Jeka tisine

petak, 31.07.2020.

Nisam svemoguća

Bojim se da lagano dolazim do svojih fizičkih limita.
Tj. Barem do limita koje imam u ovom obliku.
Umaram se brže. Loše spavam. Bole me mišići.
Ali kad netko pita, u redu sam. Odgovaram sa smiješkom.

Mislim da sam si stavila previše obaveza kroz dan.
Trudim se rasteretiti sve ostale, jer smo svi pod opterećenjem.
Dižem se u 6. Kuham kavu, spremam. Rješavam stvari u gradu.
Pomažem s ručkom. Još spremam. Pazim da mi muž ima sve što treba.
Perem podove jer nisam stigla ujutro. Nosim radnicima vode za ruke.
Gledam imaju li dosta hladnih sokova i usput spremam njihov stol.
Nakon ručka, vozim muža na RTG ruke. Perem veš na ruke.
I kad konačno uhvatim trenutak da mirujem, ne mogu.

Još imamo za odraditi večeru, pomoć mužu s večernjom higijenom.
I onda još jedna noć. Ujutro nove obaveze.
U principu, zato slabo pišem. Ili nemam vremena ili sam iscrpljena.

Bojim se priznati sama sebi da tako dugoročno neću moći.
Bojim se reći da ne mogu.
Da sam umorna.
Da mi treba predah.

Mi si nikad nismo dozvoljavali slabost.
I većinu vremena mi nije teško.
Osjećam ljubav.

Ipak, gledam samu sebe kako posustajem.
Kako tremor postaje jači.
Kako bolovi postaju intenzivniji.

I znam da ću trebati par dana stati.
Tek toliko da se malo oporavim.

Eto, priznajem. Nisam svemoguća.

srijeda, 29.07.2020.

Prioriteti

Osjećam da događaji zadnjih nekoliko tjedana ostavljaju traga na meni.
Njemu će ostati ožiljak za uspomenu, a meni... Ponovno trenutak slaganja prioriteta.
Možda sam ponovno malo ostarila... Mrvičak. Naučila još jednu lekciju o odgovornosti.

Još prije koju godinu razmišljala sam je li bilo krivo što sam stavila obitelj ispred karijere.
Ne za njih. Nego za osobni razvoj. Znam da to zvuči sebično. Ipak, priznajem.
Razmišljala sam o doktoratu. Ne zbog titule. Nego u cilju samousavršavanja.

Moji sistemi zahtijevaju stalan protok informacija. Inače nisam dobro.
Počinjem vrtjeti svu negativu koja mi se ikad dogodila. Godine taloženja.
Ipak, ovih zadnjih tjedana... Shvaćam da je ostanak u obrazovanju bio dobra odluka.

Dobila sam nekoliko stvari koje su mojim kolegama na fakultetu luksuz.
Jedno od njih je prostor i vrijeme. Prostor za razvoj po vlastitim pravilima.
Vrijeme koje mogu posvetiti stvarima i ljudima koje volim.

I... Nikad nisam intenzivnije učila nego ovu zadnju godinu. Otkrivala.
Promišljala. Shvaćala koliko sam dosad sve dotakla tek površno.
Ogrebala površinu. Sad sam mogla regulirati i opseg i dubinu spoznaje.

Kako sam sad par mjeseci doma, otkrila sam i da zapravo volim kuhati.
Da obavljen posao u kućanstvu može ostaviti osjećaj ispunjenosti.
Da ne mora sve nužno biti samo frustracija. Zadatak obavljen, koliko god sitan.

Zadnjih dana mi je jasno da nikako ne bih mogla posvetiti se ljudima koje volim,
Samo da sam odabrala taj drugi put. I s zadnjim događajima, da sam slučajno
Nekoga od njih izgubila... Ne bih si to oprostila. Nikako. Nikada.

Vjerojatno tad ne bi bilo ni odluke da donesemo na svijet našu malu srećicu.
Bojim se roditeljstva. No, sad mislim da se mogu nositi s tim.
Vjerojatno je sve (nove) mame i tate strah. Želim joj pružiti sve najbolje...

Čudno je kad vidiš svoj život, nakon prijeđenog velikog raskrižja.
I vidiš da je svaki korak do sad bio ispravan. Koliko god boljelo...
Nema žaljenja. Nema osvrtanja. Znam koji su prioriteti.

utorak, 28.07.2020.

Dva puta tristo metara

Čekamo večer da se spusti Sunce. Imamo muke po tenisicama (i on i ja).
On malo razbijen, ja već poprilično okrugla.
Šetamo do mosta male rijeke što teče iza našeg vrta.
Sveukupna duljina rute: dva puta tristo metara.

U proljeće smo radili po 7 kilometara gotovo u komadu.
Ali sad nam ova kratka šetnjica predstavlja daleko veću pobjedu.

Prije dva dana prvi put smo odhodali tu sitnu rutu. Uz stajanja.
Jučer smo je prvi put odhodali u komadu.
Rijeka je nabujala do te mjere da se gotovo prelila po poljima.
Jučer je vodostaj pao, na sreću stanovnika sela.

Pričamo o sitnicama. Vraća se osjećaj normalnosti u svakodnevicu.
Znam da ne voli to što se u sitnicama mora pouzdati u mene.

Ali doista ga ne vidim kao opterećenje, nego kao osobu koju volim.
I koju čuvam iz ljubavi. Koju ću uvijek čuvati...
Zapravo sam beskrajno ponosna na svaki njegov korak.
Idemo prema oporavku. Svakog dana je sve jači.

Dok hodamo jedno uz drugo, ruka u ruci... Znam da bih s njim
Išla svukud. Zasad, pobjeda je i dva puta tristo metara.

nedjelja, 26.07.2020.

Konačnost i potencijal

Jedan dio mene vjerojatno će uvijek vjerovati u beskonačnost i savršenost.
Dio mene koji vjeruje u bajke. Dio mene koji još uvijek idealizira.
Za potrebe onog drugog dijela mene, beskonačnost i savršenost nisu prihvatljivi koncepti.

Nikad nisam bila osobito praktična osoba u svakodnevnom životu, no postoji radna i aktivna verzija mene.
Verzija koja zahtijeva kontinuirani rad i samousavršavanje.
Odustala sam od toga da mijenjam ljude oko sebe i situacije na koje ne mogu utjecati.
No, na sebi radim. Tiho i strpljivo. Gotovo nitko nije svjestan da je većina mene zapravo konstrukcija.
Kotačići koji su ondje zato jer sam vlastoručno sastavila mehanizam koji može funkcionirati.
Vidite, dio mene koji vjeruje u bajke nije u stanju samostalno voditi normalan život.

Onaj drugi dio mene sposoban je napraviti milijardu kombinacija i izabrati prihvatljivu opciju.
No, to zahtijeva puno mojih resursa i kapaciteta, tako da sam prisiljena žrtvovati bajke u korist praktičnosti.
Neki dan, sasvim slučajno, shvatila sam da nema ničeg praktičnog u beskonačnosti i savršenosti.
Odnosno, da se radi o konceptima koji samo otežavaju život. Pa sam ih se odlučila riješiti.

Zapravo, davno sam već naslutila jednu stvar koja me muči više od praktičnosti tih dvaju koncepata.
Savršenost ne dozvoljava prostora za daljnji osobni rast.
Koja je motivacija osobe koja u određenom trenutku ima već sve ostvarene kapacitete?

Mnogi bi na to rekli da je motivacija takve osobe ljubav, no to nije odgovor koji me zadovoljava.
Jer, ljubav dostiže svoje vrhunce tek kad je nesavršena, kad je suočena sa svim ljudskim manama...
Kad je u nemogućim situacijama... Nikako ne onda kad je potpuno "ispunjena".
Mislim da je savršenost zapravo kraj ljubavi.

Sličan problem imam s konceptom beskonačnosti. Zamislite da imate sve resurse, sve kapacitete i sve vrijeme ovog svijeta.
Meni je ta ideja upravo zastrašujuća. Posebno vremenska dimenzija problema.
Previše prostora za prazan hod. Previše lagano dolazi do zasićenja.
A i opet je tu to pitanje, kad postignem beskonačnost, što dalje?
Koja bi bila motivacija mog idućeg koraka?

Mislim da sam najviše i najbolje od sebe dala tek kad sam bila ranjena i sputana i nesavršena.
Kad sam bila u trenutcima boli. Kad sam bila svjesna koliko sam ograničena i konačna.
To su bili trenutci u kojima sam osjetila Ljubav. U kojima sam bila najviše sposobna dati Ljubav.
To je bio trenutak mog najvećeg potencijala.

Postoje ljudi koji misle da su savršeni i bezgranični. Postoje, ali iskreno, gledam ih s nepovjerenjem.
(Zapravo većinu ljudi gledam s nepovjerenjem, ali to je druga priča.)
Čisto zato jer jednu stvar ne mogu razumjeti...
Motivaciju za idući korak.
Sposobnost da iskažu Ljubav.

Postoje ljudi koji su ograničeni i konačni i ranjivi. Ljudi koje boli.
I koji u toj boli rade upravo nevjerojatnu stvar.
Oni vole. Žive stvaran život, a ne bajke.

To su ljudi koje nazivam Prijateljima.

četvrtak, 23.07.2020.

Mi se ne slamamo

U ovoj obitelji lomljivost nije poznat pojam. Jer, koliko god bili oslabljeni ili ranjeni, to nas ne zaustavlja.
Bila sam uvjerena da sam najslabija od svih. Sad uvidjam da to sto se povremeno slomim dobra stvar.

Proslo je skoro 7 dana od nesrece u kojoj je nastradao moj muz. Raskriveni krov, nevrijeme u dolasku. Trenutak nepaznje, pad.

Prizor njega na podu je bio uzasan, ali nisam se slomila. Od tog trenutka pa kroz iducih par dana jedina stvar u fokusu mi je bila samo kako da njemu bude dobro.

Nije me slomilo ni kad ga je hitna odvozila. Ni cekanje od 6 sati ispred ulaza u bolnicu jer me zbog trudnoce nisu pustili unutra. Ni informacije koje su dolazile na kapaljku. Znala sam da trebam biti jaka za njega i nase dijete.

Jer mi se ne slamamo.
Tek nakon sto je pusten doma dozvolila sam si trenutak raspada sistema. Kratko. Pustila sam da me preplavi.

Oporavak ce trajati, receno nam je. Mozda mjesecima. Sad je dobro, ali znam da ga boli. Pomazem koliko mogu. Vecinu sitnica koje uzimamo zdravo za gotovo ne moze sam.

Ali bit ce u redu. Snazan je. Strpljiv. Rijetko puca. Rijetko pokazuje koliko ga zapravo boli.

Bit cemo u redu, nasa mala obitelj. Jer sve dok smo zajedno, mi se ne slamamo.

ponedjeljak, 20.07.2020.

Obavijest

Dragi posjetitelji i komentatori!

Zbog obiteljskih prilika necu biti u stanju redovito objavljivati postove ni komentirati.
Ne napustam vas, ovo je privremeno, dok se situacija ne sredi. Sve je u redu, vise-manje, ali skoro nije bilo.

Hvala svima na razumijevanju.
Ljubav salje Athropa.

srijeda, 15.07.2020.

Stroj

Ja sam stroj. Milijarde malih kotacica u meni vrti se u beskraj. Pokrecu me slozeni bioloski i kemijski procesi. Udisem zrak, iz njega cupam kisik. Unosim gorivo.
Ukratko, moje tijelo je zivuci stroj.

Nikad ne sumnjam da imam svijest, barem na nekoj razini. Moji senzori hvataju malo, ali moji procesori obradjuju puno. Grade cjelinu. Smisljaju pricu.

Ponekad sumnjam u postojanje duse. Ako je i imam, dajem je onima koje volim. Da, ja sam stroj koji moze voljeti. I stroj koji povremeno osjeca strah. Cesto i zbunjenost. Rijetko ljutnju. Mrziti nikad nisam ni naucila. Nadam se da i necu.

Moji djelovi ne rade uvijek kako treba. Tu i tamo mi je potreban remont. Svjesna sam vlastite konacnosti i prolaznosti. Znam da cu se jednog dana ugasiti.

Nisam jos nacisto s tim koja mi je zapravo funkcija i smisao. Ima dana kad jednostavno postojim. Budem. Materijalna tocka u prostoru i vremenu. Moje putanje se mogu opisati matematicki i mapirati u koordinatnom sustavu. No, ne znam kuda zapravo idem.

