Marketing
Konačno...
Frigaj ga sad... htjela ja ili ne, ovaj blog se, ipak, pretvorio u neku vrstu djelomično osobnog dnevnika, pogotovo kad je osnovna tematika u pitanju, koja ostaje prva i neprikosnovena, kako su to pjesnici rekli bolje od mene, a ja ih samo citirala... do groba, do neba, ili tako nekako... ma što god ja tu iznosila u roku danas, ili, procijenivši boljim tako, ostavljala za neko jasnije sutra...
Da sad ne pričam, koliko je sve izašlo i izvan okvira teme, kada mi je blog postao prva i najlakša postaja za provjeru svekolikog mog (ne)znanja i (pod)sjećanja... ma, kad je ono bilo 
...
A zapravo... i pišem sve manje, i manje, i manje... pa mi često dođe i žaj nekih preskakanja...
Jer... baš volim ponekad... s razlogom ili bez... zaploviti vremeplovom bloga...
Pa se prisjetiti... i događaja... i svojih osjećaja...
Moje me pisanije uglavnom razvesele... i zorno mi dočaraju momenat...
Pa se, eto, i sad hvatam... da uhvatim nešto... da mi ne pobigne baš sve kroz prste...
A već duže se ne mogu pošteno spojiti sama sa sobom... i malo mi se šta pametnoga da...
I misliti... i pisati...
A ne volim te faze prepuštanja... kako voda teče, eto i mene s njom...
Bar ne zadugo... pa jedva čekam, da me prođe... da se (iz)borim s tom vodom...
Jer... ne mora baš sve biti po njenom... kad se (po)trudim, može nekad i voda na moj mlin...
U kući si mantram... nemoj misliti na igricu... nemoj misliti na igricu...
Pa (u)grabim svaku priliku, da pobjegnem van...
Nema do puta pod noge... jol u more, jol u planine, jol u nizine...
Sve mi paše... osim mirovanja... i prepuštanja...
I tako nekako... glavu hladim u moru... dušu ličim u hodu...
A zapravo... gdje mi duša spava... to bi bilo ono najpravije pitanje... pitanje u srž...
Problem je samo, što po tom pitanju, moje znanje nikad do sad nije bilo krhkije...
Pa sam, u nedostatku vlastite pameti, odgovor solomonski prebacila... jol na vjetar, jol na bocu... odgovor zna samo vjetar... ili se u boci krije, i morima dalekima valja...
Sad sam barem mirna po pitanju odgovora... daleko je to od mene...
O tematici sam, iz više nego opravdanog razloga, umukla na (ne)određeno vrijeme, jer smo, od lani još... u slijepoj ulici... i nije to samo moje, tek subjektivno, mišljenje, već nepobitna činjenica... naime, kad sam se nedavno, baš tim upitnim riječima, obratila odvjetniku, u dvi riči se složio sa mnom... baš tako... reče i on... eto, sve krasnije od krasnijega...
I da, od ožujka imamo odvjetnika... proteklih godina su odlazili (su)vlasnici, a ove godine, eto, otišla i odvjetnica... jedni odlaze, drugi dolaze, Svijet se jednako vrti... tako to prolazi, pod "normalno", u našem pravosudnom kotlu... ni danima, ni mjesecima, ni godinama... desetljećima, ako ne i stoljećima, to tako ide, a da Sudovi, u svojim statistikama, ni broja nemaju... pregaženih... nestalih... prohujalih...
Ljudi dolaze... i prolaze... smjenjuju se lako... zaboravljaju još brže...
Samo patnje ljudske žive i o(p)staju... zapisane u starim požutjelim papirima... utamničene u strogo čuvanim spisima, što se jedva još drže na okupu... što od ruku pustih, što od zuba vremena, što od habanja...
Samo jad ljudski živi i o(p)staje... s(a)kriven iza brojeva... brojeva predmeta, čiji se ni izvorni tvorci nisu nadali tolikoj "slavi" i dugovječnosti...
Koliko li je ljudi tek umorno, a koliko i umoreno... brojevima i predmetima... predmetima, što nikako da siđu s liste čekanja...
Ljudi umiru, predmeti žive vječno... dašta nego vječno, ako ih (sa)gledamo iz kuta ljudskog vijeka... žive vječno, i samo se prešetavaju iz ruke u ruku... k'o kakve visoke i neprobojne klisurine, kojima nitko, al' baš nitko, ne može kraju doći...
Jedan "zamrli" predmet, koji se dugo, i baš nikako nije (po)micao sa svoje početne pozicije "počasnog" dobivanja svog broja, a za koji se, s naše strane, u više navrata, i pitalo i propit(k)ivalo... pa, gdje je, kud je nestao... tek nedavno nas je prosvijetlio... predmetna sutkinja je mjesecima već na porodiljnom, ali to nije spriječilo njene pretpostavljene, da joj udijele predmet(e)... sad je, konačno, naš predmet prešao u druge ruke... mašala, rekli bi bosanci...
A nekidan je, konačno, završila i moja "potraga" za geodetskim elaboratom sa očevida iz ožujka prošle godine... očevida kućice, štalice, ruševine, kako god ja to svoje blago naz(i)vala, nedvojbeno je jedino, da se radi o zapuštenoj didovini... hmm, di sam sad u rečenici, i kad ću više naučit' pisat' kratke i jasne rečenice, umisto ovih mojih, kilometarskih, to sam Bog zna... aha, završila je "potraga" za geodetskim elaboratom, koji sam, još u rujnu prošle godine, prilikom razgovora sa Predsjednicom Suda, na svoje oči vidila u predmetu... eh, dalek je put od Supetra do Splita... mašala, i opet bi rekli bosanci...
Eto, sutra bi se trebala (o)kupati na Kornatima, pa valjda i na blogu osvane štogod friških slika i utisaka s lica mjesta... a do tada 
...
Post je objavljen 19.07.2014. u 22:26 sati.