JUNACI BLOGOVE ULICE (1)
PRVO POGLAVLJE U KOJEM SE ŠTOVANI PUBLIKOM UPOZNAJE S GLAVNIM JUNAKOM I NJEGOVIM PRVIM PROBLEMIMA, TE NASILNOG ODVOĐENJA DJELA NA PRVU KEMOTERAPIJU (2388 riječi; 12.244 znakova bez praznina; 14.635 znakova s prazninama; 260 redaka; 63 odlomka; mjereno u Bookman Old Style pismenima) Dakle, to bijaše bilo iznenađenje! U toj bih pustari prije očekivao pokojnoga lutalicu Odiseja nego nju, tu vrašku ljepoticu. Manje bi me iznenadilo da je ispred mene izronio Kapetan Nemo, sa svim onim putnicima u Nautilusu, pa i samim pokojnim Julesom Verneom. Čak bi mi bilo logičnije da se iz morske pjene pojavila, glavom i ohoho tijelom, najeksplozivnija seks-granata dosad, sama Afrodita, zajedno s hromim mužem Hefestom i brzonogim ljubavnikom Aresom - u najprijateljskom zagrljaju - nego što sam ugledao nju !!! Amaliju Pibler, mis zagrebačkih gimnazija svih vremena & nevremena. Istinu za volju, taj bi me susret u svakoj drugoj zgodi obradovao, ali danas, danas nije. Jer, ležao sam gol golcijat na glatkoj stijeni prekrasne istarske plaže, u podnožju jednog od šumovitih zaljeva mirnih Banjola. Sigurno je da goliji nisam bio ni kad me moja mila majčica, Adela Pukšec, rodila prije ravno sedamnaest godina u Zajčevoj bolnici u Zagrebu, ako vas baš i to zanima. Ali - ni Amalija nije bila nimalo odjevenija. Za mene se ne bi moglo reći da sam bogzna kakav stručnjak za ženska tijela - gola ili odjevena, svejedno - a najmanje me možete zamisliti kao stalnog člana žirija za izbor ljepotice, ali mi morate vjerovati kad kažem da je Amalija vlasnica najzamamnijeg tijela kojeg sam do tada vidio, pribrojivši mojem vrlo skromnom iskustvu i prelijepe color fotografije na naslovnicama i srednjim stranicama brojnih tiskanih erotskih mamila na bludne poglede plahih muškardina i macho muškarčina. Možda bi netko drugi u tom nevjerojatnom trenutku, pohvalio njen Evin kostim, njene radosne i drhtave djevojačke grudi, te rtove dobre nade, koje su me cijeli život podsjećale na one rijetke neosvojive vrhunce himalajskih masiva; možda bi čak rekao riječ-dvije o sjajnoj arhitekturi njena organizma, ali ja ??? ja sam zanijemio. Bilo mi je vrlo/vrlo, osušilo mi se grlo/grlo! Odjednom sam se smanjio i bio mali, sasvim malecki. Čak manji i od onoga najnižeg od sedam patuljaka s kojima se vragoljasta Snjeguljica katkada znala lijepo zaigrati. A ona, prokletnica, kao da je umjesto očiju imala ugrađene elektronske radare. Dakako, s takvim me je čudomodtehnike očima lako ugledala i, što je još predvidljivije kad se prisjetite ženske logike, ushićeno viknula. Upravo vrisnula: - Sebastiiijaneee! Dok se ono posljednje e razbijalo o oštro stiiijeeenje i raskomadano mi se oštro zabadalo u svaku stanicu moga mršavoga tijela, ja sam se, valjda, uvukao u mišju rupicu - !!! koja se tu stvorila kao u crtiću !!! e da bi mi bila pri ruci u nevolji ??? - glumeći najtotalnijeg gluhonijemca na svijetu. Ali me njen glas, ono prokleto posljednje e, i tamo pronašao. - Sebastiiijaneee! I je zaviiijalo kano viiihor, a ono se e počelo širiti u neeedogleeed. Mislim da su ga čuli i u preeekomorju, to jeeest u Italiji. Koji li joj je vrag da se tako dere, mislio sam, mora da je već sve živo probudila u nekoliko kilometara udaljenoj Puli, razbudit će svoje i moje starce iz sitog poslijepodnevnog pasivnog odmora, gore o Banjolama, pa ćemo imati lijepih neprilika nađu li nas, ovako gole, na stijeni, pokraj najplavljijeg mora na kugli zemaljskoj. -Sebastiiijane! I je još uvijek viiihorilo, a dugo se i prodorno e naglo skratilo. Način na koji je treći put izrekla, zapravo ispalila, oslobodimebože ime sad je bio drukčiji. Odrješit, rekao bih kao vojnička zapovijed. Ipak, volio sam kako Amalija izgovara to meni mrsko/mrsko ime. Trnci su mi tijelom prolazili od neke