Ne, još nisam u tome. Ali ipak bih htjela pisati o njoj.
Svi koji me znaju (dovoljno dobro), znaju i da se zadnjih 15ak godina borim sa svim i svačim.
Uglavnom biološki uvjetovanim, iako sam imala i stresora koji su služili kao okidači.
Nekad me sve to preplavi poput ogromnog vala ništavila i čistog očaja. Ipak, živim.
I u svojih 30 godina uspjela sam postići puno stvari. Više nego se itko nadao da hoću.
Rekli su da neću završiti fakultet. Završila sam ga, i još jedan za edukaciju.
Rekli su da ću teško održati posao, ako ga i dobijem. Već nekoliko godina radim posao koji me duboko ispunjava.
Rekli su da nisam u stanju održavati smislene veze. Imam najbolje prijatelje na svijetu, obitelj koju volim i muža kojeg obožavam.
I da, rekli su da teško da ću ikad postati roditelj. Kroz nekoliko mjeseci donosim na svijet svoje prvorođeno.
Svašta se može uz dovoljno borbe i uz odgovarajuću podršku. Za mene, i par sintetskih tvari koje neobične moždane valove održava na normalnoj razini.
Ipak, i oni koji me (dovoljno dobro) znaju ne znaju kako zna biti teško.
Noćne more, buđenja, osjećaj beznađa koji se provlači kroz cijeli dan.
Bol, opipljiva i stvarna. Teški zadah krivnje.
Ne znaju jer o tome ne pričam.
Svjesna sam da ću s tim stvarima živjeti sve dok dišem.
Svjesna sam i pomirila sam se.
Ne mora netko drugi nositi moj teret.
Moram priznati da imam loših dana. Imam užasno loših dana.
Užasno je imati sve moguće razloge za život, a ne moći ih pronaći.
Užasno je kad znaš da bi ti ovo trebao biti najsretniji period života, a ti umireš pomalo svakog dana.
Ali nisam u depresiji. Nisam, jer prođe. Jer je istjeram, izborim se.
Povremeno uzmem tabletu više. Povremeno plačem.
Ali onda se dogodi neki novi dan i ponovno oživim.
Jača. Moji motivi postaju jasniji, Preživjeti. Voljeti. Stvarati.
Ipak, sasvim dobro razumijem kakav je osjećaj onima koji to ne mogu.
Koji ne vide ni jednu svjetlu točku u nijednom danu kojeg pokušavaju izgurati.
Predporođajna i postporođajna depresija su takva stanja.
Nevjerojatno česta, ali o njima se ne priča.
Često su potaknuta hormonima.
Često nedostatkom podrške.
Razlika između "normalne" i depresije s djetetom je da osim sebe odgovaraš za još jedan život.
Malen i bespomoćan. Za kojeg znaš da zaslužuje bolje.
Zato ću napisati:
U redu je imati loš dan. U redu je plakati. U redu je...
Ali u redu je i izraziti svoje osjećaje, koliko god bili tamni.
U redu je tražiti pomoć.
To neće spasiti samo jedan život.
Spasit će dva.
Post je objavljen 25.06.2020. u 17:14 sati.