Ovogodišnji dani dalmatinskih planinara su održani 17-og i 18-og svibnja u mjestu Radošić /Škopljanci/, u organizaciji PK Split... zaslugom višemjesečnog angažmana mnogih članova, prikupljenih donacija, dobrovoljnog rada...



Krenuli smo 17-og ujutro iz Splita... "popeli" se vijugavom cestom i ostavili Kaštela ispod sebe... prešli prijevoj Malačka, pa novom autocestom, okukom na okuku, prekoračili Kozjak... i za manje od sat vremena, već smo se lagano spuštali njegovom sjevernom stranom, krivudajući krševitim područjem Dalmatinske Zagore...
Prije osam smo stigli na mjesto odredišta... mjesto dogovoreno za dvodnevno druženje planinara, ali i svih ostalih možebitnih šetača i dobronamjernika... stigli smo u mjesto Radošić, inače poznato i po "bikijadi" olitiga borbi bikova...









Odmah je krenulo čišćenje i guljenje... a očistilo se i ogulilo, uz puno ručica, kila i kila... kapule, kumpira, karote, luka... i narezalo kila i kila mesa...





... što je pod palicom, pardon, kutlačom vrsnog kuhara dobrovoljca, u konačnici rezultiralo kazanima pohvaljenog gulaša...





Kužina na otvorenome je montirana dan ranije, a sve nužno za kužinavanje je nabavljeno i dopremljeno na vrijeme...





Ponuda je prigodno i vidno istaknuta... a i dostava osigurana...







Dobrovoljaca ne nedostaje... zna se, 'ko je zadužen za uštipke, 'ko za fritule... 'ko kuha kavu, a 'ko čaj... od trava, naravno...







Na info pultu se može doći do svih potrebnih informacija... kupiti bon za piće ili hranu, po popularnoj cijeni... dobiti sok, točeno pivo, ili flaširanu vodu... ili pak, kupiti kvalitetnu planinarsku majicu, bilo kao suvenir, bilo kao početak planinarske "karijere"...







Na ledini uokolo niču šatori, kao gljive poslije kiše... uz tri velika, postavljena od strane organizatora, podižu se i oni manji, od strane samih planinara...













Atmosfera je opuštena... dok su mnogi krenuli s vodićima na organiziranu turu okolicom...ne'ki odmaraju... ili se igraju... malo šeću, pa se ljuljaju... malo fotkaju, pa luduju... uz veselu svirku tamburaša...










Dani planinara Dalmacije 2014 - pisma i ples - moj video-spot



Ponekad poneko poviri malo i do kuhara... većinu ipak zanima, kad će gulaš, al' uvik se nađe i poneko da upita, triba li šta pomoć'...



Malo se prošetalo do Škopljanaca...











Ova je čuvarkuća izrasla baš na pravom mjestu...



U povratku nas je pratila ova maca, i nije nas napuštala... zaludu smo je molili da se vrati kući...



... a kako je s nama došla, tako je s nama i ostala... pa veli gazda, slobodno nek' je uzme, tko želi... eto, zainteresirani put pod noge, pa u Škopljance...



Ubralo se malo zove... gazda kaže, samo berite... neki kasnije, niste smjeli... pa sad ti budi pametan...



Uslikalo se i nešto cvijeća... ne znam što bi rekli znalci, al' ja po prvi put zadovoljna slikama...







Vratilo se do ručka, mislim, gulaša... "traka" ruku je kod podjele "tekla" tako brzo i besprijekorno... od primanja bonova... i davanja zdjelica /onima bez svoje "gamele"/... preko pomoćnog kuhara s velikom kutlačom, i kazanom ispred sebe... do davanja žlica... i kruha u salveti...





... toliko brzo, da se kazan nije uspio ni uslikati... spala slika na moju porciju...



Kući smo se vratili s prvim mrakom, jer nam je bilo primamljivije spavati u toplom krevetu, nego u vreći za spavanje i šatoru... propustili smo time, nažalost, svečano otvaranje uz prigodan program...
Marjan nas je pozdravio u dolasku kući... a već sutra jutrom smo se vratili natrag...



... nastavlja se ...

Oznake: planinarenje

Neka bude tako, kada mi, nakon onih pustih papagajskih naslova, ništa pametnije ne pada na pamet. Neka bude, makar i ne odgovaralo potpunoj istini, jer... priča nije gotova... Nekakve će se priče već pričati, dokle god me bude olovka držala u šaci... dokle god se bude pisalo, negdje ćemo se tu muvati... od fikcije do zbilje i natrag... pa makar i s manjim ili većim vremenskim odmacima...

Neka bude čiča mića, jer... dosta je bilo izmišljenih junaka i priča... i dosta je bilo nestvarnih likova i tuđih života...
Vraćam se kućiii... u svoj život mali... svakodnevni i stvarni... jer, kakav je, takav je, držim ga, ne dam ga ... ajde, barem je muškoga roda .

Ma, isto nemojte biti jako sigurni, da ćemo se spustiti s oblaka, i ostati čvrsto na zemlji, jer... sa mnom vam to teško ide u korak, ili gotovo nikako... Kad je srce vruće, a duh nemiran, pa uz to još i noge poletne, a vremena na pretek, opcije su brojne otvorene, pa i one, u koje malo tko, ili gotovo pa nitko ne vjeruje... osim vas samih, dakako...

Nedavno rekoh u komentaru kod Neverina, a poučena i vlastitim iskustvom... "Ako ne ide, kako smo si zacrtali u glavi, treba tražiti "rezervni" plan i put..."... A u tom traženju i snalaženju, prvenstveno treba sebi vjerovati, jer... tko drugi može znati... bolje od nas samih... drugi nas mogu samo mjeriti po svome laktu... i grebati tek po površini... zar je to ono, što nama treba?...

I tako nekako... dok je malo izgledno, da se oko tematike bloga nešto značajno promijeni u kratko... a apropo toga, nakon što smo u pravosudnim krugovima propali još niže od nižega... nakon što smo od samog početka do dana današnjega, pokopali mnoge svoje, iz kruga suvlasnika i nasljednika... nedavno je pokopana i naša odvjetnica... od danas do sutra, i već te nema... eto, nisam ni znala, da je bolovala od srca... Počivala u miru... Amen...

I tako nekako... hmm, sad sam se opet izgubila, ali budem valjda pronašla putem nit vodilju... i dok je, dakle, malo izgledno da se nešto oko tematike bloga uskoro raspetlja i popravi... i dok je, dakle, i sam život, u međuvremenu, otišao posve drugim pravcima i putevima od početno planiranih... i dok je tako kako je... priča'ću vam priče druge... priča'ću vam priče s novih puteva... priča'ću vam o novoj avanturi, u koju sam se upustila tamo negdje s jeseni prošle godine...

O tome ću vam pričati neke posve drugačije i nove priče, koje će, po dobrom starom običaju, i opet biti obilato začinjene slikama, bez kojih mi je blog već dugo tako prazan ... zar nije?... ...

Pa, počnimo od samoga kraja, i u nastavku prošetajmo putem, koji sam prohodila prošlog vikenda... 17. i 18. svibnja 2014...

Na kamenu kamen

Bose noge u klompama veselo se rasklepetale po dvorišnom mozaiku, dok osjeti upijaju blagotvoran miris bosiljka i ružmarina. Ključ se urezuje u stisnutu šaku, ostavljajući jasan trag na dlanu, kao da bi u trenu mogao pticom postati, krilcima zalepetati, i nestati. Preko ruke prebačena košara puna smokava i bajama, svojom težinom utiskuje crveni trag pletenice na tanašnoj ruci.

Bucmasto djevojče, rumenoga lica, spusti košaru do debelih vrata, što su se duboko zavukla podno svoda kamene balature. Kako li joj samo godi ta debela hladovina usred podnevne omarine, začinjene samo ustrajnim višeglasjem črčojaka u obližnjim borima. Uz škripu stare brave i cvilež oronulih vrata, mlada dama s košarom u ruci preskoči polomljeni prag, i uskoči u svoj svijet. Začarani. Svijet potaman.

Sjedne na drveni banak, i leđima se nasloni na kamenu ploču stola. Povremeno se okrene, tek da pogledom obujmi prostor, i usput mazne po koju smokvu iz košare. Na kominu u kantunu, još je luga od zadnje pečenke, a gradele i mulete odmaraju na zidu, i čekaju novu vatru, koja će ih svojim žarom zagrijati. U neposrednoj se blizini baš dobro smjestila jedna mala ponara, kako bi sol, kvasina i maslinovo ulje, uvijek bili tu, na dohvat ruke. Na podu ispod žarišta su uredno posložena drva za potpalu.
Na nasuprotnom zidu je skromna kuhinjica, posložena tek od frižidera, špahera i kamenog lavela. U još jednoj ponari, svoje mjesto je pronašao porculanski servis, kojem godine nisu nimalo umanjile ljepotu, osim što su ga osakatile za tri šalice.

U zraku se još ćute mirisi, koji ugodom draže nosnice.

U momentu kada je oštar zvuk zaparao tišinu, izgubila se slika košare i hrpice peteljki od pojedenih smokava. Bijela bajka se je u trenu raspršila i pretvorila u mjehuriće, kao da je od same sapunice bila načinjena, a ne od tvrda kamena i žuljeva predaka.

Ma, što me budiš, budalice budilice, nemoj da ti sad kamenom razbijem tu glavurdu zvrndavu... zar ti ne znaš za ugodu i tišinu... zar ne poznaš tih mirisa i zvuka... zar ne ćutiš djevu što sniva... heeej, zar ne vidiš sanak taj, što cijeli je kamenom popločan.

***

Sanjajte mi lijepe snove! i na dobro nan došla Sudamja!

Stranac u noći života

Ćutim samo stisak ruku, koje me drže čvrsto, kao u morši, i ništa više. Ne osjećam noge, ruke, glavu. Kao da nisam u svome tijelu. Da popuste samo malo, srušila bih se kao prazna vreća. Izmaglica mi je pred očima. Mislim da je od tableta. "Popij ovo, dušo, bi'će ti lakše", vraća mi se u misli majčina briga i tuga u očima.

A još jučer mi je sunce sijalo. Još jučer sam bila mlada i živa. Sretna i zaljubljena. Još jučer sam znala tko sam i kome pripadam. Koga volim, i tko mene voli. Još jučer je moj život bio u savršenom skladu. Kakva sam ja glupača? Da ništa nisam vidjela? Svoje malo zlato, još pred koji dan sam uspavljivala stihovima „Ala je lijep ovaj svijet... ondje potok, ovdje cvijet“. Svoga Marka sam od dana vjenčanja vjerno iščekivala, a za tatu, koji je stalno na putu, uvijek nalazila riječi razumijevanja i opravdanja. Koliko smo samo puta zajedno brojili dane do njegovog povratka, jer "tata se sutra vraća"... "tata samo nas ima"... "tata nas voli najviše na svijetu"... ali... "tata mora raditi"... "tata je trgovački putnik"...

A vidi me gdje sam danas. Danas sam mrtva među ovom živom svjetinom, što mrmori između sebe i opanjkava moju naivnost i zlu kob. Sad sigurno šapuću i okom traže tu drugu ženu, koja je izronila iz mraka Markove smrti. Kada je nazvala iz Bosne, i predstavila se kao supruga moga Marka, od nevjerice i šoka sam se gotovo onesvijestila. A tek kada se pojavila na vratima sa kćerkom, tek nešto mlađom od našega Luke, dobro mi srce nije puklo.

I sad još slušam dostojanstveni glas tog sluge Božjega... "Braćo i sestre, okupili smo se ovdje, kako bi se oprostili od našega Marka"... i osjećam kako ludim. Gubim zdrav razum. Našega Marka. Čijeg to našega, viče mi ranjena duša, dok ostajem nijema. Da mogu, i oglušila bih. I stojim tako slaba i ponižena, izdana do zadnje kosti, i ne znam što zapravo želim... da nestanem, da me nema... ili da nestane to mrtvo lice, koje mi se i iz lijesa još uvijek ruga. U trenu poželim da oživi na tren, da ga mogu smrskati vlastitim rukama. U slijedećem želim umrijeti... ili se probuditi iz ružnog sna...

Nemoćna sam za želje. I što ja tu uopće radim. Ja to mrtvo lice ne poznajem. To je lice stranca u noći mog života.


***


Dok čvrsto pridržava sestru da ne padne, Ivana se samo nada da će jednom proći ovaj pakao, i da će za sve njih svanuti novi dan. Ne zna kada, i ne zna kako, ali ona će barem učiniti sve, kako bi ublažila sekinu patnju, i pomogla joj da se izvuče iz ove provalije beznađa. Da započne novi život od početka, sa svojim zlatom, koje je treba kao zrak i kao koru kruha. U tom djetetu ona vidi slamku spasa, ma koliko ono bilo živi spomen na tog nitkova, kojeg bi i sama, da je to ikako moguće, trajno izbrisala iz pamćenja. Ali, dijete je i krv i duša svoje majke, usprkos svega zla s ocem, a vrijeme će već nekako ublažiti nastale rane.

Danima ne prestaje zahvaljivati nebesima, i ne prestaje se pitati, kakve su to sile, što nas tjeraju ponekad, da činimo stvari bez valjanog razloga ili potrebe. Tako malo je trebalo tog dana, da se prijeđe crta, i da se zakorači onkraj života. Tako malo je trebalo, da se zbog jednog probisvjeta odustane od sebe i svog djeteta. A ona je tek pukom srećom ušla u sobu na vrijeme, da sestrino tijelo održi na životu do dolaska prve pomoći. Netom poslije je odlučila, kako će svake godine paliti svijeću na dan sekinog novog rođenja, zahvalna za sreću u nesreći, za sile nevidljive i neobjašnjive, za svoju snagu i prisebnost u tom momentu.

Zna ona, da je to tek prvi korak, i da teži tek dolaze. Kako i gdje će naći načina, da sestri istjera to ludilo iz glave?... da joj bude svjetionik u mrkloj noći?... i putokaz u gustoj magli?... i mirna luka u oluji? Ne zna još, ali nekako će joj već prebojati misli, pa makar i u sivo, za početak. Opet će je učiti hodati i misliti... od prvog koraka i od prve boje. Samo da je ne izgubi zauvijek. Zarekla se onog dana, kako je neće ni na trenutak ispuštati iz vida, mada se ne usudi ni razmišljati, da bi se takvo što moglo ponoviti.

"A ova gnjida od Marka, oprosti mi Bože, ali dobio je što je zaslužio", pomisli i u trenu tjera takve misli, i okreće se sestri. Samo ona je sada važna. On nije vrijedan ni jedne jedine sekunde njihovih života, samo kad bi ga mogli zaboraviti. Jednog će dana svijet postati opet lijep. I za njenu seku. Posebno za njenu seku.

A onda se sjeti poziva s policije, pa joj dodatna sjena brige prekrije lice. I sama šokirana policijskom viješću, odlučna je to kriti od sestre, barem za neko vrijeme. Što duže, to bolje. Jednom, kada ugleda zraku sunca u njenim očima, možda će smoći snage, da joj kaže. Do tada se svakako mora potruditi, da vijest ne dođe do nje.

Sada nije vrijeme da sazna, kako s one strane Jadrana postoji još jedna žena.