Osjećam da događaji zadnjih nekoliko tjedana ostavljaju traga na meni.
Njemu će ostati ožiljak za uspomenu, a meni... Ponovno trenutak slaganja prioriteta.
Možda sam ponovno malo ostarila... Mrvičak. Naučila još jednu lekciju o odgovornosti.
Još prije koju godinu razmišljala sam je li bilo krivo što sam stavila obitelj ispred karijere.
Ne za njih. Nego za osobni razvoj. Znam da to zvuči sebično. Ipak, priznajem.
Razmišljala sam o doktoratu. Ne zbog titule. Nego u cilju samousavršavanja.
Moji sistemi zahtijevaju stalan protok informacija. Inače nisam dobro.
Počinjem vrtjeti svu negativu koja mi se ikad dogodila. Godine taloženja.
Ipak, ovih zadnjih tjedana... Shvaćam da je ostanak u obrazovanju bio dobra odluka.
Dobila sam nekoliko stvari koje su mojim kolegama na fakultetu luksuz.
Jedno od njih je prostor i vrijeme. Prostor za razvoj po vlastitim pravilima.
Vrijeme koje mogu posvetiti stvarima i ljudima koje volim.
I... Nikad nisam intenzivnije učila nego ovu zadnju godinu. Otkrivala.
Promišljala. Shvaćala koliko sam dosad sve dotakla tek površno.
Ogrebala površinu. Sad sam mogla regulirati i opseg i dubinu spoznaje.
Kako sam sad par mjeseci doma, otkrila sam i da zapravo volim kuhati.
Da obavljen posao u kućanstvu može ostaviti osjećaj ispunjenosti.
Da ne mora sve nužno biti samo frustracija. Zadatak obavljen, koliko god sitan.
Zadnjih dana mi je jasno da nikako ne bih mogla posvetiti se ljudima koje volim,
Samo da sam odabrala taj drugi put. I s zadnjim događajima, da sam slučajno
Nekoga od njih izgubila... Ne bih si to oprostila. Nikako. Nikada.
Vjerojatno tad ne bi bilo ni odluke da donesemo na svijet našu malu srećicu.
Bojim se roditeljstva. No, sad mislim da se mogu nositi s tim.
Vjerojatno je sve (nove) mame i tate strah. Želim joj pružiti sve najbolje...
Čudno je kad vidiš svoj život, nakon prijeđenog velikog raskrižja.
I vidiš da je svaki korak do sad bio ispravan. Koliko god boljelo...
Nema žaljenja. Nema osvrtanja. Znam koji su prioriteti.
Post je objavljen 29.07.2020. u 17:09 sati.