Nekad od ljudi koji me poznaju u stvarnosti, a znaju da pišem (ovdje u virtualnom svijetu), dobijem pitanje zašto otkrivam toliko osobne stvari. Ovo je pokušaj odgovora na to pitanje.
Aktivno se bavim pisanjem od svoje 16. godine. Počela sam kao blago pomaknuta tinejdžerica koja je većinu svojih zapisa uglavnom skrivala. U stvarnosti tad nisam imala puno prijatelja koji su me razumjeli (danas ih imam još manje, ali vjerujem da je kvaliteta odnosa na daleko višoj razini). Ovo mjesto, između ostalog, je bilo način da nađem ljude sebi nalik. I vjerujem da sam ih kroz vrijeme i našla.
Od tog davnog vremena razvijala sam se na neobične načine. Učila sam. Proširivala perspektive. Proučavala znanost, umjetnost, povijest i filozofiju. Međutim, ja ne pišem o tim temama.
Moji zapisi ovdje su sasvim osobni zapisi, isječci dnevnih misli i emocija. Zašto?
Ima veze s načinom kojim komuniciram u stvarnosti. Odnosno, ne komuniciram. Ponekad budem preplavljena, pa ne dajem odgovarajuću reakciju na situaciju. Ili uopće ne pokazujem reakciju. Često zapadam u tišine. Što je još gore, dobar dio vremena nisam ni u stanju iskazati emocije. Ovo je mjesto na kojem ih mogu slobodno pustiti da lutaju, u nadi da će naći odjek.
Drugi razlog je što vjerujem da je jedino iskustvo koje možemo dijeliti ono osobno i subjektivno. Sve što se događa oko nas prelama se u nama kao u najneobičnijoj i najkompleksnijoj prizmi ikad materijaliziranoj u ovom Svemiru.
Treći razlog je to što sam još uvijek u procesu učenja i spoznavanja i ne mislim da sam u ijednom području ni blizu toga da pojmim objektivnu stvarnost (ako takvo nešto uopće postoji). Ne želim se pretvarati da znam sve, kad u stvarnosti toliko malo znam. Na dosta područja još uvijek imam velike upitnike.
Tako da jedino što znam i mogu dijeliti jest moje osobno iskustvo.
Ali to činim bez straha od osuda i odbijanja. U nadi da će naći odjek.
Na osobu koja će se možda prepoznati u mojim riječima.
Na osobu kojoj će možda dati nade da nije sama i ostavljena i zaboravljena.
Da, ima nas još. Neobični smo, ali i to je u redu. Svatko nekad pokaže neku neobičnu crtu.
Svatko nekad prolazi kroz svjetlo i mrak, poput mene u ovim zapisima.
Nekad duboko vjerujem da je smisao ovih mojih zapisa interakcija.
Kreacija. Ljubav.
Iz nje pišem. Mrvicu neobično. Duboko osobno. Otkriveno svima.
Post je objavljen 26.06.2020. u 16:09 sati.