obećavajuće topline njena pjevajuće-promukla glasa. Pa sam se i sad naježio, unatoč suncu koje je vraški pripeklo. I u takvoj - +++ možete misliti +++ - nemogućoj situaciji, ipak mi je uspjelo dograbiti onu krpicu od košulje i, brzinom koje se ni mungos ne bi postidio, pokriti ono svoje malo, muški nervozno i lako predvidljivo, stidno mjesto. - Sebast'jane! Bila je to već prava zapovijed. Zvučala je kao pucanj malokalibarske puške - puk - suho, kratko i oštro. Gotovo da me ubila tim pucnjem. - Što s' dereš?! - prosiktao sam kao ljuti istarski poskok - Zar želiš da se oko nas okupi cijeli svijet? - Ali, Sebastijane... Krenula je prema meni kao da je na sebi imala, u najmanju ruku, eskimsku bundu, kao da nije gola, kao da joj se sunce sasvim muški ne mazi po mokrom tijelu i svemu. Siguran sam da bi Alojzije Pukšec, moj stariji i jedini brat, umro od stida da me tada promatrao s jedne od obližnjih stijena. Jer ja sam se, priznajem, kukavičji i nemuški pokrio izlizanim trapericama po glupači, to jest glavi - ))) umjesto da širom otvorim sve moguće argusovske oči i divim se nenadanoj ljepoti, što bi učinio svaki normalan muškarac ((( - . - Što ti je? - upitala me medeno-naivnim glasićem, kao da ne shvaća u kakvu me je glupu neugodu dovela, s kompletnom tom svojom golom sedamnaestogodišnjom ženskom ljepotom. - Go... gol... gogolili smomo... - promucao sam, ispod prokletih traperica i, pogađate, odmah se pokajao. Kao da me ta, u najmanju ruku, bedasta isprika ugrizla upravo tamo, tamo gdje najviše boli. Pa što ako smo goli, zar to nije upravo ono što sam cijeloga života želio, mislio sam. Ona i ja na nekakvu pustom otoku ili bilo kojem drugom pustome mjestu, dobri jedno drugome, zaljubljeni, strastveni, nježni i, no, svašta, i sami znate što ste u takvim zgodama maštajući priželjkivali. - Pa što onda ako smo goli - prkosno je odgovorila i još se više isprsila ispred mene, što sam ja, razumjet ćete, samo naslutio, budući da su mi sve oči bile odjevene u traperice. - Da se nisi slučajno rodio u večernjem odijelu? - nastavila je ljupko i upitno. U jadnoj mi se glavi sve uskomešalo, što da vam pričam. Osjetih da sam, u tih prokletih tridesetak sekundi, zaradio dva nova prištića na, slobodno se može reći, prilično prištavu licu. Kako bi na mome mjestu reagirao moj stariji brat ili bilo koji mutavac iz škole? Bi li on, ili bilo koji drugi On, da se našao u ovako nebranu grožđu, poduzeo nešto konkretno, pa makar bila riječ o Amaliji? Mislim, bi li je, ovako nagu, najprije pomilovao očima, pa onda... zna se što je sve u takvim zgodama radio moj brat! Ili bi, znajući da sam u nju zaljubljen, previdio svu njenu obećavajuću erotičnost nekakvom šarmantnom glupošću?! Bilo kako bilo, siguran sam da ne bi reagirao u duhu naših dramskih dijaloga, tipa, znate već /// On: Sigurno me telefon treba, drugarice Amalijo! - kao da glupi telefon uopće može nekoga trebati!? /// ili On: Oprostite, nisam ništa naručio, a pogotovo ne takvu srnetinu od koje bi i dijetalac odustao od dijete, a travožđer prešao u mesoždere! /// /// Pritom bi pisac takva monologa dopisao didaskaliju ovakva sadržaja: ...reče s neodoljivim osmjehom Relja/Belja, dok je, neprimjetno drhtavom, desnom rukom pozivao Zalogaj-Amaliju da sjedne do njega na vruću i glatku stijenu. /// Sad, što bi Alojzije učinio, a što dramski pisac koji primjećuje neprimjetno drhtavu desnu ruku, ne znam. Ja sam, međutim, skočio u naše divno plavo more, s košuljom i trapericama, onako kako sam ih držao, i - brže od Tarzana Weissmillera, kad navedeni filmski junak pliva kao najbrži gliser hitajući u pomoć svojoj ljupkoj ženici Jane, koju je, eto, u taj kobni čas, napao pedesetmetarski gladni krokodil - zaplivao u zagrljaj otvorenoj pučini, kao dobro plaćenoj bludnici. Mislim da