Da sad brojim, koliko je od prošle nedjelje dana... pa odem u objašnjavanja, kako je moguće da dan traje danima, i da tu sam... i tamo sam... ima li to smisla...

Da sad brojim, koliko je od prošle nedjelje dana... i raspredam pustu priču o zapinjanju u prostoru i vremenu, jer... još me kući nema... ima li to smisla...

Da sad brojim, koliko je od prošle nedjelje dana... pa počnem vezivati markove konake o moru koje oduzima dah... ima li to smisla...

Da sad brojim, koliko je od prošle nedjelje dana... i samo tako bubnem, da je more svemu krivo, jer me opilo k'o vino... ima li to smisla...

Da sad brojim, koliko je od prošle nedjelje dana... i zapletem se u mrižu od riči, a mora opisati ne znam... ima li to smisla...

Da sad brojim, koliko je od prošle nedjelje dana... i nabrajam riči... kristalno, bistro, duboko, modro, plavo, zeleno, začarano... ima li to smisla...

Da sad brojim, koliko je od prošle nedjelje dana... pa mantram o zvijezdama, da l' iste su to ove, il' nad Kornatima neke druge sjaje, čarobnice prave... čari-bari-srebrom zaspi... ima li to smisla...

Da, da, da, da... jedna ja, kamena i slana od rođenja... da sad brojim, koliko je od prošle nedjelje dana... pa otkrivam more moje, i ludujem ričima, na koji se način, jedno more drugim morem opija, a jedno je... ima li to smisla...

Naravno da nema smisla... pustite kamenu zvijezdanu... samo kliknite prvu sliku...
... i odgledajte cijelu galeriju, a kako slike idu redom slikanja, same najbolje pričaju...
... kako smo ostavili Smokvicu iza sebe...
... kako naš brod brodi... zacrtanom rutom... u igri skrivača mora i otoka, jer...
... i dalje "udaramo nosom" i "zapinjemo" na... je li dva... ne, ne, tri je to... u jedan...
... kako se utapamo u duginim bojama mora, a da se okupali još nismo...
... kako uživamo u pravom robinzonskom turizmu... jedan dan, samo jedan dan...
... šta se može... jedan, ali vrijedan i ponavljanja, kad vam kažem...
... anđela mi moga sa nebesa... ...

Otisnuli smo se od kraja, i prepustili se morskome putu, da nas nosi... s kraćim pauzama, brodili smo cijeli dan, okolo-naokolo kornatskog otočja, zviježđa i biserja... nauži(va)li se toliko neopisive ljepote, što sva se tu zgus(nu)la, na jednome mjestu... baš kao kakav koncentrat ljepote... je l' to sad novi pojam, ili sam ja neupućena... ...







... mimoišli se sa toliko brodova... od onih malih... mići-mići, pa do onih mega i super mega... 'ko bi im sad broja znao...





... juri(ša)li su oko nas k'o blesavi... ... umisto da se lipo zibaju k'o mi... ...





... ljuljaj me nježno... ljuljaj me fino, polako......





Kopno na vidiku!... sve bliže, i bliže, i bliže... a ja baš hoću tako... fino, polako... mic po mic... a može i metar po metar... puž mi se, od onog pravo-suđa, debelo zavukao pod kožu, pa to ti je...





A nije ni to kopno, baš kako se čini... na prvu, drugu, treću, neznamkoju... je ispred, a dašta da je i kopno, ali nije jedno jedincato... ... dobro se treba približiti, gotovo pa i nosom udriti u stinu, da bi se ukazala čak tri otoka... morskim prolazima odvojena... ili spojena... ili oboje... bi'će da je to dva u jedan... ... a kad malo bolje promislin, zapravo je to tri u jedan... ...



Ravno ispred je otok Škulj... i da budem iskrena, nisam to ni čula, a još manje zapamtila... dešifrirala sam sama, sa neta... valjda ispravno...





Lijevo je otok Vela Smokvica, iza koje je opet Mala... e, to sam već čula... ... a jedan je od rijetkih zelenih, koji nije tek... "na kamenu kamen"...



Desno su, pak, Kornati... najveći i najpoznatiji otok arhipelaga... na njegovom rtu je tek ime i kapelica, ali oboje toliko neprimjetni, ili bi bolje bilo reći, da su se toliko "stopili" s kamenom, da ih se da uočiti tek na blizinu... eto, i tu vrijedi ona o nosu...











... na zadnjoj smo slici, debelo već zašli iza rta, i ušli u morski prolaz, kojim su razasuti otoci, otočići, hridi... a Kornate gledamo s njegove južne strane...



Da sad brojim, koliko je prošlo od nedjelje dana... pa se krenem izvlačiti, i markove konake raspredati, kako nije to lako, po mojoj miri predstaviti Kornate, jer... nije to neki tamo livi otok... Kornati su to, eeej... ima li to smisla...
A bome da nema smisla, luda glavo... ... koga briga, što ti nikad zadovoljna nisi... ma, 'ko je to vidija, pisat'-brisat' po sto puta, pa nikako na zelenu granu... smanjit' triba sve u kompletu... i doživljaje, i kriterije, i svašta-nešta, dašta... nema studiranja, nema filozofiranja, nema brisanja, ma, nema svačega-nečega, dašta... napisano-zaključano-točka... Amen...
A e, lako je to reć'... ma, kako ću ja to......
Ma, ništa... skužajte... priskočite... zaboravite... to ja onako... pričam, vičem, svađam se, plačem... četiri u jedan... a sve sama sa sobom......

Saga o Kornatima se nastavlja...

Legenda kaže da su Kornati nastali od bijelog stijenja koje je Bogu preostalo pri stvaranju svijeta te ih razbaca i kad vidje što je dobio odluči da ništa ne mijenja. U istinitost te legende uvjerili su se mnogi, među kojima i slavni G.B. Show koji je zanesen ljepotom Kornata zapisao: "Posljednjeg dana stvaranja Bog je poželio okruniti svoje djelo te tako stvorio Kornate od suza, zvijezda i daha."

Što uopće reći o Kornatima, a da se ne zna, i da već stoput nije i (iz)rečeno i (is)pričano... od same legende o nastanku kornatskog arhipelaga, preko priča, što se prenose s koljena na koljeno, pa sve do slika, spotova, reportaža, putopisa...
Ako krenete putem Googl-a, pa samo malo zavirite u ponuđene stranice, nema toga što ne možete vidjeti i saznati, ali, sve to zajedno je ništa, jer ni približno ne može dočarati ljepotu i grandioznost tog otočja, koju stvara simbioza kamena, mora i gotovo netaknute prirode, a koju ćete osjetiti i doživjeti tek na licu mjesta...

Zato je najbolje, da niti ne krećete tim putem, već onim pravim pravcatim, naravno, ako to želite i možete... Da ustanete u cik nedjeljne zore, kao ja, a možete i neke druge, pa se uputite na Kornate cestovno-morskim putem... cestom preko mora... Ma, nije baš posve tako, ali skužajte, to sam ipak samo ja, kamena ...
Prvi dio puta, ujedno i onaj najkraći, cesta nas vodi uz more...





... sve tamo do Tisnoga... pa priko mosta... do otoka Murtera...





... odakle put dalje vodi u morsku bajku... sve štima, opet samo ja ... a ako je još nejasno, pred nama je morski put... ma, skužajte... ovaj moj jest bio bajkovit, bez i jedne jedine zamjerke, pa kako vam drago...





E sad, poznavajući samu sebe, a ni vi niste tu tek od jučer ... ne znam, koliko ćete mi baš vjerovati na riječ, kad... općepoznata je stvar, da kamena leti, leti, pa poleti, dok si rek'o keks... a ništa manje blogopoznato nije i to, da je kamenoj mačji kašalj, sletjeti na kakovi oblačić ili zvijezdicu, možebitno i koji planet, pa se utaboriti tamo, i korijenje pustiti, ako ne i mlade... k'o kakva kvočka, božemiprosti...
Da, moguće sam sklona pretjerati, ali garant pinkicu više na blogu, nego li u stvarnom životu, čisto radi zabave i blogo-pisanije, jer... glavno da se piše, pa neka je i previše...
Ooo, dašta da znam pretjerati, na ovu ili onu bandu, ali... 'ko nikad nije, neka prvi baci kamen... hahaha, da je i to čudo vidit'... kamen na kamen(u) ...
E da, sve mogu priznat', al' ovi put ne... ovi put ne pretjerujem, i točka ...



