KEMOTERAPIJA ZA BESTIJICU
1649 riječ, 8121 znakova, 44 odlomka, 6 međunaslova = zaista predugo.
BUĐENJE MEDVJEDA Možda to nekome nije važno, ali meni jest. Točno je 2,37 sati. Prva su slova prilegla na raskošnu postelju kompjutorskog zaslona na kojem već pomalo nestrpljivo čekate, uvjeren sam, nježno me držeći za riječ. Naravno da sam čist, dakle okupan i dobro izbrijan i čini mi se ugodno namirisan onim zanosnim crnim Brutom. Naime, ne mogu doći na ovaj naš prvi čvenk sav svakodnevan kao Tinova jadikovka. Jer nisam vam ja, mila, baš tako dobar i vješt pisac, koji bih znao uvjerljivo lagati. Siguran sam, otkrilo bi me neko smrdljivo i neobrijano slovo i sve bi otišlo u nepovrat prije samog polaska. I, evo, smjestio sam se kraj vas, mirisnice. Vi mi pravite mjesto, e ne bi li nam oboma bilo ugodno. Gotovo slučajno (recite, je li?) pokrivač mi je, tek na stotinku sekunde, nenapadno otkrio svu onu ljepotu koju nosite samo za sebe i za jednu ovakvu priču. Širim rečenicu kao ruke, a vi se ugodno smještate, baš u središte gdje ćete najbolje čuti kako moje srce od slova počinje kucati ritmom vašega srca. Uzdahnuli ste, i čvršće se privili uza rečenice. Polako, djevojčice, još vam obrazi nisu dobili onu fantastičnu boju rumenog stida, jer, i u ovako uzdrhtaloj i uzbuđujućoj noći, nismo sami. Moramo naše druženje odigrati do kraja, dakle, valja čekati da se svi uključe i osjete ono što nas dvoje sad osjećamo. (Ti si običan zajebant, čujem neuhvatljivu i čini mi se prebrzu Pticu Trkačicu, mani se nepotrebnih opisa, kreni na stvar... Ma jebala te Ptica Brzilica, čovječe dragi, nastavi s pričom, podržava me raskošna grana toplih orhideja, De I Meni, I Svima Nama Annie. I ne žuri, bogati, jer duga je, i prepuna blogovskih zvijezda, svaka naša noć. Ne znam što mi dečki govore, ali siguran sam da bi oni sve ovo ispričali u nekoliko kratkih energičnih rečenica. A, onda se izvalili preko cijeloga kompjutorskoga zaslona, zapalili cigaretu i konstatirali, dok se sivi dim uzdiže u plavu noć: ha, kako sam dobar!) Ne osvrći se, čujem kako vaš kompjutor poručuje mojim prstima. Naravno da se ne osvrćem, već blago milujem ove slovne dirke, ne znajući uopće hoće li se ta mala pismena uhvatiti u zamku naših trenutačnih želja. Nekako kao da čujem početak Vivaldijeva Proljeća: Zvukovi poprimaju gotovo nečujno topljenje snijega. Planinski potočići skokovito preskaču sve prepreke, pretvarajući se u silnu vodurinu. Iz vlažne zemlje budi se ljepota. I prvi opojni mirisi života penju se proplancima naših tijela, dok se iz zimskog sivila rađaju žive i radosne boje. Je li to violina, ili čujem kako čelo zijeva poput medvjeda koji se, evo sada, budi iz zimskoga sna? Eto stigli smo. Probudili smo medvjeda. SKUPLJAJU SE STARE USPOMENE Možda sam očekivao običnu noć s Histrionima, radujući se susretima. I bi tako. Najprije Saloon. Pred vratima skupina mladića i naravno, Mitar, čija je ideja da se jednom godišnje biraju najhistrioni. Eto i Željka Sablića, i odmah se ispričava, kao – ostaje samo kratko, ima nekog drugog važnog posla. Koliko ga poznajem, a znam ga još iz doba kad je, mislim da je to bilo u stoljeću sedmom, bio golman neke drugoligaške zagrebačke momčadi, Sablja se žuri, jer večeras igraju nogomet Hrvatska i Mađarska. Stojim pred Saloonom i čekam Padobranca. Padobranac je moj mladi prijatelj s kojim prijateljujem od prvih dana Domovinskoga rata. Taba i ja tjerali smo ga da uči, čak i u danima kad je bivao ranjen, a naročito poslije rata. I, bormeč, Padobranac je završio visoke vojne i civilne škole, danas je brigadir HV, a za nekoliko godina, možda tri?, dogurat će do generala. I dok ga čekam šećem parkiralištem, prisjećam se da me Vlado Zula (Anzulović, sportski novinar), danas jedan od bezbrojnih prijatelja na Mirogoju, upravo tu na parkiralištu koje je nekada bilo košarkaško igralište upoznao s Mirkom Novoselom i tada vrlo mladim zadarskim košarkašem Ćosićem. KRALJICA JADRANKA I CAR ŽARKO Blizu je osam, a Padobranca nema. Ali, dolazi Jadranka Gračanin, jedna od najljepših žena koja je šetala ovim gradom. Jadranka je plesala i pjevala u Ladu, a članica je onih nenadmašnih Ladarica. Bila je udana za moga negdašnjeg prijatelja Gračanina, braniča Dinama. Nas dvoje se rijetko viđamo. Zato se i radujemo svakom susretu. Ona još tako dobro miriše na ženu, da mi se od tog mirisa još i noćas muti. Što si radio tamo, pita, a ja rekoh da sam ganjao mrtve uspomene. A sjećaš li se, kaže, plesova u Tuškancu. Kako da ne, kažem, pa upravo sam ja napisao prvu malu reportažu u ne znam kojim novinama pod naslovom Ples pod koševima. Joj, kaže, sad sam se sjetila da su se dva tipa potukla na plesnjaku zbog mene. I tko je dobio, pitam. Treći, kaže, baš kao u narodnoj poslovici; što da radim s izubijanim dečkima! I eto cara, Žarka Potočnjaka. Svašta smo nas dvojica proživjeli, ali su nam najdraže ratne uspomene. On je bio ratnik, junak je Domovinskoga rata, ali od toga nije pravio predstavu. On glumi samo u teatru. Tukao se naš Žarko po cijeloj Hrvatskoj. I gdje je god došao, svi su ga znali i voljeli. S njim sam ratovao Od Baranje do Novske, čini mi se. Sretno je razveden, ima predivnu kćer. Voli žene i juhu od telećih nogica. Izvrstan je glumac. Je, kaj hoćeš. Moral sam se ubit na sceni da me se primijeti pokraj Bože Bobane i svih onih lijepih glumaca. Oni bi se samo pojavili na sceni i nisu ni trebali glumiti. Odmah ih je dočekao pljesak. A ja, ovakav kakav sam, spigan i herav, moral sam fest uprijeti da me se vidi pokraj nji. No, dobro, preživel sam i na sceni i u životu. ITD. BEZ ZUPPE Onda zanosna Nada Abrus, pa Zorica, Goran Grgić i svi Histrioni, osim najmlađega – Bobija Marotija. Eto i moga Ambe sa svojom Ivanom. Amba sjajno izgleda, a ja sam se skoro raspuknuo od onoga muškoga, takvu ja djecu radim! Kaj god. Oko šanka gužva. Tu je i Vlaho, gazda Saloona kojega Poznati Netko zeza. Sjećam se Vlahe i Alberta, kao mršavih i simpatičnih Dubrovčana koje je moj stariji kolega i prijatelj Pero Zlatar promovirao u gazde najboljega diska u Zagrebu, Hrvatskoj, ondašnjoj Jugoslaviji, pa i znatno šire. Dečki piju širok izbor alkoholnih napitaka, a Žarko i ja nazdravljamo nekakvim sokovima. ŽIVOT SE TROŠI KAO JETRA Hodam okolo, a kad tamo Arsen. Sjedi u društvu. Zezamo se. Pričamo o njegovom zdravlju. Dobio je moju čestitku. Najme, čestitao sam mu, kad je bilo sigurno da je operacija uspjeha, sretnu novu jetru i poželio da izdrži kao ona stara. Prisjećamo se Ranka Marinkovića. Naime, Ranko je prvi, poslije Goloba, uočio Arsenov pjesnički dar. Drugi pisci, baš nisu držali do njega, jer on pjeva, radi i vole ga djevojčice i sve razumne žene, kako sam znao govoriti. One druge još nismo ni on, a bormeč ni ja, upoznali. A onda Vitez najprije zove, pa viče, da se počne s dodjelom. Nadahnuti Grgić i uzbudljiva Gregurićka su voditelji, pa i oni podržavaju, kako reče Grgić, glas Velikog Učitelja i Vođe Zlatka Viteza. Ona se mala prostorija začas ispuni glavnim i sporednim ulogama, lijepim glumicama i... dobro, glumci me manje zanimaju. Tu su TV kamere; onaj Vukšić koji nikako da prođe glavom kroz ekran, jer i on, kao Račan, moj Viteže, nikako da pogodi koju rečenicu treba naglasiti, a koju prešutjeti; tu je i Branko Kuzele, novopostavljeni direktor TV Sljemena. TV Sljeme je počelo emitirati eksperimentalni program. Fotoreporteri, novinari... Ha, pa ha, i, prije same dodjele predstavljanje sponzora. Ovaj je ovo, onaj je ono. Dali su toliko i toliko, svaka čast. Onda, kao iznenađenje Arsen. A on bi čitao. Napisao je pjesmicu posvećenu Najhistrionima. Pita koja je cura dobila. Jedna iz publike odgovara da su sve dobile, a one koje nisu dobit će poslije. Ma ne to, nego najhistriona. I njega smo dobile, viču neke mlađe glumice. Vitez spašava stvar, i kaže mu da nije to sada na redu. Aha, kaže Arsen. Onda puštaj. Čuje s glazba i Arsen krenu s pjesmom – Život se troši kao kreda. Ja šapćem jednoj prijateljica stih – jer mi taita ne da – a ona se obrecne, kaj ne dam, nisi nikad ni pito! Druga će: Ni mene, peder stari, a ja im donesoh piće. I nisam peder, barem još nisam. U sebi sastavljam drukčije stihove ove kredne ili kreditne Arsenove šansone. Život se troši kao jetra/ U ustima proizvodi Kraš/ Izbjegao sam Svetoga Petra/ i evo me, opet sam vaš. KONAČNO, NAJHISTRIONI Nikako da se riješim dugogodišnje navike: šanka. Tu je i Dule Valentić, elegantan, mlad u prosjeku, radostan i šarmantan. Možda su na njega mislile one njegove kolegice kad su rekle da su ga već dobile, jer i Dule je bio najhistrion. Moj Amba bi rekao da je svake godine najhistrion Žarko, a svi drugi su Donajhistrioni. A i njega su gotove sve one dame odavno dobile. Ne Ambu, nego Žarka. Scenom dominira Grgić, ali ja ga ne primjećujem pokraj, ah, oh, Gregorićke. Fanfare. Svi smo kao uzbuđeni i kao da ne znamo tko su sretni nagrađenici. Daria Knez, je dobitnica. Vriska i pljesak. Daria skače u vis nešto više od Blanke Vlašić. Žiri je kao napisao duhovito obrazloženje. Neš ti obrazloženja:... Uz svoju ne malu energiju, likovima udahnjuje i pripadajuće im karaktere! Hrvoje Klobučar je Najhistrion. Veliki mudraci kažu: Ako je Najhistrionka vragolanka, je li on vragolan. Nije. Čista suprotnost. Dakle anđeo, mudraci moji puni metafora! Potom malo šank i odoh ja. Svi ostali, pa i Sablja, ispijali su putna pića do... a ja mislim do zore. HVALA BESTIJICE I evo zore i nama, uspavana Bestijice. Lice vam je mirno i zadovoljno. Oči zatvorene. Dišete tiho, jedva čujno. Sjedim pokraj vas i gledam kako se rumeni nebo. Primjećujem rumenilo na vašim obrazima. Prije nego što sam ugasio onu svijeću na noćnom ormariću, spuštam se do vašeg uha. Hvala Bestijice, šapćem. Jesam li to primijetio sretan osmijeh na vašem licu kad sam zapovijedio: objavi post? Ne znam i neću nikad znati. |
| < | rujan, 2004 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv