Jeka tisine

utorak, 30.06.2020.

Nedovršena

Otvaram oči. Danas je raspored buđenja takav da se budim u 2 i 5, umjesto 4 i 6 ujutro.
Ljudi misle da je nesanica nemogućnost da zaspiš. Osobno imam onu varijantu da zaspim, ali se budim u određenim intervalima.
Postoje noći koje su čisto mučenje. Egzistiranje između jave i noćnih mora nije najugodnija stvar na svijetu.

Dižem se i odlazim van na stepenice. Jučerašnji pljusak i ranoranojutarnja hladnoća daju neku utješnu svježinu. Udišem.
Umorna sam. Oči su mi teške. Mišići me zatežu. Ipak, zaboravljam nekako na to. Udišem.

Neko vrijeme razmišljam o konceptu konačnosti i dovršenosti. Naime, prestala sam vjerovati u beskonačno.
Uočila sam jednu zanimljivu stvar u znanosti. Beskonačnost se prikladno pripisuje svemu što je u osnovi neznano.
Preveliko ili premalo da se pojmi (još uvijek). Što ako je sve to samo stvar naše ograničene perspektive?

Sva pitanja na koja smo ikad dobili odgovore samo su povukla nova, još teža pitanja. I nove odgovore. I nova pitanja.
Možda se radi samo o tome da je naša spoznaja limitirana? Dugo sam razmišljala.

O tome kako to mogu primjeniti na sebe. Svjesna sam vlastitih limita. Fizičkih, mentalnih, duhovnih, emocionalnih.
Znam točno gdje su mi granice. Bojim se prekoračiti ih. Bojim se da ću pasti u nepovrat.
Ipak, radila sam korak preko njih u svakom pogledu. I otkrila sasvim nova obzorja.

Nekad shvaćam koliko rada još moram uložiti u sebe da bih se s ponosom mogla zvati ljudskim bićem.
Učila sam. Voljela sam. Pokušavala sam spoznati. Ipak, sve što sam ikad radila dovelo je do toga da se osjećam nedovršeno.

Ne znam koji je to dio koji nedostaje do potpunog. Odustala sam od definiranja kroz ideje, osjećaje, druge ljude. Titule.
I nisam razočarana. Shvaćam da upravo u tom putu, tom traženju mogu najviše toga dati. Moj put još nije dovršen.
Ni otprilike. Susrećem se s najvećim izazovima koje sam ikad morala savladati. Ne bojim se.

Mislim da bih bila sasvim sretna s tim znanjem. Da, postigla sam puno. Ali mogu dati daleko više. Mogu biti daleko više.
Mogu probijati granice i ovakva. Limitirana. Nestabilna. Često u strahu od novog. Iskreno manjkava. Konačna, ali nedovršena.

ponedjeljak, 29.06.2020.

Prihvaćam

So familiar and overwhelmingly warm
This one, this form I hold now
Embracing you, this reality here
This one, this form I hold now, so
Wide eyed and hopeful
Wide eyed and hopefully wild

We barely remember what came before this precious moment
Choosing to be here right now
Hold on, stay inside...
This body holding me, reminding me that I am not alone in...
This body makes me feel eternal
All this pain is an illusion...

Tool: Parabol/Parabola


Budim se nekoliko puta ove noći. Kao i prethodnih. Snovi postaju sve neobičniji, a mišići sve bolniji.
Dižem se prije izlaska sunca i gledam kako zvijezde blijede i kako tamu mijenjaju jutarnji traci svjetlosti.

Voljeno biće kraj mene još spava. Uskoro će se probuditi jer radi ujutro ovaj tjedan.
Toliko je miran dok spava.. Gledam ga neko vrijeme, a onda mu u vrh ramena utiskujem poljubac.

Nešto neobično se događa noćima. Kao da mi pred očima prolaze svi životi koje sam živjela.
Svi ljudi koji su ostali u njima. Svi događaji za koje sam bila uvjerena da sam ih zaboravila.

Sve boli, sva razočaranja. Proživim ih opet. A onda otvorim oči i pogledam život koji živim sad.
I dalje su tu neka stara lica, pojačana prisutstvom novih. I dalje prolazim određene boli.

Ali razlika je da sad mogu prihvatiti. Razlika je da sad mogu voljeti na način na koji prije nisam mogla.
Sad znam da nisam sama. Prihvaćam svoju osobnu povijest. Prihvaćam sve što može doći.

Po prvi puta u životu ne idealiziram. Ne činim stvari savršenijima nego jesu jer već jesu savršene.
I ovakve, netaknute mojom imaginacijom. Prihvaćam... Prihvaćam... Volim.

subota, 27.06.2020.

Krila za Mariju

"You believed
You believed in movements none could see
You believed in me
A passionate spirit
Uncompromised
Boundless and open
A light in your eyes
Then immobilized"

Tool



Ne znam kako nisam povezala prije... Zbilja ne znam.
Pjesma koju sam voljela i osoba koju sam voljela. Nekoć davno, u nekom drugom životu.

Budim se iz neobičnih snova oko 4 ujutro. To postaje navika, buđenje pred zoru. Zakoračim direktno iz snova u budno stanje.
Nalazim se u prostoru gdje se to dvoje miješa i isprepliće, u vremenu kad se miješaju i isprepliću noć i dan.
Sanjala sam osobu iz jednog drugog života. Iz života kojeg sam napustila godinama ranije.

Bila je definicija dame. I u kasnim šezdesetima zračila je ljepotom i elegancijom.
Ne samo zato jer je znala iskombinirati prave komade odjeće, staviti neupadljivu šminku i ophoditi se na način koji bi razoružao i najokorjeliju osobu.
Imala je to nešto urođeno u sebi. Svjetlo. Dobrotu koja je sjajila iz očiju.
Odlučnost da nitko nikad ne vidi koliko je ranjiva i koliko je boli.
Ona nikad nije bila slaba. Voljela sam je zbog toga.

Ja sam tad bila u prelasku iz tinejdžerskog doba u odraslo. Ni dijete, ni odrasla osoba.
Seljančica. Tek upisala fakultet. Preselila se u veliki grad.
Nekako me uzela pod svoje krilo.
To što danas imam određenu dozu elegancije je u potpunosti njena zasluga.
Također i to što znam skrivati bol tako da je stavim u prvi plan, poput štita.

Kad sam je upoznala, već je bila narušenog zdravlja. U godinama koje su uslijedile njezino stanje je bilo sve gore i gore.
Imala je plućnu emboliju. Ciste na jetri. Ozlijedu na kralježnici. Perforaciju crijeva.
Sve unutar nekoliko godina. Ipak, ništa od toga je nije ubilo.

Završila je u kolicima na neko vrijeme.
Brinula sam se za nju. Barem sam pokušavala. Na način na koji sam znala.
Skuhati obroke, porediti kuću, nositi lijekove.
Držati za ruku u hitnoj.

Možda je to bilo previše za moj narušeni sistem.
Moja bolest se počela iskazivati i prije, dotad sam prošla barem tri-četiri teže epizode.
Nije mi bio problem briga za nju.
Problem mi je bio gledati je kako propada.
Ostala sam nekoliko godina, dok se nije oporavila dovoljno da opet poprimi svoje obličje dame.
Ostajala sam na nesretnom mjestu zbog nje.

Ne sjećam se noći kad sam otišla. Znala sam samo da trebam pomoć.
I da ću uskoro ako tako nastavim postati ogroman teret.
Da ću propasti, izgorjeti.
Tad sam bila u svojim ranim dvadesetima.
Znam da sam birala noć kad je ona bila na odmoru na moru.
Nisam joj mogla reći zbogom, previše bi boljelo.

Nikad je više nisam vidjela. Ipak, redovito bi se našla u mojim molitvama.
Kad sam bila u kasnim dvadesetima javljeno mi je da ima tumor na mozgu.
To je bolest koja ju je pokopala. Jedna prevelika bol previše.
Nisam joj došla reći zbogom. Nisam mogla.
Ipak, te noći, sve moje molitve su bile za nju.

Znam da je zaslužila bolje.
Zaslužila je krila anđela.
Zbog dobrote koju je sjala.

Tu i tamo mi se još došulja u snove.
Samo da mi kaže da će sve biti u redu...
Spusti se na krilima anđela. Utješi me...
Ako postoji vječnost mira, ona ju je zaslužila.
Ako ne, nosit ću sjećanje i ljubav,
Sve dok me ima.

Boriti se... Boriti se...


"Daylight dims leaving cold fluorescence
Difficult to see you in this light
Please forgive this selfish question, but
What am I to say to all these ghouls tonight?

She never told a lie
Well might have told a lie
But never lived one
Didn't have a life
Didn't have a life
But surely saved one
See? I'm alright, now it's time for us to let you go"


Tool: Wings for Marie, Pt 1

petak, 26.06.2020.

Duboko osobno, otkriveno svima

Nekad od ljudi koji me poznaju u stvarnosti, a znaju da pišem (ovdje u virtualnom svijetu), dobijem pitanje zašto otkrivam toliko osobne stvari. Ovo je pokušaj odgovora na to pitanje.

Aktivno se bavim pisanjem od svoje 16. godine. Počela sam kao blago pomaknuta tinejdžerica koja je većinu svojih zapisa uglavnom skrivala. U stvarnosti tad nisam imala puno prijatelja koji su me razumjeli (danas ih imam još manje, ali vjerujem da je kvaliteta odnosa na daleko višoj razini). Ovo mjesto, između ostalog, je bilo način da nađem ljude sebi nalik. I vjerujem da sam ih kroz vrijeme i našla.
Od tog davnog vremena razvijala sam se na neobične načine. Učila sam. Proširivala perspektive. Proučavala znanost, umjetnost, povijest i filozofiju. Međutim, ja ne pišem o tim temama.
Moji zapisi ovdje su sasvim osobni zapisi, isječci dnevnih misli i emocija. Zašto?

Ima veze s načinom kojim komuniciram u stvarnosti. Odnosno, ne komuniciram. Ponekad budem preplavljena, pa ne dajem odgovarajuću reakciju na situaciju. Ili uopće ne pokazujem reakciju. Često zapadam u tišine. Što je još gore, dobar dio vremena nisam ni u stanju iskazati emocije. Ovo je mjesto na kojem ih mogu slobodno pustiti da lutaju, u nadi da će naći odjek.
Drugi razlog je što vjerujem da je jedino iskustvo koje možemo dijeliti ono osobno i subjektivno. Sve što se događa oko nas prelama se u nama kao u najneobičnijoj i najkompleksnijoj prizmi ikad materijaliziranoj u ovom Svemiru.
Treći razlog je to što sam još uvijek u procesu učenja i spoznavanja i ne mislim da sam u ijednom području ni blizu toga da pojmim objektivnu stvarnost (ako takvo nešto uopće postoji). Ne želim se pretvarati da znam sve, kad u stvarnosti toliko malo znam. Na dosta područja još uvijek imam velike upitnike.

Tako da jedino što znam i mogu dijeliti jest moje osobno iskustvo.
Ali to činim bez straha od osuda i odbijanja. U nadi da će naći odjek.
Na osobu koja će se možda prepoznati u mojim riječima.
Na osobu kojoj će možda dati nade da nije sama i ostavljena i zaboravljena.

Da, ima nas još. Neobični smo, ali i to je u redu. Svatko nekad pokaže neku neobičnu crtu.
Svatko nekad prolazi kroz svjetlo i mrak, poput mene u ovim zapisima.
Nekad duboko vjerujem da je smisao ovih mojih zapisa interakcija.

Kreacija. Ljubav.

Iz nje pišem. Mrvicu neobično. Duboko osobno. Otkriveno svima.

četvrtak, 25.06.2020.

Predporođajna depresija

Ne, još nisam u tome. Ali ipak bih htjela pisati o njoj.

Svi koji me znaju (dovoljno dobro), znaju i da se zadnjih 15ak godina borim sa svim i svačim.
Uglavnom biološki uvjetovanim, iako sam imala i stresora koji su služili kao okidači.
Nekad me sve to preplavi poput ogromnog vala ništavila i čistog očaja. Ipak, živim.

