AKO JE SVEMIR ODGOVOR, ŠTO JE PITANJE
Ovaj tekst posvećujem Damiru Mikuličiću)
Možeš misliti: nedjeljna misa sa sinom, a to znači - ćevapčići u somunu kod Rubelja, s kajmakom naravno, te priča o svemu i svačemu, kako to već biva kad razgovarate s budućim pilotom-časnikom HV. Uza sve obveze Amba stigne čitati i ono što mu preporučim. E, sad, kakve to veze ima s fizikom? Pa, sve je fizika, ali mi nismo imali sreću da to skužimo, pa pod stare dane moramo se upoznavati sa samim vrhom svjetske maštovitosti, a to je matematika i fizika. Govorili smo: matematika - ljuta paprika. A nije. Ovisno od onoga tko vas podučava. Ja nisam imao sreću sa profesorima matematike i fizike. Od prije dvadesetak godina skužio sam što sam sve propustio. Na primjer, da smo imali profesora tipa Ledermana, onda bih ja danas sigurno, zajedno s njim ganjao taj Hobsob bozon po svemirskim i zemaljskim pustopoljinama. Ali, nije se babi i djedu ni snilo, ni zbilo. U ovim mojim budibogsvama blogovskim zapisima imali ste prigodu pročitati to prezime - Lederman. Znate da je fizičar. Štoviše - hej, Nobelovac! (za ljubitelje dinamitne nagrade). Sad valja povezati ćevapćiće, rekoh u lepinji, i to još s kajmakom, sina Ambu, nedjeljno prijepodne, mene i gospončeka Leona Ledermana. Kako to učiniti, a ne poremetiti odnose, sadržaje, zaboravljeni Jutarnji list, duplu kavicu sa dva na tren šekerića itd. Gogolj bi odmah u glavu. Pa kad se zna da smo mi jedva izašli ispod njegove kabanice, s kapom na glavi Slavka Kolara, onda se valja pokloniti majstoru Gogolju i bez uvijanja reći - riječ je o Božjoj čestici. A ta božja čestica, odnosno Hobsov bozon, ima isto toliko veze s Bogom kao moja jutarnja misa s Crkvom - dakle nikakve. Hajde, stari, ne jebi, već čujem glas iz pustinje. Dobro. Neću. Hoću samo reći da se veliki majstori pisanja nalaze svuda oko nas. Zato taj Lederman. Čovjek zna jednako dobro napisati ono čime se jednako dobro bavi profesionalno, da ostanete paf! Budući da je volim poklonjati, onda smatrajte ovo što slijedi jednim lijepim buketom ruža, ili, tko voli ćevapčiće u lepinji, onda i vrućom porcijom ćevapčića. Naime, hoću vam reći da svakako pročitate ovo moje predstavljanje tog sjajnog pisca. Tekst koji slijedi drmnuo sam iz knjige koju je preveo Ruđer Jeny. Riječ je o jednom vrlo kratkom poglavlju (od milijun sličnih) kojim vam želim pokazati svu maštovitost gospodina s kojim vas danas upoznajem. Izvolite, gospodine Lederman. NEVIDLJIVA NOGOMETNA LOPTA Zamislite inteligentnu vrstu s planeta Sutonije. Sutonci izgledaju manje-više kao mi, pričaju otprilike kao mi i rade sve kao ljudi - osim jedne stvari. Naime, u svom osjetilu vida imaju nedostatak. Ne vide nijedan predmet s jakim kontrastom crnoga i bijeloga. Ne vide, na primjer, zebre. Niti majice sudaca u hokeju na ledu. Niti nogometne lopte. Nije to neki veliki nedostatak vizualnog mehanizma, jer mi Zemljani imamo još neobičniji nedostatak. Imamo dvije, doslovno, slijepe pjege, po jednu u svakom oku, blizu središta vidnog polja. Ali rupe na ta dva mjesta ne primjećujemo zato što mozak na temelju informacija iz okolnih dijelova vidnog polja interpolira sliku, odnosno mozak zapravo nagađa što bi se trebalo nalaziti na ta dva mjesta pa nam potom javlja da se to tamo zaista i nalazi. Čovjek vozi automobil brzinom od 165 kilometara na sat, obavlja kirurški zahvat na mozgu, žonglira s nekoliko upaljenih baklji, a ipak je dio onoga što vidi zapravo samo dobro nagađanje, a ne stvarno viđenje. Recimo da su posjetitelji s planeta Sutonije došli na Zemlju kao skupina, u misiju dobre volje. Kako bismo im omogućili da vide kakva je naša civilizacija, odvedemo ih da pogledaju jedan od najomiljenijih planetarno-kulturnih događaja: utakmicu svjetskog nogometnog prvenstva. A ne znamo da Sutonci loptu ne mogu vidjeti jer je izrađena od crnih i bijelih dijelova sašivenih tako da se naizmjence ponavljaju. I, eto, Sutonci sjede na stadionu i gledaju utakmicu. Njihovi izrazi lica su pristojni, ali zbunjeni. Jer što oni vide - skupinu ljudi u dresovima, na travnjaku. Ti ljudi u dresovima jure tamo-amo, bez razloga zamahuju nogama po zraku, sudaraju se i padaju. Ponekad službena osoba puhne u zviždaljku, a potom igrač pritrči rubnoj crti, stane na nju i obje ruke, sklopljene, podigne iznad glave; drugi igrači ga gledaju. Ponekad se dogodi (ali vrlo rijetko) da jedan od 'vratara' neobjašnjivo padne na tlo, na stadionu dođe do općeg klicanja i mahanja, a jedan bod se pripiše... onoj drugoj, protivničkoj ekipi! Prvih petnaest minuta igre Sutonci gledaju i ništa ne shvaćaju. Potom, da im bude manje dosadno, pokušavaju shvatiti o čemu se radi. Neki Sutonci odluče se za tehniku razvrstavanja. Dedukcijom, dobrim dijelom na temelju odjeće, zaključuju da na terenu postoje dvije momčadi koje igraju jedna protiv druge. Znači, radi se o nekom sukobu? Neki Sutonci crtaju grafičke prikaze na kojima se vidi kako se igrači kreću; pokazuje se da svaki igrač uglavnom ostaje na istom 'zemljopisnom' području terena. Vidi se da kod različitih igrača prevladavaju različiti tjelesni pokreti. Sutonci potom postupaju kao ljudi: da pojašnjenje igre bude uspješnije, položaju svakog igrača daju ime. Potom razvrstavaju te položaje, odnosno gdje se tko nalazi; uspoređuju ih, gledaju po čemu se igra jednih razlikuje od igre drugih. Stvaraju divovsku tablicu u koju bilježe prednosti i nedostatke svakog igračkog položaja. Veliki preokret u ovom istraživanju zbiva se kad na terenu otkriju simetriju. Svakom igraču momčadi A odgovara jedan na suprotnoj strani, umnogome simetričan igrač momčadi B. Do kraja utakmice ostalo je dvije minute. Sutonci su načinili na desetke grafikona i karata, stotine tablica i formula, desetke složenih pravila koja im govore što se kako zbiva u nogometnoj utakmici. Neka od tih pravila su zaista takva - znači, Sutonci su ih, u ograničenom smislu, shvatili ispravno. Ipak, nije im ni najmanje jasno u čemu je, zapravo, bit igre. Onda jedan mladi Sutonac, koji je dotad šutio, zatraži riječ. Dopuste mu da i on kaže svoje mišljenje. A mladić, slabašnim glasom, pa još i živčano, kaže: "Pretpostavimo da tu negdje postoji nevidljiva lopta." "Što je rekao? Što priča?" na to će stariji Sutonci. Dok su stariji pazili na ono što je, po njihovom mišljenju, bila srž utakmice, a to su dolasci i odlasci raznih igrača i njihovi prelasci preko crta na terenu, momak je obraćao pozornost na pojedinosti, na iznimne događaje na terenu. Dogodio se, neko vrijeme poslije početka utakmice, jedan takav. Neposredno prije nego što je službenik na terenu proglasio jedan bod, publika je kriknula i počela divlje urlati. Samo djelić sekunde prije toga, u stražnjem dijelu mreže na jednini vratima pojavila se kratkotrajna izbočina. Mladi Sutonac je primijetio tu izbočinu u mreži. Nogomet je igra u kojoj se postiže vrlo malo bodova, pa su se ovakve izbočine u mrežama pojavljivale vrlo rijetko. Ipak, bilo je i toga, dogodilo se dovoljno puta da mladi Sutonac primijeti da je izobličenje mreže svaki put polukuglasto. Odatle njegov ludo smioni zaključak da se cijela igra vrti oko lopte, ali nevidljive (barem Sutoncima nevidljive). Ostali članovi sutonske skupine poslušaju njegovu hipotezu i zaključuju, poslije rasprave, da je mladićev dokazni materijal, doduše, vrlo 'tanak', ali da tu, ipak, vjerojatno ima nečeg. Jedan stariji državnik, među Sutoncima posebno ugledan, izjavljuje da se ponekad više može saznati na temelju nekoliko rijetkih događaja negoli na temelju tisuća običnih, općepoznatih. Ali ono što je na kraju prevagnulo u korist mladićeve hipoteze je činjenica da na terenu jednostavno mora postojati i lopta. Jer ako se prihvati pretpostavka da je lopta prisutna, ali da je Sutonci iz nekog razloga ne vide, najednom se sve uklapa, sve djeluje. Igra dobiva smisao. I ne samo to: i dalje vrijede sve teorije, karte, dijagrami i tablice nacrtani tijekom tog popodneva. Lopta jednostavno daje smisao već uočenim pravilima. Ovo je proširena metafora, alegorija zapravo, za mnoge zagonetke u fizici. Naročito je značajna za fiziku čestica. Ne možemo shvatiti pravila igre (zakone prirode) ne poznajemo li predmete pomoću kojih se igra vodi (loptu); kad ne bismo vjerovali da postoji logičan skup pravila, nikad ne bismo uspjeli otkriti postojanje svih čestica. (Leon LEDERMAN, Božja čestica: ako je svemir odgovor, što je pitanje / preveo Ruđer Jeny / Izvori, Zagreb, 2000. : (Biblioteka Luč ; knjiga 13) |
| < | rujan, 2004 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv