... ili je na djelu još jedna slučajnost, mada... mnogi se tu kod mene, već u više navrata, izjasniše, kako se sve događa s razlogom, i kako ništa nije slučajno, pa sad... šta ko misli, neka misli...

... ili sam ja prepotentna, mada... znali su mi u životu pripisati i ovo i ono, al' prepotenciju baš nikada... i nije to sad ni hvala ni kuđenje, već je tako kako jest...

... ili... na kraju ipak osta' da čitaju ...

A ova sad priča o televiziji, slična je onoj o Josipi Lisac i Dnevniku jedne ljubavi... da mi je netko rekao, da ću... rekla bi mu da je...
Jer, kako je zborio onaj lik iz reklame s kalodontom... viđa'ćemo se sve manje, i manje, i manje... tako bi i ja mogla reći za svoje gledanje televizije... a čudni su ti mozgovni škafetini, kad još pamte tu prastaru, po ničem baš posebnu, reklamu, al' dobro...

I sada bi ja još trebala priznati, kako mi je danas, baš ta televizija, pored koje svakodnevno prolazim kao pored turskog groblja, koju ignoriram i zaobilazim u širokom luku... kako mi je baš ta i takva televizija, ne samo prikovala oči širom otvorene uz ekran, nego mi je još i razvukla sretni osmijeh na lice ...

Ne volim kad stvari ostaju nerazjašnjene, pa ma koliko (ne)važne bile...
Ne znam koliko je pametno, al' "ubijem se" dok se ne sjetim nečega, što mi je, eto, na samom vrhu jezika, ma koliko da se radilo o običnoj "gluposti"...
Ha, kažu neki da tako i treba, da je to dobra vježba za očuvanje mentalnog zdravlja i u poznim godinama... e da, ispriča'ću vam jednom jednu scenu iz banke, koja je u svezi ove teme mentalnog i fizičkog zdravlja, a koja mi je ostala urezana u pamćenje, mada su godine prošle od tada, a njeni sudionici najvjerojatnije i nisu više među živima... izuzev mene, koja sam u tadašnjoj ekipi ipak bila mladica... e da, u životu je sve relativno, godine posebno ...

A apropo svega ovoga, ima jedna nerazjašnjena sitnica, spomenuta tek u komentaru, na koju sam već odavno bila zaboravila, jer je toliko marginalna i nevažna... ma, moguće je jedino meni vrijedna, eto, i cijeloga posta ...

A zvone mi sad na uzbunu moje vijuge, jerbo... da sam skrenula malo, kažu... hmm, jol sa puta, jol sa uma, ne čujem ništa, pa ću ja kontat' da je, ipak, samo put u pitanju... Još samo kad bi skontala, di se ono točno tribam vratit'... jol na livo, jol na desno, paaaune moooj... jol na pršut, jol na vino, paaaune moooj...
Aha, sad su se tek polupali svi lončići, paunice moja... nemoj samo da ti um zamijeni put, a onda te sve pisme ovoga svita neće škapulat' iz gabule...
Ali, za pravo bi bilo pitat', kad se već vrtimo okolo kole, doklen ti misliš te pisme ganjat'... i doklen misliš vadit' iz rukava te nike tvoje muzičke asocijacije...
A muke ti ježove, kakvo li je to sad pitanje... da doklen... pa do uvik ... doklen je svita i vika, život će se pismom pričat', tu nema zbora... a ima li lipše priče, od one ča se piva i priča, nema... a more bit' da ima, ali ja ne znam... Amen ...

Ajmo se mi, dok ne zabrazdim posve, vratit' na onu moju facu, šta se prilipila uz ekran, i na onu bezveznu i misterioznu sitnicu, koja je ostala nerazjašnjena od ranije... ali ćemo to obrnit', šta znači, da ćemo ić' po redu...

Oni koji su me čitali, sjeti'će se mojih priča, koje sam i s blogom podijelila, tamo negdje u svibnju, a koje su nastale tijekom moje škole kreativnog pisanja. Jedna od tih priča je i ona pod naslovom "Stranac u noći života"... a evo i link, za one koji nisu čitali, a htjeli bi. U komentaru sam tada rekla, da je inspiracija za priču bio film, prikazan na televiziji još lani, ali, ni uz pomoć sveznajućeg gugla do sada nisam uspjela dokučiti o kojem je filmu riječ...

E, sad dolazimo do ove današnje moje face, koja se upitno zablesila u tv-ekran... ma, koji li je to glumac... i koji film... nešto nedefinirano me je u trenu zaintrigiralo, a već u slijedećemu sam film povezala s mojom pričom... i klupko misterije se je za čas odmrsilo...

Američki film „Skupljač milja“ (Frequent flyer), kapetan aviona Nick Rowlings, kojeg glumi J. Wagner, i njegove tri žene...

A sve skupa je trajalo tek koji minut, jer sam upala taman na završnu scenu... klupko laži se je odmotalo, i naš pilot je ostao sam... opraštajući se s prijateljem na aerodromu, sudara se s damom, koja žuri na avion, i da preskočimo sad sve one "normalne" scene otvaranja kofera i rasipanja stvari po podu ... uglavnom, on odlazi s njenom vizitkom u ruci...

Film je nastao prema istinitom događaju... žena JoBeth (S. Hack), ne samo da ga nije htjela tužiti, već bi se ponovo za njega i udala...

A ova moja iz priče, sebi bi još život oduzela... pa sad ti vidi...

... The end ...