Dakle, sutra je dan R.
I prije nego zagrebem u tu kiselu pisanu voćku poslije kiše, valja mi prozboriti riječ-dvije o životu koji ću vam ovdje pokušati prikazati.
Dakle, glavnoga junaka, Sebastijana Pukšeca (ime i prezime izmišljeno), jednog od anonimnih junaka Domovinskoga rata, osobno poznajem već prilično dugo godina. Zapravo, poznavao sam i njegova pokojnoga brata, negdašnjeg sjajnog novinara Alojzija, pa sam tako upoznao u cijelu njegovu obitelj. Dakako, poznajem i glavnu junakinju Amaliju Pibler (ime i prezime također izmišljeno). Zapravo sva su imena u romanu izmišljena, da dalje ne objašnjavam.
Roman je, zapravo, neka vrst dokumentarne umjetničke proze, koju je napisao Sebastijan u prvome licu. Rukopis romana, kojemu je izvorni naslov POGLEDAJ, DRAGA, JABUKE SU ZRELE, dobio sam od Amalije. Predajući mi rukopis rekla je nešto što nisam znao: naime, Sebastijan je dio romana već objavio na Blogu, negdje u ožujku ili travnju ove godine, na svome postu kojemu je dao ime AHILOVA PETA.
Bilo kako bilo, od datuma njegova objavljivanja na Blogu, Sebastijan je nestao. Jasno, Amalija i obitelj Pukšec su o njegovu nestanku obavijestili policiju. I od tada traje potraga za Sebastijanom. Ja zaista ne znam njegovu sudbinu.
Pitao sam Amaliju kako je došla do mene? Tramvajem, nasmijala se. Zatim je ozbiljno rekla da od Sebastijanova nestanka svakodnevno posjećuje Blog, očekujući da će se nekakvo dogoditi čudo, što ja znam. Onda je, po pisanju, skužila da sam ja Kemoterapija. Budući da ona i obje obitelji, Pukšec i Pibler, imaju puno povjerenje u mene, odlučili su mi predati rukopis da ga nastavim objavljivati.
Kad je dogovor pao, nazvala je Majetića i on joj je dao broj moga mobitela. Naravno, nije to išlo tako glatko. Najprije me pitao za dopuštenje, a kad sam dao potvrdan odgovor, onda je itd. Tako smo se Amalija i ja našli prije dvadesetak dana, u Gradskoj kavani, ako vas baš zanima i gdje.
Pitao sam je zašto roman nije dala De Bellom, koji je sjajan pisac itd. Kaže da De Belly nije tako poduzetan kao ja. Ona i obje obitelji misle da ću ja, uz pomoć Blogovki i Blogovaca uspjeti saznati što se, zapravo, dogodilo njenome Sebastijanu. Naravno, odmah sam potražio AHILOVU PETU na Blogu, ali je tamo nema. I, čini mi se kao nikada nije ni bila, odnosno da ju je izbrisao sam autor ili Nepoznat Netko… tko će ga znati.
Roman sam pročitao. Čini mi se da je sasvim u redu. Zato sam odlučio da ga objavim ovdje u nastavcima.
Ali to neće ići bez vas, mile stanovnice i poštovani stanovnici Blogolanda.
Što očekujem od vas?
Gotovo ništa. Jedino da pažljivo pratite sva zbivanja u romanu, da dajete svoje komentare, te da na temelju prepoznatih situacija i događaja pokušate, zajedno sa mnom i policijom, otkriti Sebastijanovu sudbinu. I tako opravdate naslov JUNACI BLOGOVE ULICE, koji sam drsko nazvao po onim junacima Pavlove ulice.
Molim sve one koji će prepoznati o kome je riječ, dakle pravo ime i prezime glavnoga junaka, da to ne otkrivaju. To je jedino što nas mole obitelji Pukšec i Pibler: ne otkrivajte pravi identitet obje obitelji.
Ova se molba posebno odnosi na Sebastijanove i Amalijine školske prijatelje i Sebestijanove suborce u Domovinskom ratu. Naime, oni će po događajima lako prepoznati tko je Sebastijan Pukšec.
Sadržaj samog romana je ljubavna priča… uostalom o tome neka zbori sama priča.
Naravno, ja ću ovdje i dalje pisati svakoga dana, osim nedjelje. Kad ćete, nadam se, sa zanimanjem pratiti PRVI BLOG ROMAN U SVEMIRU, dok se ja budem zabavljao na Jakuševcu.
Nadam se da se time slaže i sam Direktor Svemira.
Post je objavljen 18.09.2004. u 10:47 sati.