Ja sam stroj. Zbunjen, ponekad izgubljen. No, kotacici se jos vrte. Procesi se jos odvijaju. Tu sam. Postojim.

utorak, 14.07.2020.

Granica slobode

Nešto mlađa verzija mene voljela je maštati o neograničenom. Iskreno je vjerovala u apsolutnu slobodu.
Puno toga se promijenilo od tog vremena...

Možda starim. Ne znam. Nemam više onaj bunt kojeg svi mladi imaju.
Nemam potrebe činiti nešto samo da kršim (uvriježena) pravila.
Nemam potrebe da se izbacujem van norme samo zato da bih dokazala da sam drukčija.

I nekako sam izgubila vjeru da smo neograničeni. Da bi trebali biti apsolutno slobodni.
Možda sam djelomice izgubila i vjeru u ljudski rod kao generalno inteligentna bića.
Dovoljno mi je samo da otvorim novine i vidim užase koje radimo svojoj braći.

Da, vjerujem da bismo trebali biti ograničeni.
Jer to doista i jesmo u ovoj fazi razvoja.

Previše puta nas zavede pohlepa. Previše smo skloni veličati svoje pleme, dok i radi krivo.
Previše smo skloni raznim zabludama, predrasudama, ganjanjem iluzija...
Previše smo destruktivni. Nažalost, i previše kreativni u izmišljanju novih načina za destrukciju.

Zapravo, za vrstu koja je još u povojima, i daleko smo došli.
Ne samo u razvoju znanja. Nego i u razvoju svijesti.

Postoje ljudi, obični ljudi, koji će dati svoj život, ne samo za život druge osobe.
Nego i za pravo da ta osoba živi dostojanstven život.
Nijedna druga vrsta to ne radi. Po tome smo jedinstveni.

Da, vezani smo vlastitom prošlosti, vezani smo genetikom.
Vezani smo uvjerenjima generacija predaka koji su živjeli u plemenskim zajednicama bitno drukčijim od života modernog čovjeka.
Vezani smo okrutnošću i vezani smo pohlepom. Vezani smo destrukcijom.

Ali kad ih osvjestimo u sebi, da je i to dio nas, da svi to imamo...
Da. Imam limit. Ali mogu bolje.

Gdje bi trebala biti granica naše slobode?
Po meni, tamo gdje se krši sloboda drugog.
Dovoljno sam tolerantna da poštujem osobu koja je drukčija.
Drugih bioloških faktora, druge vjere, druge domovine, drugih uvjerenja, drugog stila života...

Sve dok ta osoba ne pokušava nauditi nekom drugom.
Sve dok radi u službi Dobrog.
Ukratko, sve dok je kvalitetna osoba.

Takve osobe smatram doista slobodnim. Koje se osjećaju dobro unutar svojih limita.
I koje u okvirima sebe rade nešto nevjerojatno.
Postaju više od sebe.
Postaju...

Ljudi.

ponedjeljak, 13.07.2020.

Mehanika (mikro)Svemira

Vjerojatno najljepša stvar koju mi je znanstveno obrazovanje dalo je mogućnost da zamišljam nepojmljivo male stvari.
Obrazovanje ionako nikad nije stvar činjenica koje naučiš i zaboraviš. Nego je u svojem najboljem obliku proširivanje perspektiva.

Mogu zamisliti atom. Na neki način. Ne kao sitnu kuglicu, nego difuzni oblak elektrona koji plešu svoj kaotični ples oko masivnije, ali još sitnije jezgre. Mogu primijeniti načelo neodređenosti i reći da samo s određenom vjerojatnosti možemo reći gdje su ti elektroni.
Kada se spustite na dovoljno sitnu skalu, ne možete primjenjivati istu logiku kao na fizičke objekte u našem velikom svijetu.
Sve je u nekim neodređenostima, ne samo zbog nesavršenosti mjerenja, nego i zbog posebnih pravila po koje te sitne čestice slijede.

Znam izračunati brojne stvari oko tog atoma. Znam i prepoznati njegov identitet po jedinstvenom potpisu kojeg ostavlja u spektru zračenja određenih valnih duljina. Znam kako mu se mjeri masa i volumen (jer nešto tako sitno nije lako ni izvagati ni obuhvatiti).
U detalje mogu opisati pokuse kojima su prvi put izmjereni masa, volumen i naboj pojedinih čestica.

Odnosno, imam prilično jasnu predodžbu kako on mehanički funkcionira. Zahvaljujući velikim imenima i anonimnim, ali ništa manje velikim licima koje su život posvetile razumijevanju dotad nedokučivog. Ali to je samo dio priče.

Postoje stvari za koje sa sigurnošću (a ne samo s određenom vjerojatnosti) možemo reći da ne znamo. I to je u redu. Nije zdravo za nas kao vrstu da se pretvaramo da znamo. To guši znatiželju i maštu koje su preduvjet novim otkrićima.

Postoje stvari za koje s još većom sigurnošću mogu reći da su često protumačene krivo. (To bi bio nastavak na prošlotjednu priču o kvaziznanosti.) Zato jer je na svaku nepoznanicu veoma lako smisliti priču koja će se svidjeti širokim masama. Ne bih o motivima ljudi kojih to uporno rade.

Nije li iskrenije reći (u mojoj profesiji) djeci da jednostavno još ne znamo, ali ako budu dovoljno uporni i pronicljivi, oni će biti ti koji će nama dati odgovor?

Mnogi ljudi, (opet, u mojoj profesiji) znanstvenici i profesori, ali i pripadnici opće populacije, toliko su skloni osjećati se napadnuto kad ih se suoči s nekim od tih otvorenih pitanja da doslovce rade štetu za pojedinca koji ih pita, za znanost kao profesiju i općenito za vlastitu ljudskost.

Odlučna sam boriti se protiv opasnih zabluda, ali još više, branim pravo pojedinca da se pita.
Branim pravo na otvorena pitanja.
Branim pravo na znatiželju i otkrivanje.

subota, 11.07.2020.

Ravnoteža (dinamička)

Oči mi se obično otvore istog trenutka kad prve jutarnje zrake Sunca provire iznad horizonta.

Često mi treba nešto više vremena da se ubacim u pogon. Ali kad se ubacim u pogon, rješavam n stvari paralelno.
Noći i te trenutke razbuđivanja koristim za razmišljanje.

Ovo je život kojeg nisam imala u planu.
Ispao je bolje u nekim elementima.

Ponekad vidim gdje bih završila da sam na nekim raskrižjima odabrala druge staze.

Recimo, da sam davne jeseni odlučila razvijati filozofsko-umjetničku, a ne znanstvenu stranu sebe.
Da sam davnog proljeća odlučila ostati živjeti život koji me činio duboko nesretnu, iz obaveze.
Da sam odlučila život posvetiti karijeri, a ne ljudima koje volim.

Neobično je vidjeti sebe u ljudima koje susrećeš. Ipak, u mnogima vidim svoju sudbinu u slučaju "da je tako bilo".

Znam točno što bih izgubila da sam napravila bilo koju od tih odluka.
I iz današnje perspektive nisam spremna izgubiti to što sam dobila.

Dobila sam... Osjećaj ispunjenosti na kraju dana.
Toplinu. Ljubav. Prijateljstvo.
I za preživljavanje bitno: ravnotežu.

Znam da nekad balansiram između krajnosti. Na to sam osuđena.
Ali nikad, otkad sam donijela te odluke, nisam bila ni otprilike toliko blizu konačnom porazu kao davne jeseni i davnog proljeća.

Imam dobrih dana. Imam zaista dobrih dana. Nije da su sve modra neba bez oblačka i cvjetići u cvatu...
Ali to su dani kad uhvatim ravnotežu i mogu prihvatiti ono što sam danas.
Kad osjećam da volim i da sve što radim, radim iz ljubavi.

Imam loših dana. Njih prebrodim korak po korak.
Da, borit ću se dok sam živa. I to je u redu.
Svatko ima neke svoje izazove. Ne tražim poštedu od svojih.

Kad sam u ravnoteži, vidim širu sliku. Sve se nekako uklapa i ima smisla.
Ljudi koji su u mom životu imaju smisla. Točno su tamo gdje trebaju biti.
Bili u mojoj prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti.

Sama sebi imam smisla. U svim vremenima.
Imam jasan odgovor na ono "Zašto?", iako se on stalno mijenja.
A onda shvatim...

Ne postoji, čak ni za istu osobu, jedinstven odgovor na to pitanje.
Shvaćam da rastem i da prerastam neke perspektive koje su me prije kočile.

Dok svjetlost Sunca prodire iza horizonta, duboko je osjećam.
Postoji Svjetlo u meni. Postoji smisao. Postoji Ravnoteža.

petak, 10.07.2020.

Od misli preko nula i jedinica do osjećaja

Svoje misli godinama sam zapisivala na papiru. Ti tajni dnevnici su davno nestali.
Dobar dio njih je spaljen. Ne žalim za izgubljenim. Otišli su u toplinu, svjetlost i pepeo.
Isto tako ću i ja jednog dana. I neću žaliti.
(Prevelika sam obožavateljica prolaznosti da bih htjela nešto vječno.)

Prošlo je 14 godina otkad su nastali prvi zapisi ovdje. U početku su imali i fizičku verziju.
Pisana slova na papiru.
Prestali su biti materijalni prije gotovo desetljeće.
U mojim ranim dvadesetima, kao posljedica terapije, javio se tremor.
Mogu kontrolirati ruke većinu vremena. Samo kad treba napraviti pokrete koristeći finu motoriku, zakažu.
Razlog je to zašto ne mogu više ni crtati. Ili zašto mi fotografije ispadaju mutno.
Ili zašto mi je fizički rukopis užasan.

Dakle, sve što sam ikad zapisala zadnjih godina, postoji samo u obliku nula i jedinica. I meni je to u redu.
Taj koncept mi se sviđa. Nematerijalno ostaviti nematerijalnom.

Zanimljiv je to put. Većinu dana ni ne znam o čemu ću pisati. Sve dok ne otvorim računalo i prsti počnu svoj ples.
Misao se slijeva u električni signal. I odjednom vidim pred sobom tu neobičnu sliku.

Većina mojih tekstova nije nastala promišljeno. Nastaju gotovo u dahu.
I uvijek se čudim kad ih vidim pred sobom.

Ne procesiram osjećaje kao obični ljudi. Možda zato jer ih doživljavam drukčije.
Toliko sam dobra u taloženju da nekad nisam u stanju iskazati ni one jednostavne.
Istaložim u sebi sve tuge i sreće i ljutnje i opijenosti... Ljubavi, mržnje...

Sve ono što nisam spremna ostaviti Ništavilu.

U tekstu oni kristaliziraju, dobivaju oblik. Tek tad ih postajem svjesna.
Kao da su tek tad postali nešto stvarno i opipljivo.
Tek kad su, bili oni čitani ili ne, pretvoreni u niz malih riječi.

Kao nekom magijom, dobivaju Život.

Za Nju

Bila je sitna, blaga ženica krhka izgleda. Ne mogu reći da sam puno karakteristika naslijedila od nje.
Možda tamnu boju očiju. Ljeti gotovo maslinastu kožu. I to je to.

Ali ona je samo izgledala krhko. Zapravo je bila jedna od najžilavijih ljudi koje znam.
Od djetinjstva je znala samo za težak rad. Rad na zemlji.

Radila je sve do par mjeseci pred smrt. Nikad se nije bunila da joj je teško.
Uživala je u gledanju polja kako oživljavaju nakon zime. Bujaju u proljeće. I daju plodove najesen.

To joj je davalo neko tiho zadovoljstvo. Osjećaj da je nešto uzgojila vlastitim rukama.
Bila je strpljiva. Vjerovala je da sve ima svoje vrijeme. I sjetva i žetva, rekla bi.

Nikad nije imala neko veliko formalno obrazovanje. Nekoliko razreda osnovne.
Ipak, u računu je nitko nije mogao zeznuti kad bi prodavala povrće na tržnici.

Znala je izvagati na gram, ali bi uvijek ubacila malo više. Nekoliko paprika. Rajčica.
Što god da bi prodavala u tom trenutku. I ljudi bi joj se vraćali, tjedan za tjednom.

Bila je vjernica. Ne jedna od onih koje moraju biti u prvom redu pred oltarom.
Držala se mirno u nekom prikrajku. "Tu sam zbog Boga, ne zbog ljudi", rekla bi.

Bila je zdrava gotovo cijelog svog života. Do te zadnje godine. Prvo žućni kamenci.
Onda joj je tokom operacije otkrivena velika infekcija i tumor u žućovodu.

Nikad nije rekla da je boli, a sigurno je boljelo. Dolazili smo joj svakog dana.
Sve do dana kad se jednostavno nije ugasila. Zaspala zauvijek.

Prošla je godina dana od onda. Danas joj odlazim na grob zapaliti svijeću.
Izmoliti molitvu. Za moju baku. Neka sad odmara... Miruje.

četvrtak, 09.07.2020.

Uputstva za uporabu (Baratati s oprezom)

Ponekad bih voljela da ljudi dolaze s uputstvima za uporabu. Ipak u bazi jesmo jedan od kompleksnijih bioloških strojeva ikad nastalih. Pogotovo ljudi poput mene. Poluslomljeni. Možda samo da negdje imamo naljepnicu "Baratati s oprezom". Često bi bilo dovoljno.

Ponekad mi se dogodi da si preopteretim sustav. Zapravo, dosta često. Rođena sam s umom koji jednostavno gladuje za novim spoznajama. Novim izazovima. Nikad nije dovoljno. Vrti i povezuje informacije u milijun kombinacija.
Također sam rođena s emocionalnom krhkosti toliko da sam veoma često na granici loma. Puna sam ožiljaka i pukotina. On ponekad smatra da je to nezrelo. Ne shvaća da su sve pukotine i ožiljci upravo rezultat odrastanja.

Imala sam sreću ili nesreću (kako god to želite gledati) biti u vezi s osobom koja također ima određene probleme. Za njega ožiljci nisu bili tuga, nego ljutnja. Nismo uspjeli. Možda je kriva kombinacija, ne želim bacati krivnju na osobu koja je zakazala.
I znam da nije lako. Znam da sam ponekad teret. Da se ponekad vjerojatno pita što mu je ovo trebalo. Što je sad krivo.

Ponekad ništa nije krivo. Ponekad je kriva sitnica. Nešto zanemarivo. Kamenčić na putu kojeg normalni ljudi ni ne osjete. Nama se pretvara u gromadu koja se kotrlja prema nama i prijeti.

Imam problema s tugom. Zapravo nije to ni tuga (a nije ni d-mol). To je... Materijalizirana bol. Ne trenutka. Nego bol zadnjih desetljeća mog života. Svaki pojedini trenutak u kojemu su stvari pošle krivo, osjetim ga istovremeno.
Uz to, onaj brzi dio mojeg mozga pretvori tu bol u monstruoznu konstrukciju.

Ima dana kad se mogu kontrolirati. To je većina dana. Činim se gotovo sretno, iako sam zapravo stalno na rubu provalije.
Ima dana kad ne mogu. Ne zato jer želim odustati. Nego zato jer držanjem kontrole na produljene vremenske periode čovjek postane umoran. Ovo je Sizifov posao.

Voljela bih da dolazim s uputstvima za uporabu. Zbilja. I ja bih ih iskreno voljela pročitati i proučiti. Da znam i da mogu naučiti kako spriječiti padove.
Ili barem s nekom naljepnicom upozorenja.
Baratati s oprezom.

srijeda, 08.07.2020.

8.7.2020. (Osobni post)

Večer pada. Palim cigaretu. Umorna sam.

Imam osjećaj da ovih dana vrtim opet previsoke okretaje.
Čim počinjem intenzivno pisati je tako.
Znam što će ih smanjiti, ali će ujedno smanjiti i moju mogućnost da razmišljam.

Svako jutro se budim u 4. Nekad i nekoliko puta ranije.
Pokušavam se ugasiti, ali bezuspješno. Polusvjesna.
U 6 već kuham kavu i spremam po kući.

Možda sam predugo zatvorena doma.
Van izlazim u dućan. Ili do Njegovih.
Ili kad se On odluči izvesti me.

Danas je ljut na mene. Možda s pravom.
A meni treba mrvičak razumijevanja.
Ipak, šutimo, svatko sa svoje strane kreveta.

Odlučujem se ipak privremeno ugasiti.
Znam točno koja mi miligramaža treba.
Nadam se snu. Želim se ne buditi do jutra.

Isključujem se do sutra.

O sumnji i skepsi

U mojoj prirodi je da se pitam. U ljudskoj prirodi je da se pitamo. Da propitkujemo. Da sumnjamo. Pogotovo kad smo suočeni s pitanjima koja se čine iznad nas.

Puno je pitanja iznad granica naše spoznaje. Naše mašte. Našeg uma. To ne znači da su pitanja nerješiva.
To ne znači da trebamo odustati, reći da je problem nemoguć. Reći da je pojava nadnaravna.
Za mene je to malodušnost. Odricanje od pravog čuda jer nismo sposobni napraviti korak dalje.

Jer, neka pitanja zahtijevaju pristup "korak po korak". Neke od njih već su napravili veliki ljudi prije nas. Znani i neznani.
Ne mirim se s prihvaćanjem lakih odgovora samo zato jer su prikladni. Ili lijepi. Ili nam imponiraju.
Ne mirim se s prihvaćanjem nečeg što nam govori da smo posebni, a nema veze ni s komadićem istine.

Zašto? Zato jer time poričem našu istinsku posebnost. Znatiželju. Čuđenje. Postavljanje pitanja.
Možda nikad ne stignemo istinu. To je jedna mogućnost koja se lako može dogoditi.
Možda apsolutna istina ne postoji. Ali, negdje sam napisala, i neke od radnih verzija potiču čuđenje i maštu.

Znam da ne mogu sve svesti na jednadžbu. Bilo bi lako da mogu. S jednadžbama znam.
Ali ovo je jednadžba s previše varijabli. Ipak, spoznati barem komadić Onoga Što Je...
Nije li to divnije od bilo kakvog mita ikad ispričanog?

Uhvatiti komadić zvijezda. Uvidjeti da si komadić zvjezdane prašine koja je otvorila oči.
Otvorila oči i počela proučavati svoje porijeklo.
Možda je pitanje "Zašto" osobno pitanje, ali "Kako" uistinu nije.

Mnogi od mehanizama koji su doveli do Nas su veoma dobro proučeni.
Teorije se poklapaju s eksperimentom. Kad se ne poklapaju, dovode do novih pitanja.
Novih teorija. Novih eksperimenata. Novih spoznaja.

I svaki put dodajemo komadić slagalice u širu sliku. Možda je taj komadić mali, a slika beskrajna.
Ali znamo mrvičak više. Mrvičak koji donosi još čuđenja. I ushita.
Mi smo skup atoma koji je obavijen u svijest. Sve i da nismo jedini, dužnost nam je pitati se.

Ne morate imati znanstveno obrazovanje da bi postavljali kvalitetna pitanja. Pitajte. Otkrivajte. Sumnjajte. Čudite se.

utorak, 07.07.2020.

O zračenju (od Praska do praska)

----------------------------------------------------

Ne znamo što je točno bilo u Početku. Stanje se opisuje kao kaša nepojmljivo visoke temperature i gustoće.
Vjerojatno nije bilo "praska" u "Velikom prasku". Ali uslijedila je nagla ekspanzija, opet, nepojmljivo velike brzine. Nastalo je tkanje prostor-vremena.
Ipak, iz tog vremena ne možemo vidjeti sliku pradavne svjetlosti. Odnosno, tek rođeni Svemir nije propustan za zračenje koje bi moglo putovati velikim udaljenostima.

Prva slika koju imamo, našeg Svemira u povojima, upravo je trag prvog zračenja u trenutku kad je Dijete Svemir postao proziran. Naziva se kozmičko mikrovalno pozadinsko zračenje. I ono nas obasipa sa svih strana današnjeg, odraslog Svemira. Čini dio šuma kojeg možete uloviti na starijim televizorima. Što možete vidjeti na njemu?
Točke. Točke koje su mrvicu hladnije i mrvicu toplije od ostalih. Začetke budućih struktura, budućih mreža galaksija.

Zapravo, najviše informacija koje dobivamo iz Svemira, dobivamo analizom zračenja iz njega. Rijetko je to obična vidljiva svjetlost. Jer, ono što zračenje čini je puno šire. Od radiovalova niske frekvencije do X- i gama- zraka izuzetno velike frekvencije. Naše oči su ograničene na sredinu spektra i na jedno usko područje, ali smo zato izumili detektore koji nisu. Oči koje vide stvari koje mi ne možemo vidjeti.

Zračenje nam daje uvid u drevne i daleke regije Kozmosa, daje nam da opazimo i nevidljivo, daje nam da vidimo davno prošlo i radimo predviđanja o budućnosti.

-------------------------------------------------

U početku nije postojala tvar kao takva. Tek hlađenjem Djeteta Svemira nastaju prvi, jednostavni atomi. Puno vremena nakon toga, gusti oblaci puni jednostavnih atoma počinju balansirati između dvije sile. Gravitacije i nuklearne. Srca zvijezda se pale. U njima, najjednostavniji vodik postaje helij. Zatim se jezgre helija spajaju, tvoreći sve elemente do željeza.
U procesu se oslobađaju ogromne količine energije.

Prve, drevne zvijezde su velike i vruće. Njihovi životi su kratki. Umiru nasilnom smrću, u raspršenju oblaka atoma iz kojih će se roditi nove, mlade zvijezde i zračenja nevjerojatne snage i silovitosti. Jedna zvijezda koja se uzdiže iz pepela Drevnih je naše Sunce. Nekoliko generacija zvijezda je moralo umrijeti da bi se ono rodilo.

Kako znamo sve to? Gledajući zračenje koje se širi Svemirom. Naime, energija koja se oslobađa u procesu nuklearne fuzije ostavlja trag. Atomi koji nastaju u procesu su vrući, titraju, ostavljajući jedinstven zapis, spektar zračenja. Njihov otisak prsta.

-------------------------------------------------

Nakon što je srce naše zvijezde upaljeno, dugo nakon, na kamenčiću koji se formirao plešući oko nje, prva svjesna bića su otvorila oči. Nije ni čudo da su mnoge drevne kulture diljem svijeta štovale Sunce i zvijezde. Nekako je u našem instinktu znanje da nam Sunce daje život. I da nam ga može oduzeti. Poželjeli smo imati tu istu moć.

Nažalost, u kozmičkim razmjerima nedugo nakon toga, otkrili smo moć atoma. Shvatili smo da su energija i materija lice i naličje istog. I kako pretvoriti malo materije u puno energije.
Bili smo bahati. Prebrzo je naše znanje raslo da bi ga pratio rast svijesti. I u jednom trenutku tu moć smo iskoristili da uništimo i da prijetimo. Prijetnja je još nad nama i generacijama iza nas. Sve dok ne naučimo odgovorno koristiti sile Svemira. Jednom sam napisala da za vrstu koja postoji tako kratko nije neobično da slijedi iste obrasce koji su nam zapisani u genetskom kodu. Teritorijalnost. Pohlepa. I strah. Njihovi smo zarobljenici.

Ipak, postigli smo dovoljno već saznanjima opisanim u ovoj priči. Nemojmo osuditi našu vrstu na propast samo zato jer smo zaboravili otkud smo došli...
Jer smatramo da mi, kao i Sunce, možemo život dati i oduzeti.

ponedjeljak, 06.07.2020.

Priča o dva brata i dinamitu

Ovaj post je zapravo duži odgovor na komentar od kolege Kupusa. Možda neće svima biti zanimljiv, ali doista mi nedostaje pričanje priča djeci.
Dok se na štednjaku krčka varivo od mahuna, a iz pečnice prodire opojni miris narančina biskvita (ne, neću slikati), uzet ću trenutak da zapišem priču.

Godine su prošle otkad sam znanost zamijenila edukacijom. Nisam požalila. Gotovo svaki moj sat počinje kratkom pričom.
Ovo je priča o dva brata i dinamitu.

Kaže pjevač s ovih područja, bila jednom dva brata. Njegova pjesma nije završila dobro. Završila je u mržnji.
Ovo je zapravo priča o dva brata, mržnji, ljubavi i dinamitu.


-------------------------------------------


Moja djeca (da, zovem ih svojom djecom, iako prva generacija mojih upravo završava fakultet) znaju da je dinamit po kemijskom sastavu ester dušične kiseline i alkohola glicerola. Njegovo sistemsko ime ostavljam vam za domaću zadaću (kao što dajem i svojoj djeci). Znaju i da je izrazito nestabilan i da će eksplodirati na dodir, utjecaj visoke topline ili iskre. Toliko o kemijskoj lekciji, ovo je kratki sažetak iz organske kemije bitan za razumijevanje priče.

Dakle, vraćamo se na braću. Bila jednom dva brata. Prošla su vremena od njihovog života, tako da ne znamo kakav im je bio odnos dok su bili živi. Možda su bili bliski. Možda su se otuđili. Tko zna. Bili su sinovi bogatog industrijalca. Stariji od njih je bio nadaren. Nadaren za znanost. Mlađi brat je bio praktičnije prirode i radio u očevoj firmi. Firma se bavila, između ostalog, proizvodnjom i distribucijom nitroglicerina.

U ono vrijeme, nije postojao prihvatljiv način da se nitroglicerin stabilizira. Koliko god opreza bilo uloženo, nesreća je bila neizbježna. Izgubljeno je 5 života. Jedan od njih je bio mlađi brat budućeg izumitelja dinamita. On je bio shrvan. Godine je posvetio zatvoren u laboratoriju, odlučan da nađe način da se slične nesreće spriječe zauvijek.
I našao je način. Pomiješao je nestabilni nitroglicerin s posebnom vrstom zemlje. Nastala je stabilna masa koju se moglo oblikovati u štapove. Nama dobro poznati dinamit.

Izum iz žalovanja, bratske ljubavi i plemenitih pobuda neki drugi ljudi su iskoristili za ubijanje svoje braće. Shvativši da da je učinio krivo, čovjek je oročio sav svoj imetak. Dao ga za buduće generacije znanstvenika, društvenjaka i mirotvoraca. Ime čovjeka bilo je Alfred Nobel.

Ne nastaju sva otkrića iz plemenitih pobuda. Nažalost nam je negdje duboko usađeno u prirodi uništavanje, povređivanje, ubijanje. Ali mnoga od njih nastala su iz iskrenog uvjerenja da se svijet može učiniti boljim mjestom. I da je odgovornost na nama, samo da je moramo preuzeti.

Nemam genijalnost jednog Nobela. Ali sam osoba koja priča priče. Sve što radim je u nadi da potaknem iduće generacije da učine bolje od nas.
Da budu bolji od nas. Nažalost, zbog svijeta kakvog im dajemo u naslijeđe, i morat će biti.

nedjelja, 05.07.2020.

Kvaziznanost

Postoje stvari na koje sam alergična. Vjerojatno je na vrhu top liste kvaziznanost.
Postoji štetna i manje štetna kvaziznanost. I jedna i druga su proširene do te mjere da su se zavukle u svaku poru svakodnevnog života.

Što se tiče štetnih, postoje 3 moderne, usko povezane kvaziznanstvene teorije:
O teorijama oko štetnosti cjepiva (da, ima pojedinaca koji razviju nuspojave, ali ipak su nužna za zaštitu populacije od zaraznih bolesti), frekvencije 5G mreže koje navodno uzrokuju korona virus (neću objašnjavati da svaka vaša mikrovalka emitira frekvencije bliske i više od 5G mreže, pa ne vidim da ljudi masovno spaljuju mikrovalne pečnice) do mikročipiranja od strane Billa Gatesa (zanimljivo je da ljudi koje je najviše strah tog mikročipiranja daju na uvid sve svoje osobne podatke putem društvenih mreža, kao i sadržaj svakog obroka kojeg su pojeli u zadnjih nekoliko godina, broj cipele, te lokaciju i svaku aktivnost koju su proveli- kad i s kim).
To je maligna kvaziznanost. Ljudi koji su je izmislili vjerojatno znaju da im teorija ne drži vodu, ali znaju i da ima mnogo naivnih, znanstveno nepismenih ljudi. Ljudi koji je šire, mnogi od njih, vjerojatno ne znaju.
Vjerojatno žele najbolje. Zaštititi one koje vole. I u strahu su. Manjka im povjerenja u "službenu verziju" i "ljude u bijelim kutama".

Što se tiče modernih, manje štetnih:
Trenutno su jako popularne New Age filozofije. Nisam poklonik. Mistične energije, vorteksi, kvantna stanja svijesti. Velike riječi iz znanosti za šuplje ideje. "Uskladite svoju energiju čakra s vibracijama Svemira i postići ćete više kvantno stanje svijesti". Tipična rečenica. Koja mi govori da osoba:
a) ne razumije koncept energije, b) ne razumije koncept vibracije, c) ne razumije što znači "kvantno". Ili razumije dovoljno da zna da se ideja može unovčiti. Knjige, predavanja, čak putovanja, sve s ciljem da vam se digne vibracijski nivo. Ili opustoši novčanik.

Što se tiče jednostavno glupih, tu imamo različite teorije zavjere: ravnozemljaše, ljude guštere, čovjek-nikad-nije-bio-na-Mjesecu propagandu... Nastavite niz.

---------------------------------------------------

Zašto pišem da je ovo štetno? Zato jer obično ne mogu otvoriti nijedan portal, a da ne vidim nešto od nabrojenog. Od veoma štetnog do jednostavno glupog. Kvaziznanost nas čini neosjetljivima na čuda i napredak koji jesmo postigli u pravoj znanosti. Čini nas tupima. Nudi nam lagane odgovore na pitanja koja imaju izrazito veliku težinu za našu vlastitu, budućnost naše djece i budućnost čovječanstva. Nudi nam osjećaj lažne sigurnosti, osjećaj da smo posebni i moćni.

Problem je kad povjerujemo u iluziju. A sve to, upravo jest iluzija.


---------------------------------------------------


Ne postoje lagani odgovori. Ne postoje još konačni odgovori na užasno velika pitanja.
Ali nije li onda daleko više pravedno od nas da priznamo da ne znamo?
Da se pitamo. Da istražujemo. Da se obrazujemo.
Da vjerujemo neobičnim ljudima u bijelim kutama koji su vjerojatno posvetili život da daju barem komadić slagalice.

Znanstvena metoda je užasno moćna i teška stvar. Čisto zato jer će propitkivati i ideje najvećih velikana. Ispadnu li krive, samo u jednom jedinom slučaju, njihovo životno djelo, njihova teorija pada. Znanost propitkuje. Ne staje na lakim odgovorima.


---------------------------------------------------

Godinama već, koliko radim u sustavu obrazovanja, razmišljam zašto ni na jednoj školi ne postoji predmet "znanstvena pismenost". Postoji biologija, fizika, kemija, ...
Ne postoji predmet koji će naučiti mlade ljude razlikovati između validne znanstvene teorije i kvaziznanosti.
Čak je i rijetki profesori pokušavaju uklopiti u svoj kurikul.

Postaje užasno nezgodno postavljati pitanja. Negdje oko puberteta, želja za znanjem i sva pitanja zašto, kod učenika se pretvaraju u rezignirano prihvaćanje svega serviranog.
Želim odgajati generacije koje se pitaju. Koje imaju zdravu dozu sumnje.

I koje imaju hrabrosti učiniti tri stvari. Pitati "Zašto?". Biti spremni istraživati. I biti spremni prihvatiti da je ono u što vjeruju možda krivo.

Najbolje što imamo i dalje je jedan veliki upitnik.
Ali upitnici su ti koji su nam donijeli nove horizonte.
Vjerujem u nas. Vjerujem u nas kao vrstu.
Vjerujem u generacije koje dolaze.

četvrtak, 02.07.2020.

Determinizam

Nisam jedna od onih koji vjeruju u sudbinu u bilo kojem obliku. Tako da neću pisati s te perspektive.
Također, neću ni razmatrati filozofiju determinizma. Svjesna sam da tu ima jako puno velikih imena.
Ali ovo su ipak osobna razmatranja (i nastavak na jednu raspravu u realnom svijetu).

Mislim li da postoje stvari koje su nam predodređene? Naravno da mislim.
Mislim li da je apsolutno sve o nama negdje već zapisano? Nikako ne.

Imali smo sreću ili nesreću biti vrsta koja postavlja pitanja. Po tome smo gotovo unikatni.
Nije nam dosta da se stvari rade na određeni način. Gotovo svaka osoba pitat će se i zašto.
(Ili barem dijete. Negdje u odrastanju izgubi se ona prvotna znatiželja koju dijete ima.)

Ipak, ponekad kao da se nismo daleko pomakli od ostatka životinjskog svijeta.
Nije li žalosno da vrsta koja cijepa čestice manje od atoma ponekad i dalje pokazuje mentalitet čopora?

Mi ubijamo. Mi smo sposobni nauditi na načine koje nijedna druga vrsta ne može ni pojmiti.
Mi uništavamo. Mi smo sebični. Uskogrudni. Teritorijalni. Okrutni.
Je li negdje u našem genetskom kodu neka šifra koja nas tjera na najgore od nas?

Ujedno pokazujemo ljubav. Sućut. Ushit. Prihvaćanje. Opraštanje.
Štujemo lijepo. Uzvisujemo dobro.

Je li doista naša sudbina, kao vrste i kao pojedinca, samouništiti se?
Uništiti ljubav i sućut i ushit i prihvaćanje i oprost?
Zaogrnuti se uskogrudnosti, sebičnosti, teritorijalnosti, okrutnosti?

Ne prođe dan, a da ne svjedočim barem nekoliko primjera najboljeg i najgoreg od nas.
Nisam idealist. Ali nisam ni cinik. Ne vjerujem u uspostavljanje savršenog društva.

Ne vjerujem u savršenog pojedinca. Ali ne vjerujem ni da smo nepopravljivi.
Želim imati vjere. Želim imati širom otvorene oči. Možda se čini kontradiktorno,
Ali želim oboje. Istovremeno. Želim i znati, i imati mogućnost da se nadam.

Naši najbolji i najgori činovi nisu određeni našim predispozicijama i reakciji okoline.
Ne kažem da ne igraju ulogu. Ali više smo od toga. Bića koja znaju plivati protiv struje.

Odabrati teži put zato što je ispravan. Oduprijeti se našoj "kletvi". Našoj "sudbini".
Odabrati biti bolji od onog čime smo ograničeni.
Ne prepuštati se inerciji. Pokazati da smo ljudi. I da smo slobodni.

2.7.2020.

Budim se nakon (neobičnih i nevjerojatnih) 5 (punih!) sati spavanja u komadu. Takve stvari se ne događaju često.
Vitamini i magnezij koje uzimam svaki dan napravili su lagano olakšanje na mišiće.
Juniorka je danas malo živahna, ali ne u smislu da me boli. Valjda osjeća da se i ja osjećam malo bolje.

Imam neku vrstu jutarnje rutine. Budim se, pijem kavu i nešto sitno prigriznem. Popijem terapiju. Očistim kuću.
Pročitam vijesti. Kuham. Perem suđe nakon ručka. Popodne odmaram jer je prevruće. Slažem večeru.
Malo se družim s mužem. Pokušavam pisati... Pročitam blogove koje pratim.

Shvatila sam da su uhodane rutine u ovoj fazi dobra stvar.
Čim manje praznog hoda imam, manje ću misliti na stvari koje bi me mogle spustiti.
Jučer nisam pisala jer sam imala dodatni korak u rutini.

Morala sam skoknuti do grada riješiti neku papirologiju i podići svoj C1 certifikat iz engleskog.
Da, položila sam. Prošli tjedan. Nije bio najjednostavniji test, ali ipak sam riješila test s odličnim.
Doduše, spremala sam se dva tjedna svakodnevno po nekoliko sati.

Svake godine odaberem nešto u čemu ću se usavršiti. Prošle godine sam tako upisala engleski.
Prijamni ispit je pokazao da sam u naprednoj kategoriji.
Imala sam male sumnje u sebe jer sam službeno engleski učila samo 4 godine u srednjoj.
Aktivno sam ga koristila puno više (većina moje stručne literature je bila na stranom jeziku).

Bilo kako bilo, prošlo je. Mislim da ću sad napraviti malu pauzu od stručnog usavršavanja.
Proučavam sad svakakve stvari o roditeljstvu. I shvatila sam jednu stvar.
Uglavnom se na internetu radi o kontradiktornim informacijama (čak i iz provjerenih izvora).
O portalima za mlade majke da i ne govorim...

Uglavnom, ovo nije ozbiljan post, samo par nabacanih misli...
Smiješak sa sunčanog sjevera!

<	srpanj, 2020					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

----------------------------------

S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.

Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.

Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.

Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...

Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.

Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.

2018.

----------------------------------

----------------------------------

Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.

Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.

Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.

Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.

Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).

I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.

Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.

Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.

Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.

Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.

Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.

2019.

----------------------------------

----------------------------------

Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.

Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.

Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.

Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.

Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.

Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.

Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.

I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.

2020.

----------------------------------

Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.

Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.

Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.

Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.

Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.

I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.

2020.

----------------------------------

Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.

Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.

Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.

Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.

Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.

2021.