ČETVRTAK, 2. RUJNA
Velik čovjek prima sve iz svoga vremena i istodobno njime upravlja. Evo, s ovom rečenicom Ernesta Renana, iz knjige O životu Isusovu, počinjem današnji dan.
A, onda: telefoni, telefoni... osmrtnice, osmrtnice...
Dobro, telefone čovjek još kako tako može podnijeti. Javljaju se, prijatelji, znanci, poslovni suradnici...
Eto, jutros kad dođoh u redakciju da u miru prosurfam nekim stalnim adresama, zatim da u miru smislim, promislim i domislim što bi se moglo učiniti da serijal u kojem surađujem bude što bolji, eto njega, ton po ton, zvoni vražji telefon.
Javio se i Braaanko, kako ga zove Ivana, iz Požege. Kao došlo je do promjene u ženskom dijelu voditeljskog para, pa bi li mogao stvar prilagoditi Karmeli. Naravno da bih! Karmela je kćerka moga dugogodišnjeg dobrog znanca koji je, svojedobno bio čak i direktor ili tako nešto HTV-e. Znam je kao klinku koja se razvila u lijepu ženu i vrlo dobru radijsku voditeljicu. I na malom ekranu je dobra, samo ne stigne sve sama. Volim pisati i za nju.
Tek što završih s tim poslom, eto nje, lijepe dame, kako od milja zovem Karmelu. Na brzaka prođosmo kroz tekst, bok – bok, ili kako bi neke blogerice napisale mah-mah.
Malo sam surfao, malo telefonirao, malo radio i, krenuh na odmor, to jest – pregled dnevnog tiska.
I odmah grom! Premda osmrtnice gotovo nikad ne čitam, u današnjem Vjesniku udari me strašna osmrtnica na kojoj, bez očala, prepoznah divnu djevojčicu, kako sam je upamtio, malu tatinu princezu i maminu mezimicu Adu. Ada je vršnjakinja moje najstarije kćeri, a njen otac i ja isto smo godište. I dok gotovo ogluših od Rilkeovih stihova, osjećam u sebi tu silnu nemoć i bol Adinih roditelja, guram novine od sebe, guram tu nasmijanu sliku lijepe i pametne žene, guram sebe od sebe.
O, ljepotice, o smrti, o milostiva, o ekoliginjo, molim te ne radi preko reda! Kad kosiš s tom oštrom ekološkom kosom, kosi po redu!
Nemoj da roditelji pokapaju djecu, puno je ljepše kad je obratno! Pa ako voliš ljepotu života, a voliš, onda učini milost roditeljima i omogući im da ih pokopaju njihova djeca. Sve ostalo, mila moja Smrti, nije ni normalno, ni logično, a ti si mi se cijeli moj život činila normalnom logičarkom.
Naravno, nema šanse da odem na pogreb i da se suočim s Igorom i Slavicom. Ne mogu se suočiti s njihovom boli. Nekako se nadam da je i njima Ada ostala živau srcima, kao neka vječna svjetlost koja će se ugasiti tek onda kad se ugasi i njihova svijeća života.
Evo što ja mislim o smrti, ako to koga zanima: kad netko umre on umre zajedno sa svima nama, sa svim životima koje je na bilo koji način poznavao-la. Pokojnik odlazi s nama u grob, a sebe ostavlja u našim srcima. Tako i jedan mali dio moga života odlazi u grob, zajedno s Adom, kao što je otišao sa svima onima koji su umrli i s kojim sam proživio bilo koji dio svoga života. A onaj dio života koji su ti pokojnici živjeli sa mnom, još je u meni. Svi su još živi. Tek se sve više svijeća gomila u mome srcu, kao gorući simboli života. I sve je više voska u venama, umjesto krvi. Zato srce sve teže kuca, valja izdržati tolike živote u sebi! Valja opskrbljivati kisikom te tisuće i tisuće svijeća. Valja disati za sve svoje pokojnike, valja čitati za njih, valja pisati, valja se družiti... Jer, što se više družimo, to su oni življi.
Naravno, od posla više ništa. Tek još jedna šetnja s Majetićem i dom. Komunikacija s Mortimerom, Konfucijem, Branimirom Bošnjakom, Severom.
Onda razgovor sa sinom u Zemuniku. Ove godine Amba završava školovanje. Bit će pilot HV, ali ne vjerujem da će se tu zaustaviti. Voli učiti, zapravo – voli znati. Sutra dolazi u Zagreb i jedva čekam da se vidimo.
U telefonskom razgovoru s najmlađom kćerkom više ne spominjemo mačkicu. Sretna je, jer je u novoj školi, kaže, upoznala dvadeset djevojčica i dječaka koji su je lijepo primili u razred. Pročitala mi je sva imena novih prijatelja. Moram ih zapisati, da ih kojim slučajem ne zaboravim. Jer to je dvadeset novih života u mome jednom životu.
Poslije, oko 22, ugodan glas prošlosti.
Giovanni, Igor Blašković. Živi u Banjolama, između Pule i Medulina.
Igor je došao u Zagreb u onom najgorem, pubertetskom dobu. Išli smo u istu gimnaziju, a onda su njega izbacili. Teško se prilagođavao. Od prvog dana kad smo se upoznali držimo jedan do drugoga. Bili smo odlični prijatelji. Kad su ga izbacili iz gimnazije jedva smo ga upisali u Grafičku. Nije htio pohađati nastavu sve dok se ja nisam upisao i u tu školu. Poslije je Igor otišao. Potucao se po svijetu, izbjeglički logori, Rim, Pariz i napokon Kanada i drugi brak. Tamo je potpuno zatvorio dućan s pustolovnim životom, hoću reći počeo je ozbiljno razmišljati. Budući da mu je manjkala škola, tri je godine masno plaćao školovanje za brokera. Onda je i radio kao broker. I, naravno, uspio je. Zapravo, uspio je vrlo/vrlo! Vratio se u rodnu Istru, ima kuću, brod, lokal, veliku trgovinu, ma sve što čovjeku treba za ugodan život, svoje tenisko igralište, saune, ma što ja znam. Biblioteka mu je znalački odabrana. Žena mu je prekrasna osoba. Oboje su pokazali zavidno znanje i smisao za ljepotu u odabiru životnog suputnika. Na prošlo me Silvestrovo potražio u Zagrebu. Čuo je da sam živ, pa hajde da nastavimo živjeti i prijateljovati tamo gdje smo prekinuli. I od tada se vrlo često čujemo, i katkada družimo. Ove me je godine nekoliko puta ugostio u svojoj kući, a ljetos smo moja najmlađa kćerka i ja proveli kod njega dio ljeta. Bračni par Blašković imaju izuzetnog sina i fantastičnu kćer. Igor još ima troje velike, velike djece iz prvoga braka.
Eto, večeras se javio. Kaže da mu je lijepo s društvom: piju vino, klopaju brudeto, slušaju dobru glazbu; a kad god mu je lijepo to želi podijeliti sa mnom. Razgovor s njim me smirio. Toliko da sam nastavio normalno raditi. Zaista on djeluje umirujuće. Hodajući apaurin.
I to bi bilo to. Još samo da se javi Taba, Jordanić i još neki dečki, pa onda može doći i jesen! Zblogom.
Post je objavljen 03.09.2004. u 08:47 sati.