1167 riječi, 5618 znakova bez praznina; 6773 znakova s prazninama; 27 odlomaka.
(Sebastijana smo ostavili u trenutku kad su počele njegove nevolje. Naravno, te nevolje, gledajući iz današnjega toplog kućnog mira/nemira, nisu bogzna što, ali, more bit' da su prouzročile njegov nestanak 20 godina poslije, proljetos.
Vidjeh u jednom komentaru da je možda riječ o dječjoj književnosti, što bi mogla biti točno prepoznavanje, odnosno čitanje, budući da je riječ o 17-godišnjem mladiću koji nestaje u 37. godini života, a roditelji su mu još živi. Dakle, Sebastijan je dijete s brkovima (naslov prve knjige Alojza Majetića: Dječak s brkovima priča) koji veze svoju priču, a taj vez, kako spomenuh, ima tri čina. Prvi se čin upravo odigrava, pa odškrinimo tiho vrata 3 a razreda gornjogradske gimnazije – sasvim tiho, molim, i bez guranja. Ako ikako možete, evo klečim, uzdržite se glasnih komentara. Sve što imate reći, napišite, budući da ni ja vama ne govorim, nego pišem. Vrlo glasno pišem, doduše (stenjem, kašljem, šmrčem, govorim sam sa sobom, pokatkad mi se omakne i kao breskva sočna psovka...), ali zato i vama dajem pravo da vrlo glasno odgovarate. Štoviše, vaša bi me glasnoća možda probudila i ja bih, eto, progledao poslije tisućljetnog sna i čežnje za samostalnom stvarnošću.
Sad kad smo odškrinuli vrata, evo što vidimo i čujemo:)
Iz džepa sam izvadio posjetnicu, posljednji krik zezancije, na kojoj je pisalo, naravno verzalnim kurzivom: MOLIM VAS, NEMOJTE ME ZAJEBAVATI! Znam/znam, nije u redu, znam/znam da nije ni neki štos, odmah sam to shvatio, ali neki me razigrani kurčevi anđeo povukao u, činilo mi je, nestašnu igru.
Ne znam tko je rekao da se historija ponavlja, ali se možete kladiti da je to čak i moguće, što bi značilo: ili da nismo pametni/ili da vrijeme (sekunda, sat, dan, mjesec, godina itd.) ne postoji.
U mom slučaju, jebi ga, postoji. Scena od prije tri godine; opet je izletio iz razreda, blijed i zelen, moj bi brat rekao – imao je divnu boju oker zida! – da bi se poslije 180 sekundi vratio.
Opet s direktorom, opet s autoritetom, što mi je ovaj put donijelo grdne neprilike.
Direktor je, čini mi se, punih pet sati držao prokletu posjetnicu i ruci, fiksirajući svakog ponaosob, rekao bi moj profesor hrvatskoga – po na o sob! A onda je lijepo zabio oštri nož-pogled u moje nevino prištavo čelo. Osjetio sam kako mi njegov pogled-svrdlo probija tvrdu čeonu kost i zaustavlja se negdje duboko u mojoj sivoj moždanoj masi, u onome dijelu gdje, valjda, počinje podsvijest.
- Čije je ovo? – pitao je, kao da mu radio Ilirikić nije već sve istralalalao poput selskog telala.
Meni su takva pitanja oduvijek bila glupa. Tko je napravio ovo ili ono, čije je ono ili ovo? &td. Sličilo mi je to na pedagoški potez koji omogućava krivcu ili pravcu da se sam javi, odnosno da obavi neku vrstu istraživačkog policijskog posla, neka vrst samokritike ili posipanja po glavi pepelom najjeftinijih cigareta. Kaj god! Cijeli je svijet znao da je to moja posjetnica, svi su znali tko mi je poklonio taj sjajni original, a dobio sam je, ako baš hoćete znati, od jednog slagara prije dva dana, kad sam ono bio s Alojzijom na prijelomu njegovim novina. Bio sam mu simpa.
A sad drug direktor pravi od toga cijelu TV dramu, kao da hoće naglasiti da on ne pripada cijelome svijetu, kao da je on nešto posebno; ma hajte, molim vas.
Njegov sam pogled izdržao. Bitku u zraku dobio. Nimalo lako, ali ipak.
- Ponovo pitam: čije je ovo? – naglasio je čije, a gledao u mene. Njegov je pogled istraživao po mojim moždanim vijugama, osjećao sam kako krivuda njima tražeći pravac prema samokritici i priznanju, koji je u mene, to su mi stoput rekli, sasvim zakržljao. Ja sam i dalje šutio, uostalom, šutnja je zlato kaže naš narod, a narod je od davnina najpametniji čovjek. Ali nisam samo ja šutio. Svi su napadno glasno šutjeli. Toliko smo svi šutjeli da je direktor, da je bio poslovno pametan, mogao u školi otvoriti rudnik zlata.
Ilirikić je počeo cupkati na mjestu – cup, cup. Očito da sa živcima baš i ne stoji najbolje.
- Druže direk... – pokušao je nešto reći.
Direktor ga uopće nije ni pogledao. Samo mu je rukom pokazao da šuti, da svojim kreštavim glasom ne remeti ovu velebnu tišinu. Zatim je opet postavio pogoditekoje pitanje:
- Po treći put pitam: čije je ovo?
Posebno je naglasio ono treći, vjerujući da je treća – sreća.
Dokazao sam mu da je u krivu. Šutio sam i gledao prokletu posjetnicu visoko podignutu u njegovoj desnoj ruci. Mislim da mu je ta ruka već utrnula. A tek uho?! Uho mu se počelo prvo polako, a onda sve brže i brže pomicati gore-dolje, lijevo-desno.
Moram vam reći da je naš direktor inače bio duša od čovjeka. Mogli ste mu svašta raditi, a on bi se samo smješkao onim dobrodušnim osmijehom u stilu – pustite djecu, pa i mi smo bili mladi! Svašta je mogao izdržati. Bosanac. Kažu da je u ratu, a to mi je moj stari potvrdio, bio najhladnokrvniji partizan u cijeloj Europi. Zbog toga sam mu se duboko klanjao, uvažao ga, ali ne toliko da odgovorim na tako glupavo pitanje kojim me masira pred cijelim razredom i svima.
I on je to znao. On je to dobro znao. Znao je da nikada ne odgovaram na tu vrst znatiželje. Zato je postao nervozan, premda mu se nervoza u glasu nije primjećivala. Uši su ga izdale. Počeo je njima strizati baš kao uplašeni zec, ako znate kako zec uopće striže ušima. To je bio vrlo očit znak nervoze. Pričao mi je stari da su mu uši, u jednoj akciji, toliko šetale po glavi kao da mu uopće ne pripadaju, kao da nisu sastavni dio glave. Da žive svojim zasebnim ušnim životom. Ako se uopće može nazvati vlasnikom nekoga kome nešto ne pripada! Da situacija nije bila ozbiljna i da nisam tog prokletog direktora Stjepana Štefa Trputca, ipak na svoj način volio, nasmijao bih se. Jer su mu uši takve. Kao u Charlya Chaplina noge. Micale su se strelovitom brzinom u svim pravcima. Ako postoji svjetski rekord u brzini micanja ušiju, mislio sam, onda je Štef Trputec apsolutni svemirski rekorder.
- Dakle, nećeš se sam javiti? – fiksirao me, već molećivim pogledom, spuštajući materijalni dokaz, krvavu sjekiru-posjetnicu, na stol. Licitiranje je završeno, sad čujmo cijenu.
- Ko, je l' ja? – prekinuo sam 21-karatnu zlatnu šutnju.
Direktoru je pao kamen sa srca i otkotrljao se pravo na moju nogu; pedagogija je opet trijumfirala, krivac se ipak sam javio, postupak je krenuo s mrtve točke.
(Što se zatim zbilo, saznat ćemo iduće nedjelje. A do tada možete sami zamišljati i pisati kako će se stvar kretati dalje, naravno ako želite kao autor sudjelovati u stvaranju prvog blog-romana. A to znači da već možete početi osmišljavati fizički izgled dosad spomenuti likova; da predlažete glazbu koja će pratiti ovo blog-djelo; napokon, možete čak i sami napisati neku scenu. Ili je snimiti.
Sve je moguće osim drvene peći, a i ona je moguća ako u nju ne stavite pravi žar. Iz neke picerije, recimo, ili s roštilja na kojem se grije neko jadno janje.)
Post je objavljen 26.09.2004. u 12:36 sati.