PETAK, 3. RUJNA
Ustao sam slobodan i pun ljubavi/ u svijetu gdje nema loših susjeda./ Već dosta dugo ti mi se stihovi Branimira Bošnjaka skiću po moždanim prometnicama, gdje također nema loših susjeda. Zar nije lijepo, Big Mamice započeti tako dan?
Na HTV-e iznenadni susret sa Slavkom Kulićem, čovjekom koji već godinama vrlo uvjerljivo jednostavnu činjenicu koju kao da svi rado slušaju, ali nitko ne čuje. Kad bih htio tu Kulićevu tezu svesti u jednu rečenicu onda bi ona glasila, dakako u mojoj slobodnoj interpretaciji: svijet loših susjeda troši više od 120 dolara na oružje. po glavi naoružanog ili nenaoružanog stanovnika, a svega devedesetak centi za hranu, također po glavi sitog ili gladnog stanovnika ove lijepe naše plave točke u beskraju.
Kulić je gostovao u emisiji Dobro jutro, Hrvatska u kojoj je govorio o svojoj novoj knjizi.
Rukovanje dobrih susjeda, zovem ga u svoju redakciju, ali nema vremena, već ga čekaju drugi. Dok ga pratim do izlaza, na brzinu mi govori da je okupio tim svjetskih poznatih stručnjaka koji bi pokušali promisliti budućnost svijeta bez loših susjeda i budućnost s lošim susjedima. Dakle, uglavnom su svi pozitivno odgovorili, od neizbježnog Chomskog do... kajaznam koga, pa i mene moli da o tome promislim i dam svoj prilog u obliku kratkih sinteza ili pak komentara. Naravno da mi taj poziv laska, ali teško ću se uklopiti, jer među pozvanima, koliko sam upamtio, nema meni dragih Paula Krugmana ili Leona Ledermana. A da o drugim liblinzima i ne govorim. Dogovorismo razgovor za 14 dana, a ja mu preporučih da se pridruži Blogovcima ako zaista misli o budućnosti. Na brzinu mu objasnih što je Blog i – pozdrav dvostrukom brzinom zvuka, što će reći mah-mah!
Ma dobar je Slavko Kulić. Posvuda ga u svijetu izuzetno poštuju, dijele mu akademska priznanja šakom i kapom. Svaka mu je na mjestu, odobravamo pljeskom svakoj njegovoj riječi, a kad dođu izbori, onda opet glasujemo za one koji dokazano ne valjaju. Zašto, recimo, ne bismo Kulića izabrali za predsjednika vlade. Jer Sanader to očito nije. Sanader bi bio puno bolji predsjednik države, a da o Tomislavu Ladanu i ne govorim. Siguran sam da bi tada, uz one profesionalce u državnoj upravi, u ovoj zemlji cvjetali ne samo bajami i jorgovani.
Branko i Ljubo javljaju iz Požege da je Večer Kiće Slabinca bila sjajna.
Dakle, računam da je naše najuspješnije Olimpijce, na raznim svečanostima diljem Lijepe naše dočekalo više od 300 tisuća ljudi. Naravno da su to djevojke i mladići zaslužili. Jer su, recimo rukometaši, zorno pokazali da su s talentom bez rada posljednji u Europi, a s istim talentom i vrlo/vrlo napornim radom najbolji u svijetu. Dakle, umjesto velikih riječi koje su se nepotrebno kotrljale iznad glava svih nas, Lino Červan i Irfan Smailagić mogli su postrojiti svoje rukometaše kao zbor zlatnih rukometnih sindikalista i zapjevati najljepšu himnu ljudskom stvaralaštvu: Da nam živi, živi rad. Uvjeren sam da bi većina hrvatskih građanki i građana punim srcem zapjevalo tu zapostavljenu, u svakom pogledu, himnu.
Ne razumijem Ivicu Račana. Zašto uvijek naglašava pogrešne rečenice (Danas je petak…), dajući ničemu značaj nečega, pritom nas značajno gleda onim očajnim pogledom tipa - ha, kako sam to dobro rekao! A ništa se nije čulo.
U današnjem Vjesnikovim Stajalištima glas naše strašne prošlosti, mračne sadašnjosti bez mogućnosti bilo kakve budućnosti – glas Zdravka Tomca. Ne da se nemirni starac s onim svojim debelim, kao slavonske svinje, rečenicama. A da ne govorim o glupavim argumentima kojima se služi. Običan kalkulator, ali mu je baterija odavno istekla. Zaista, starce treba ubijati još u jaslicama. Dosta mi je rečenicu u smislu mi trebamo, mi moramo... ma ništa mi, čovječe s izgubljenom crvenom Arijadninom niti, ne trebamo, a još manje moramo. Osim posla i da starci prepuste mjesto mladima, a ne mlađim starcima.
Vraćam se, kao kornjača, poeziji: Čemu da budem nestrpljiva? Bez molitve i uzdanja uništavam svaki svoj dan. Tako mi je svaki čist. Ovo jutro raste od kamena do kamena, oblikuje mu pretvrdu dušu: to je moja ljepota, sretna sam što je to uvijek novi dar. Zime će doći da me pouče dobroti duboka sna. Čitav red naslanja se na mene: gdje nema razloga za preveliku radost, nema ni za tugu. (Danijel Dragojević: Kornjača)
A kaj da ti velim, bebica, rekao bi Branko Jordanić.
Post je objavljen 04.09.2004. u 09:18 sati.