Kornati jesu veličanstveni, i vrijedi ih vidjeti, ćutiti, doživjeti... i da sad ne pametujem, koliko su nam tek blizu, kao i sve naše... na vratima od kuće... na dohvat ruke... gotovo pred nosom... al' dobro, stara je to priča i tuga hrvatska... ne znamo šta imamo, pa još manje to znamo i cijeniti i čuvati...



A mada se ovdje o pravom krstarenju radi... hahaha, vidi ti pametnice ... sve ta zna, pa i šta je pravo, a šta krivo krstarenje ... reka' bi čovik... ooopaaa, toj kamenoj su krstarenja u malom prstu ... ma, šalu na stranu, krstarenje jest, al' uz posve male novce, kad vam kažem... ma, možete i mene, skupa sa sobom, okrenuti naopačke, niš' koristi... sirotinja bili, sirotinja ostali... na stranu što nikad nisam ni bila bogatašica, ma, nisam više ni na prosječnoj hrvatskoj crkav... pardon, plaći... (s)pala sam, ako niste znali, a možebitno koga zanima, još i niže... na izvorno hrvatsku penziju... eto, toliko o krstarenjima i novcima...

... a saga o Kornatima se nastavlja, ako se može reći, da je i započela još... ...

Frigaj ga sad... htjela ja ili ne, ovaj blog se, ipak, pretvorio u neku vrstu djelomično osobnog dnevnika, pogotovo kad je osnovna tematika u pitanju, koja ostaje prva i neprikosnovena, kako su to pjesnici rekli bolje od mene, a ja ih samo citirala... do groba, do neba, ili tako nekako... ma što god ja tu iznosila u roku danas, ili, procijenivši boljim tako, ostavljala za neko jasnije sutra...
Da sad ne pričam, koliko je sve izašlo i izvan okvira teme, kada mi je blog postao prva i najlakša postaja za provjeru svekolikog mog (ne)znanja i (pod)sjećanja... ma, kad je ono bilo ...

A zapravo... i pišem sve manje, i manje, i manje... pa mi često dođe i žaj nekih preskakanja...
Jer... baš volim ponekad... s razlogom ili bez... zaploviti vremeplovom bloga...
Pa se prisjetiti... i događaja... i svojih osjećaja...
Moje me pisanije uglavnom razvesele... i zorno mi dočaraju momenat...
Pa se, eto, i sad hvatam... da uhvatim nešto... da mi ne pobigne baš sve kroz prste...
A već duže se ne mogu pošteno spojiti sama sa sobom... i malo mi se šta pametnoga da...
I misliti... i pisati...
A ne volim te faze prepuštanja... kako voda teče, eto i mene s njom...
Bar ne zadugo... pa jedva čekam, da me prođe... da se (iz)borim s tom vodom...
Jer... ne mora baš sve biti po njenom... kad se (po)trudim, može nekad i voda na moj mlin...
U kući si mantram... nemoj misliti na igricu... nemoj misliti na igricu...
Pa (u)grabim svaku priliku, da pobjegnem van...
Nema do puta pod noge... jol u more, jol u planine, jol u nizine...
Sve mi paše... osim mirovanja... i prepuštanja...
I tako nekako... glavu hladim u moru... dušu ličim u hodu...

A zapravo... gdje mi duša spava... to bi bilo ono najpravije pitanje... pitanje u srž...
Problem je samo, što po tom pitanju, moje znanje nikad do sad nije bilo krhkije...
Pa sam, u nedostatku vlastite pameti, odgovor solomonski prebacila... jol na vjetar, jol na bocu... odgovor zna samo vjetar... ili se u boci krije, i morima dalekima valja...
Sad sam barem mirna po pitanju odgovora... daleko je to od mene...

O tematici sam, iz više nego opravdanog razloga, umukla na (ne)određeno vrijeme, jer smo, od lani još... u slijepoj ulici... i nije to samo moje, tek subjektivno, mišljenje, već nepobitna činjenica... naime, kad sam se nedavno, baš tim upitnim riječima, obratila odvjetniku, u dvi riči se složio sa mnom... baš tako... reče i on... eto, sve krasnije od krasnijega...