I u svojih 30 godina uspjela sam postići puno stvari. Više nego se itko nadao da hoću.
Rekli su da neću završiti fakultet. Završila sam ga, i još jedan za edukaciju.
Rekli su da ću teško održati posao, ako ga i dobijem. Već nekoliko godina radim posao koji me duboko ispunjava.
Rekli su da nisam u stanju održavati smislene veze. Imam najbolje prijatelje na svijetu, obitelj koju volim i muža kojeg obožavam.

I da, rekli su da teško da ću ikad postati roditelj. Kroz nekoliko mjeseci donosim na svijet svoje prvorođeno.
Svašta se može uz dovoljno borbe i uz odgovarajuću podršku. Za mene, i par sintetskih tvari koje neobične moždane valove održava na normalnoj razini.

Ipak, i oni koji me (dovoljno dobro) znaju ne znaju kako zna biti teško.
Noćne more, buđenja, osjećaj beznađa koji se provlači kroz cijeli dan.
Bol, opipljiva i stvarna. Teški zadah krivnje.
Ne znaju jer o tome ne pričam.
Svjesna sam da ću s tim stvarima živjeti sve dok dišem.
Svjesna sam i pomirila sam se.
Ne mora netko drugi nositi moj teret.

Moram priznati da imam loših dana. Imam užasno loših dana.
Užasno je imati sve moguće razloge za život, a ne moći ih pronaći.
Užasno je kad znaš da bi ti ovo trebao biti najsretniji period života, a ti umireš pomalo svakog dana.

Ali nisam u depresiji. Nisam, jer prođe. Jer je istjeram, izborim se.
Povremeno uzmem tabletu više. Povremeno plačem.
Ali onda se dogodi neki novi dan i ponovno oživim.
Jača. Moji motivi postaju jasniji, Preživjeti. Voljeti. Stvarati.

Ipak, sasvim dobro razumijem kakav je osjećaj onima koji to ne mogu.
Koji ne vide ni jednu svjetlu točku u nijednom danu kojeg pokušavaju izgurati.

Predporođajna i postporođajna depresija su takva stanja.
Nevjerojatno česta, ali o njima se ne priča.
Često su potaknuta hormonima.
Često nedostatkom podrške.

Razlika između "normalne" i depresije s djetetom je da osim sebe odgovaraš za još jedan život.
Malen i bespomoćan. Za kojeg znaš da zaslužuje bolje.

Zato ću napisati:
U redu je imati loš dan. U redu je plakati. U redu je...
Ali u redu je i izraziti svoje osjećaje, koliko god bili tamni.
U redu je tražiti pomoć.

To neće spasiti samo jedan život.
Spasit će dva.

utorak, 23.06.2020.

Mom djetetu

Šest mjeseci te sad nosim pod srcem.
Tvoje kretnje postaju sve jače.
Ponekad se meškoljiš. Ponekad plešeš.

Nadam se da ćeš biti zdrava i sretna.
Da nećeš nositi moje prokletstvo.
Da će ti u očima sjati zvijezde.

Imam u srcu nade, ali ne i planove.
Da ćeš izrasti u dobru osobu.
Da ćeš znati prepoznati vrijedno.

Da nećeš stati kad se čini nedostižno.
Da ćeš se boriti jako i dostojanstveno.
Da ćeš znati pomoći onima koje boli.

Kad me pitaju što želim da budeš,
U srcu mi bude samo jedna stvar:
Sretna. Budi sretna, kćeri moja.

<	lipanj, 2020					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30

----------------------------------

S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.

Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.

Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.

Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...

Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.

Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.

2018.

----------------------------------

----------------------------------

Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.

Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.

Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.

Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.

Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).

I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.

Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.

Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.

Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.

Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.

Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.

2019.

----------------------------------

----------------------------------

Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.

Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.

Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.

Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.

Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.

Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.

Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.

I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.

2020.

----------------------------------

Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.

Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.

Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.

Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.

Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.

I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.

2020.

----------------------------------

Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.

Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.

Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.

Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.

Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.

2021.