjedio i dovodio brojne ljubavnice do... Vrdoljaka.
Kultura je ono što donosi lovu, a ne nafta. Za razliku od nafte, kulturu ne možeš potrošiti. Što je više trošiš, vrjednija je. Jer Grci će na Akropoli zarađivati i kad nafta više ne bude glavno pogonsko gorivo, o čemu se uvelike raspravlja među Demokritovim, Arhimedovim, Anaksagorinim, Pitagorinim itd. grčkim sinovima, koji su se jučer zvali Galileo, Bruno, Kopernik, Bošković, Tesla, Einstein..., a koji se danas zovu Matt Ridley, Eric Widmaier, Stephen Hawking, Frank Herbert, Roger Penrose Andrew Byat, Suzan Greenfield, Leon Lederman, Barba Radman, James Gleick, Amir Aczel, Peter Bentley, Richard Dawkins...
Naravno da u svojoj biblioteci imam i Vede, i Upanišade, i Zarathuštrine Jasne, i kineske mudrace, i knjige o Budizmu, i o Gjainizmu, i Stari Zavjet, i Novi Zavjet, i Toru, i Kur'an, i grčke filozofe, i rimske pjesnike, i arapske mudrace, i Egipatsku knjigu mrtvih, i Tibetansku knjigu mrtvih, i pretpostavke o Etruščanskoj kulturi, i o američkim gradovima u kojima je već prije dvije tisuće godina živjelo gotovo milijun ljudi, i o indijanskim legendama, i o egipatskim i američkim piramidama, građenim gotovo istodobno, prije nekoliko tisuća godina. i jedno pola tone literarnih klasika..., ali to je samo mali dio onoga što čini mene i svakoga od nas do sada. Iz toga smo sazdani. Neki manje, neki više. I to je smisao moje prve današnje rečenice.
Naravno imam i Bibliju 20. stoljeća. Ali ne Bibliju koju je pisalo bezbroj autora, nego samo jedan čovjek, a on je Carl Sagan. Dakle, riječ je o njegovom Starom zavjetu koji je nazvao Kozmos, i o njegovom Novom Zavjetu koji je nazvao Plava točka u beskraju, za koje nisam ja rekao da su Biblija 20. stoljeća, nego mnogo veći znalci od mene.
Pa, ipak, golemo je moje neznanje. Jednom davno, kad sam kod Krleže, u Leksu, čekao neki njegov tekst koji je objavio 1925. godine, čini mi se, pa ga je trebalo uskladiti s tadašnjim pravopisom, što je činio njegov osobni lektor Anđelko Malinar, Krleža je bio malo nervozan. Čini mi se da mu se taj tekst nije ponovo objavljivao, pa mi se svetio jer sam ga uhvatio u trenutku slabosti. Zato me maltretirao baš onako. Cijedio je iz mene goleme količine neznanja. Iz mene se niz leđa slijevala Amazona, s desne strane Mississipi, s lijeve strane Nil i Kongo zajedno, a niz kokošja prsa Dunav, Ganges i Volga neznanja U početku mi je bilo malo neugodno, a poslije sam se zezao. Napokon, kad su mi dosadila pitanja na koje ne znam odgovor, rekao sam mu doslovno: Ali, gospodine Krleža, pa ja puno više ne znam nego što vi znate. Pogledao me ljutito, činilo mi se da će me zgromiti, a onda se nasmijao, rekavši: To mi baš nije trebalo.
A, zapravo sam htio reći samo nekoliko riječi o Olimpijadi. Nas starce treba ubijati još u jaslicama! Jer kad se prihvatimo objašnjavanja...
Oprostite, neću više. Ali ni manje!
Post je objavljen 02.09.2004. u 08:22 sati.