I da, od ožujka imamo odvjetnika... proteklih godina su odlazili (su)vlasnici, a ove godine, eto, otišla i odvjetnica... jedni odlaze, drugi dolaze, Svijet se jednako vrti... tako to prolazi, pod "normalno", u našem pravosudnom kotlu... ni danima, ni mjesecima, ni godinama... desetljećima, ako ne i stoljećima, to tako ide, a da Sudovi, u svojim statistikama, ni broja nemaju... pregaženih... nestalih... prohujalih...

Ljudi dolaze... i prolaze... smjenjuju se lako... zaboravljaju još brže...
Samo patnje ljudske žive i o(p)staju... zapisane u starim požutjelim papirima... utamničene u strogo čuvanim spisima, što se jedva još drže na okupu... što od ruku pustih, što od zuba vremena, što od habanja...
Samo jad ljudski živi i o(p)staje... s(a)kriven iza brojeva... brojeva predmeta, čiji se ni izvorni tvorci nisu nadali tolikoj "slavi" i dugovječnosti...

Koliko li je ljudi tek umorno, a koliko i umoreno... brojevima i predmetima... predmetima, što nikako da siđu s liste čekanja...
Ljudi umiru, predmeti žive vječno... dašta nego vječno, ako ih (sa)gledamo iz kuta ljudskog vijeka... žive vječno, i samo se prešetavaju iz ruke u ruku... k'o kakve visoke i neprobojne klisurine, kojima nitko, al' baš nitko, ne može kraju doći...

Jedan "zamrli" predmet, koji se dugo, i baš nikako nije (po)micao sa svoje početne pozicije "počasnog" dobivanja svog broja, a za koji se, s naše strane, u više navrata, i pitalo i propit(k)ivalo... pa, gdje je, kud je nestao... tek nedavno nas je prosvijetlio... predmetna sutkinja je mjesecima već na porodiljnom, ali to nije spriječilo njene pretpostavljene, da joj udijele predmet(e)... sad je, konačno, naš predmet prešao u druge ruke... mašala, rekli bi bosanci...

A nekidan je, konačno, završila i moja "potraga" za geodetskim elaboratom sa očevida iz ožujka prošle godine... očevida kućice, štalice, ruševine, kako god ja to svoje blago naz(i)vala, nedvojbeno je jedino, da se radi o zapuštenoj didovini... hmm, di sam sad u rečenici, i kad ću više naučit' pisat' kratke i jasne rečenice, umisto ovih mojih, kilometarskih, to sam Bog zna... aha, završila je "potraga" za geodetskim elaboratom, koji sam, još u rujnu prošle godine, prilikom razgovora sa Predsjednicom Suda, na svoje oči vidila u predmetu... eh, dalek je put od Supetra do Splita... mašala, i opet bi rekli bosanci...

Eto, sutra bi se trebala (o)kupati na Kornatima, pa valjda i na blogu osvane štogod friških slika i utisaka s lica mjesta... a do tada ...

... ili je na djelu još jedna slučajnost, mada... mnogi se tu kod mene, već u više navrata, izjasniše, kako se sve događa s razlogom, i kako ništa nije slučajno, pa sad... šta ko misli, neka misli...

... ili sam ja prepotentna, mada... znali su mi u životu pripisati i ovo i ono, al' prepotenciju baš nikada... i nije to sad ni hvala ni kuđenje, već je tako kako jest...

... ili... na kraju ipak osta' da čitaju ...

A ova sad priča o televiziji, slična je onoj o Josipi Lisac i Dnevniku jedne ljubavi... da mi je netko rekao, da ću... rekla bi mu da je...
Jer, kako je zborio onaj lik iz reklame s kalodontom... viđa'ćemo se sve manje, i manje, i manje... tako bi i ja mogla reći za svoje gledanje televizije... a čudni su ti mozgovni škafetini, kad još pamte tu prastaru, po ničem baš posebnu, reklamu, al' dobro...

I sada bi ja još trebala priznati, kako mi je danas, baš ta televizija, pored koje svakodnevno prolazim kao pored turskog groblja, koju ignoriram i zaobilazim u širokom luku... kako mi je baš ta i takva televizija, ne samo prikovala oči širom otvorene uz ekran, nego mi je još i razvukla sretni osmijeh na lice ...

Ne volim kad stvari ostaju nerazjašnjene, pa ma koliko (ne)važne bile...
Ne znam koliko je pametno, al' "ubijem se" dok se ne sjetim nečega, što mi je, eto, na samom vrhu jezika, ma koliko da se radilo o običnoj "gluposti"...
Ha, kažu neki da tako i treba, da je to dobra vježba za očuvanje mentalnog zdravlja i u poznim godinama... e da, ispriča'ću vam jednom jednu scenu iz banke, koja je u svezi ove teme mentalnog i fizičkog zdravlja, a koja mi je ostala urezana u pamćenje, mada su godine prošle od tada, a njeni sudionici najvjerojatnije i nisu više među živima... izuzev mene, koja sam u tadašnjoj ekipi ipak bila mladica... e da, u životu je sve relativno, godine posebno ...

A apropo svega ovoga, ima jedna nerazjašnjena sitnica, spomenuta tek u komentaru, na koju sam već odavno bila zaboravila, jer je toliko marginalna i nevažna... ma, moguće je jedino meni vrijedna, eto, i cijeloga posta ...

A zvone mi sad na uzbunu moje vijuge, jerbo... da sam skrenula malo, kažu... hmm, jol sa puta, jol sa uma, ne čujem ništa, pa ću ja kontat' da je, ipak, samo put u pitanju... Još samo kad bi skontala, di se ono točno tribam vratit'... jol na livo, jol na desno, paaaune moooj... jol na pršut, jol na vino, paaaune moooj...
Aha, sad su se tek polupali svi lončići, paunice moja... nemoj samo da ti um zamijeni put, a onda te sve pisme ovoga svita neće škapulat' iz gabule...
Ali, za pravo bi bilo pitat', kad se već vrtimo okolo kole, doklen ti misliš te pisme ganjat'... i doklen misliš vadit' iz rukava te nike tvoje muzičke asocijacije...
A muke ti ježove, kakvo li je to sad pitanje... da doklen... pa do uvik ... doklen je svita i vika, život će se pismom pričat', tu nema zbora... a ima li lipše priče, od one ča se piva i priča, nema... a more bit' da ima, ali ja ne znam... Amen ...

Ajmo se mi, dok ne zabrazdim posve, vratit' na onu moju facu, šta se prilipila uz ekran, i na onu bezveznu i misterioznu sitnicu, koja je ostala nerazjašnjena od ranije... ali ćemo to obrnit', šta znači, da ćemo ić' po redu...

Oni koji su me čitali, sjeti'će se mojih priča, koje sam i s blogom podijelila, tamo negdje u svibnju, a koje su nastale tijekom moje škole kreativnog pisanja. Jedna od tih priča je i ona pod naslovom "Stranac u noći života"... a evo i link, za one koji nisu čitali, a htjeli bi. U komentaru sam tada rekla, da je inspiracija za priču bio film, prikazan na televiziji još lani, ali, ni uz pomoć sveznajućeg gugla do sada nisam uspjela dokučiti o kojem je filmu riječ...

E, sad dolazimo do ove današnje moje face, koja se upitno zablesila u tv-ekran... ma, koji li je to glumac... i koji film... nešto nedefinirano me je u trenu zaintrigiralo, a već u slijedećemu sam film povezala s mojom pričom... i klupko misterije se je za čas odmrsilo...

Američki film „Skupljač milja“ (Frequent flyer), kapetan aviona Nick Rowlings, kojeg glumi J. Wagner, i njegove tri žene...

A sve skupa je trajalo tek koji minut, jer sam upala taman na završnu scenu... klupko laži se je odmotalo, i naš pilot je ostao sam... opraštajući se s prijateljem na aerodromu, sudara se s damom, koja žuri na avion, i da preskočimo sad sve one "normalne" scene otvaranja kofera i rasipanja stvari po podu ... uglavnom, on odlazi s njenom vizitkom u ruci...

Film je nastao prema istinitom događaju... žena JoBeth (S. Hack), ne samo da ga nije htjela tužiti, već bi se ponovo za njega i udala...

A ova moja iz priče, sebi bi još život oduzela... pa sad ti vidi...

... The end ...