Stranac u noći života

Ćutim samo stisak ruku, koje me drže čvrsto, kao u morši, i ništa više. Ne osjećam noge, ruke, glavu. Kao da nisam u svome tijelu. Da popuste samo malo, srušila bih se kao prazna vreća. Izmaglica mi je pred očima. Mislim da je od tableta. "Popij ovo, dušo, bi'će ti lakše", vraća mi se u misli majčina briga i tuga u očima.

A još jučer mi je sunce sijalo. Još jučer sam bila mlada i živa. Sretna i zaljubljena. Još jučer sam znala tko sam i kome pripadam. Koga volim, i tko mene voli. Još jučer je moj život bio u savršenom skladu. Kakva sam ja glupača? Da ništa nisam vidjela? Svoje malo zlato, još pred koji dan sam uspavljivala stihovima „Ala je lijep ovaj svijet... ondje potok, ovdje cvijet“. Svoga Marka sam od dana vjenčanja vjerno iščekivala, a za tatu, koji je stalno na putu, uvijek nalazila riječi razumijevanja i opravdanja. Koliko smo samo puta zajedno brojili dane do njegovog povratka, jer "tata se sutra vraća"... "tata samo nas ima"... "tata nas voli najviše na svijetu"... ali... "tata mora raditi"... "tata je trgovački putnik"...

A vidi me gdje sam danas. Danas sam mrtva među ovom živom svjetinom, što mrmori između sebe i opanjkava moju naivnost i zlu kob. Sad sigurno šapuću i okom traže tu drugu ženu, koja je izronila iz mraka Markove smrti. Kada je nazvala iz Bosne, i predstavila se kao supruga moga Marka, od nevjerice i šoka sam se gotovo onesvijestila. A tek kada se pojavila na vratima sa kćerkom, tek nešto mlađom od našega Luke, dobro mi srce nije puklo.

I sad još slušam dostojanstveni glas tog sluge Božjega... "Braćo i sestre, okupili smo se ovdje, kako bi se oprostili od našega Marka"... i osjećam kako ludim. Gubim zdrav razum. Našega Marka. Čijeg to našega, viče mi ranjena duša, dok ostajem nijema. Da mogu, i oglušila bih. I stojim tako slaba i ponižena, izdana do zadnje kosti, i ne znam što zapravo želim... da nestanem, da me nema... ili da nestane to mrtvo lice, koje mi se i iz lijesa još uvijek ruga. U trenu poželim da oživi na tren, da ga mogu smrskati vlastitim rukama. U slijedećem želim umrijeti... ili se probuditi iz ružnog sna...

Nemoćna sam za želje. I što ja tu uopće radim. Ja to mrtvo lice ne poznajem. To je lice stranca u noći mog života.


***


Dok čvrsto pridržava sestru da ne padne, Ivana se samo nada da će jednom proći ovaj pakao, i da će za sve njih svanuti novi dan. Ne zna kada, i ne zna kako, ali ona će barem učiniti sve, kako bi ublažila sekinu patnju, i pomogla joj da se izvuče iz ove provalije beznađa. Da započne novi život od početka, sa svojim zlatom, koje je treba kao zrak i kao koru kruha. U tom djetetu ona vidi slamku spasa, ma koliko ono bilo živi spomen na tog nitkova, kojeg bi i sama, da je to ikako moguće, trajno izbrisala iz pamćenja. Ali, dijete je i krv i duša svoje majke, usprkos svega zla s ocem, a vrijeme će već nekako ublažiti nastale rane.

Danima ne prestaje zahvaljivati nebesima, i ne prestaje se pitati, kakve su to sile, što nas tjeraju ponekad, da činimo stvari bez valjanog razloga ili potrebe. Tako malo je trebalo tog dana, da se prijeđe crta, i da se zakorači onkraj života. Tako malo je trebalo, da se zbog jednog probisvjeta odustane od sebe i svog djeteta. A ona je tek pukom srećom ušla u sobu na vrijeme, da sestrino tijelo održi na životu do dolaska prve pomoći. Netom poslije je odlučila, kako će svake godine paliti svijeću na dan sekinog novog rođenja, zahvalna za sreću u nesreći, za sile nevidljive i neobjašnjive, za svoju snagu i prisebnost u tom momentu.

Zna ona, da je to tek prvi korak, i da teži tek dolaze. Kako i gdje će naći načina, da sestri istjera to ludilo iz glave?... da joj bude svjetionik u mrkloj noći?... i putokaz u gustoj magli?... i mirna luka u oluji? Ne zna još, ali nekako će joj već prebojati misli, pa makar i u sivo, za početak. Opet će je učiti hodati i misliti... od prvog koraka i od prve boje. Samo da je ne izgubi zauvijek. Zarekla se onog dana, kako je neće ni na trenutak ispuštati iz vida, mada se ne usudi ni razmišljati, da bi se takvo što moglo ponoviti.

"A ova gnjida od Marka, oprosti mi Bože, ali dobio je što je zaslužio", pomisli i u trenu tjera takve misli, i okreće se sestri. Samo ona je sada važna. On nije vrijedan ni jedne jedine sekunde njihovih života, samo kad bi ga mogli zaboraviti. Jednog će dana svijet postati opet lijep. I za njenu seku. Posebno za njenu seku.

A onda se sjeti poziva s policije, pa joj dodatna sjena brige prekrije lice. I sama šokirana policijskom viješću, odlučna je to kriti od sestre, barem za neko vrijeme. Što duže, to bolje. Jednom, kada ugleda zraku sunca u njenim očima, možda će smoći snage, da joj kaže. Do tada se svakako mora potruditi, da vijest ne dođe do nje.

Sada nije vrijeme da sazna, kako s one strane Jadrana postoji još jedna žena.