sam, tako plivajući, srušio sve postojeće svjetske plivačke rekorde, zamišljajući se na olimpijskom pobjedničkom postolju, sa svim mogućim zlatnim, srebrenim i brončanim odličjima. Čuh li to i pobjednički zvuk himne; i vidjeh li kako se barjak pobjednički vihori na stijegu; i osjetih li Amaliju kako u stanu – pokraj televizijskoga ekrana, iz kojega promuklo izviruju slavljenički glasovi neuništivih i ushićenih športskih komentatora srednjih i trećedobnih godina – uzbuđena plače od sreće što sam takav, dakle zlatni olimpijski plivački slavodobitnik; doživjeh li i slavljenički povratak s te moje olimpijade - u zračnu su luku pristigli svi koji mogu hodati u, sada mome, bijelome Agramu: & stara & stari & Alojzije & sestra Mirjana & Amalija (ah Amalija!) & direktor škole &&&; upamtih li i svečane govore: zaslužan za ovo, zadužio nas za ono, tisuće najljepših mačaka s buketima raznoga cvijeća, poljupci, banketi, nagrade, intervjui... - Sebastijan Pukšec! Dakle, to je bilo još veće iznenađenje! - No, reci Sebastijane, o čemu smo govorili? Čisti šok! Umjesto televizijskih kamera i svega, u mene su buljile očale staroga povjesničara Franje Tkalčeca, dragog nam Ludve von Ilirickitscha, kako smo mu tepali; umjesto tisuću hiljada oduševljenih lica mojih ljupkih obožavateljica i jalnih obožavatelja, tek trideset oznojenih glava sumučenica i sumučenika iz trećega a; umjesto brojnih i ugodnih – kako ste dobro, svaka čast! – pitanja novinara, samo jedno jedino pitanje dosadnoga i omalenog Tkalčeca. Jedno jedino pitanje na koje u tom trenutku nisam umio odgovoriti. - Gov... ovo... rililili... smomo – mucao sam kao profesionalni mucavac, osluškujući spasonosni šapat uvijek budnih prijatelja iz razreda. Ali, kao za inat, ni jedan jedincati šapat nisam uspio razumjeti. Mora da sam zaista daleko otplivao! - Dobro si počeo, - rugao mi se poluslijepi von Ilirickitsch – ali sad samo nastavi. Nastavio bih ja, rado bih nastavio, prokletinjo profesorska, mislio sam, ali pojma nemam o čemu ste blagoizvoljevali govoriti, o, kako bih rado sve ponovio, ali zar ne vidite da nisam bio u razredu, zar, pedagože jedan!, ne znaš da sam bio u Banjolama, da sam bio olimpijski pobjednik, što me guliš kada krumpir nisam!Okrenuo sam se. Iza mene šuštanje i nerazumljiv žagor. Ugledah Amaliju. Sjedila je dvije klupe iza mene, s onom ludom Vesnom, i pokušavala mi nešto došapnuti, ali ni nju – ni moju Amaliju – nisam razumio. Bila je odjevena u onu vrlo plavu i vrlo ljupku vrlo mini-kutu. Od njene raskošne golotinje nije ostalo ni g. - Nooo, što si sad zanijemiooo? – nastavljao je kao foool čudeći se neumorni znalac povijesnih datuma i događaja. – Gdje ti je sad onooo tvoje famooozno znanje i briljantna snalažljivooost? Sa Franjom Tkalčecom nisam se slagao od prvoga dana našeg poznanstva. Došao nam je u prvi razred prije tri godine i odmah zauzeo katedru kao bunker u borbi protiv svih učenika. Razmetao se mnogim nevažnim povijesnim činjenicama kao da im je u najmanju ruku sam svjedočio, što me, iskreno, ne bi ni začudilo. Izgledao je točno kao BROJ 1 iz Allana Forda. Kad god bi mi se ukazala prigoda, ja bih ga nekom svojom izmišljotinom dovodio u žuta stanja. U ludilo. Tako sam mu jednom rekao da su stari Grci bili prilično mladoliki za svoje godine, što se za neke prisutnike ne bi moglo reći. Drugi put sam kao ozbiljno rekao da su negdašnji geniji bili uglavnom nepismeni. On je hinio ravnodušnost, pa me, gotovo nezainteresiranim glasom, upitao odakle mi sad to. Odgovorio sam da je to moj zreli zaključak poslije njegova pametna predavanja. Kakva prokleta predavanja, nije izdržao bez visokog C, ja tako nikada nisam govoriooo! Tako niste, odvratih pomalo zlobno, ali ste govorili da su drugovi Buddha, Sokrat i Isus bili nepismeni, jer nisu ništa napisali. I da su, zapravo sva trojica umrli od infarkta, koji budisti nazivaju nirvana, ljubitelji grčke filozofije čašom otrova, a kršćani nabijanjem na križ. Svi su, dragi moj profesore, i-n-f-a-r-k-t-i-r-a-l-i! I Ilirickitsch. Poblijedio je kao krpa, zatim pozelenio kao zeleni plan i – zapalio u zbornicu. Tri minute poslije, eto ti našega profešura – kako bi to Dalmatinci – s velikim poglavicom, direktorom škole. Autoritetom! I, što da duljim, oprali su me dobro, istrljali bez sapuna, ali sam ipak stoički i stojeći otrpio baražnu paljbu udruženih profesorsko-direktorskih snaga i – hajde de – dobio ukor razrednika. Taj naš neravnopravni spič donio mi je cijelu gomilu pozitivnih bodova, osobito kod ženskog dijela razreda. Sad, tri godine poslije bitke kod Srca, kako sam nazvao opisani naš sukob, sad me taj Metuzalem povijesni pita za moju snalažljivost. Da se čovjek ubije od muke! - Dakle, uvaženi profesore, kad me pitate za moje famozno znanje i briljantnu snalažljivost, odgovorit ću vam – to sam izrekao falscetom, imitirajući njegov, prilično kreštav glas. (O čemu god pisac pisao, pa bilo to o mahunama ili neizmjernoj pameti, uvijek piše o sebi. Naime, u meni je proradio dugo maltretiran i grubo potiskivan cenzor. Mislio sam da ću izdržati i jednostavno preći preko posljednje primjedbe glavnoga junaka, tim više što sam tu primjedbu odlučio malo dotjerati. Naime, glavni je junak ovako napisao spornu rečenicu: to sam izrekao falscetom, imitirajući njegov, prilično kreštav glas. Nastavio sam gotovo lijeno prepisivati roman, kad mi se odjednom upalila crvena semaforska žaruljica upozorenja u glavi. Zastao sam. Zapravo – ukočio - jesi li oučila kako mi se stvar ukočila? -. Nešto mi je smetalo. Nešto slično onom nervoznom vrisku klarineta. A to što mi zasmetalo jest taj prokleti kreštav glas. Bijah bio namijenio profesoru povijesti popriličan stas i spikerski glas. Bariton sam mu htio upisati u grlo. Kad je sve, kako vidite bilo odlučeno, i kad je Franjo Tkalčec dobio glas i stas o kojima je sanjao stoljećima, pisac je shvatio poruku glavnog junaka. Naime, povijest ipak nije ono što nam se čini da jest, pa prema tome profesor povijesti ne bi morao imati ugodan bariton, već kreštav muški, ako to uopće postoji, nervozni sopran. To je Sebastijan htio naglasiti: povijest je jedna prilično neugledna, stara i grbava gospoja s kreštavim glasom. Ako još nemate pravu sliku, sjetite se djetinjstva. Kad su vas plašili Baba-Rogom. E, ta Baba-Roga je povijest! Evo, već punih 25 svjetlosnih dana nikako da se oslobodim te primjedbe. Činjenica je da takvu rečenicu ne može izreći neki dugački pubertetlijski gimnazijalac. Jer Sebastijanu Pukšecu bilo je svega nešto više od sedamnaest godina kad je počeo pisati ovaj roman, one daleke 1984. godine. Bio se protegao uvis, preko noći, kako to već kod klinaca biva. Kad smo već kod visine, ja se baš i ne mogu pohvaliti nekim naročitim rastom: 144,3 cm, u cipelama s pet centimetara debelim potplatom i još dva centimetra naglašenom petom. Zato odmah moram reći, ne plašite se, neću ubiti junaka na kraju priče, premda mi ta misao nije strana. Razlog je tu: junak je visok 191 cm, a ja sam nisok; odnosno visok samo kad gostujem u prvom razredu osnovne škole, ali ni tamo se baš ne izdvajam ni visinom, ni težinom, ako ćemo pravo za zdravo. Važno, važno, važno! Druge nedjelje slijedi završetak prvoga poglavlja, a Vama, mile i poštovani, prepuštam da sami umjetnički odredite Sebastijana i Amaliju. Likovno, glazbeno i literarno. Naime, zamislio sam da ovo djelo prati, dok čitate, dobra glazba i još bolja likovna rješenja. Naravno, uvažit ću i svaku dobru rečenicu kako bi ovo BLOG-DJELO bilo što bolje i što BLOGOVSKIJE.) |
| < | rujan, 2004 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv