Ovaj post je zapravo duži odgovor na komentar od kolege Kupusa. Možda neće svima biti zanimljiv, ali doista mi nedostaje pričanje priča djeci.
Dok se na štednjaku krčka varivo od mahuna, a iz pečnice prodire opojni miris narančina biskvita (ne, neću slikati), uzet ću trenutak da zapišem priču.
Godine su prošle otkad sam znanost zamijenila edukacijom. Nisam požalila. Gotovo svaki moj sat počinje kratkom pričom.
Ovo je priča o dva brata i dinamitu.
Kaže pjevač s ovih područja, bila jednom dva brata. Njegova pjesma nije završila dobro. Završila je u mržnji.
Ovo je zapravo priča o dva brata, mržnji, ljubavi i dinamitu.
-------------------------------------------
Moja djeca (da, zovem ih svojom djecom, iako prva generacija mojih upravo završava fakultet) znaju da je dinamit po kemijskom sastavu ester dušične kiseline i alkohola glicerola. Njegovo sistemsko ime ostavljam vam za domaću zadaću (kao što dajem i svojoj djeci). Znaju i da je izrazito nestabilan i da će eksplodirati na dodir, utjecaj visoke topline ili iskre. Toliko o kemijskoj lekciji, ovo je kratki sažetak iz organske kemije bitan za razumijevanje priče.
Dakle, vraćamo se na braću. Bila jednom dva brata. Prošla su vremena od njihovog života, tako da ne znamo kakav im je bio odnos dok su bili živi. Možda su bili bliski. Možda su se otuđili. Tko zna. Bili su sinovi bogatog industrijalca. Stariji od njih je bio nadaren. Nadaren za znanost. Mlađi brat je bio praktičnije prirode i radio u očevoj firmi. Firma se bavila, između ostalog, proizvodnjom i distribucijom nitroglicerina.
U ono vrijeme, nije postojao prihvatljiv način da se nitroglicerin stabilizira. Koliko god opreza bilo uloženo, nesreća je bila neizbježna. Izgubljeno je 5 života. Jedan od njih je bio mlađi brat budućeg izumitelja dinamita. On je bio shrvan. Godine je posvetio zatvoren u laboratoriju, odlučan da nađe način da se slične nesreće spriječe zauvijek.
I našao je način. Pomiješao je nestabilni nitroglicerin s posebnom vrstom zemlje. Nastala je stabilna masa koju se moglo oblikovati u štapove. Nama dobro poznati dinamit.
Izum iz žalovanja, bratske ljubavi i plemenitih pobuda neki drugi ljudi su iskoristili za ubijanje svoje braće. Shvativši da da je učinio krivo, čovjek je oročio sav svoj imetak. Dao ga za buduće generacije znanstvenika, društvenjaka i mirotvoraca. Ime čovjeka bilo je Alfred Nobel.
Ne nastaju sva otkrića iz plemenitih pobuda. Nažalost nam je negdje duboko usađeno u prirodi uništavanje, povređivanje, ubijanje. Ali mnoga od njih nastala su iz iskrenog uvjerenja da se svijet može učiniti boljim mjestom. I da je odgovornost na nama, samo da je moramo preuzeti.
Nemam genijalnost jednog Nobela. Ali sam osoba koja priča priče. Sve što radim je u nadi da potaknem iduće generacije da učine bolje od nas.
Da budu bolji od nas. Nažalost, zbog svijeta kakvog im dajemo u naslijeđe, i morat će biti.
| < | srpanj, 2020 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.

Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.