Tamam kad sam se pripremio reći kako sam i na kojim način preživio ovaj ponedjeljak - koji je trajao sve do danas, a danas je već četvrtak - kad mi se javio Taba i rekao da je jučer, u srijedu, umrla naša prijateljica Volga.
Dobro, svi ćemo jednog dana Blogu na istinu, ali ipak, koliko god se pripremali za oproštaj od nekih nam dragih žena i ljudi, taj nas oproštaj uvijek iznenadi.
To bi bilo sve o našoj Volgi s kojom sam vas neki dan upoznao. Ode naša prijateljica sa svim svojim bolestima i svim našim druženjima, ali nam nije zaboravila ostaviti onaj svoj osmijeh pun nade. S tim nam osmijehom valja živjeti.
O životu španjolskoga pjesnika Juana Ruiza zna se da je živio između 1283. i 1351., a i to je podložno sumnji.
Bilo kako bilo, taj je sjajan španjolski pjesnik odležao u zatvoru punih 13 godina po nalogu nekakvog budalastog toledskog kardinala, nekog anonimusa. Eto, o kardinalu se ništa ne zna, ali Juan nam je ostavio Knjigu dobre ljubavi, u kojoj je sa 1700 strofa opisao svoj pustolovni život. Između svih tih pjesama, izabrao sam tri strofe meni drage pjesme Male žene.
A to su, vjerujte mi, sve naše majke, sve naše sestre, sve naše prijateljice i sve naše ljubavi.
Pjesmu u prijevodu Nikole Miličevića posvećujem, dakako, našoj prijateljici Volgi.
Hoću da skratim govor i da zborim bez zloće,
jer moja riječ je vazda pravi uzor kratkoće,
a o malenoj ženi malo se riječi hoće.
Kratak se govor pamti ako je pun jasnoće.
Tko brblja tom se smiju, a mnogo se smije bena.
Ako je žena mala, u njoj je ljubav golema.
Mnoge velike žene nisu maloj ni sjena
i od velikih često bolja je mala žena.
Ljubav me na to tjera da slavim žene male
i evo odmah ću za njih velike reći hvale,
za one male žene s kojima zbijate šale:
hladne su poput snijega, a kao vatra se pale.
Zblogom Volga.
Post je objavljen 16.09.2004. u 11:07 sati.