"You believed
You believed in movements none could see
You believed in me
A passionate spirit
Uncompromised
Boundless and open
A light in your eyes
Then immobilized"
Tool
Ne znam kako nisam povezala prije... Zbilja ne znam.
Pjesma koju sam voljela i osoba koju sam voljela. Nekoć davno, u nekom drugom životu.
Budim se iz neobičnih snova oko 4 ujutro. To postaje navika, buđenje pred zoru. Zakoračim direktno iz snova u budno stanje.
Nalazim se u prostoru gdje se to dvoje miješa i isprepliće, u vremenu kad se miješaju i isprepliću noć i dan.
Sanjala sam osobu iz jednog drugog života. Iz života kojeg sam napustila godinama ranije.
Bila je definicija dame. I u kasnim šezdesetima zračila je ljepotom i elegancijom.
Ne samo zato jer je znala iskombinirati prave komade odjeće, staviti neupadljivu šminku i ophoditi se na način koji bi razoružao i najokorjeliju osobu.
Imala je to nešto urođeno u sebi. Svjetlo. Dobrotu koja je sjajila iz očiju.
Odlučnost da nitko nikad ne vidi koliko je ranjiva i koliko je boli.
Ona nikad nije bila slaba. Voljela sam je zbog toga.
Ja sam tad bila u prelasku iz tinejdžerskog doba u odraslo. Ni dijete, ni odrasla osoba.
Seljančica. Tek upisala fakultet. Preselila se u veliki grad.
Nekako me uzela pod svoje krilo.
To što danas imam određenu dozu elegancije je u potpunosti njena zasluga.
Također i to što znam skrivati bol tako da je stavim u prvi plan, poput štita.
Kad sam je upoznala, već je bila narušenog zdravlja. U godinama koje su uslijedile njezino stanje je bilo sve gore i gore.
Imala je plućnu emboliju. Ciste na jetri. Ozlijedu na kralježnici. Perforaciju crijeva.
Sve unutar nekoliko godina. Ipak, ništa od toga je nije ubilo.
Završila je u kolicima na neko vrijeme.
Brinula sam se za nju. Barem sam pokušavala. Na način na koji sam znala.
Skuhati obroke, porediti kuću, nositi lijekove.
Držati za ruku u hitnoj.
Možda je to bilo previše za moj narušeni sistem.
Moja bolest se počela iskazivati i prije, dotad sam prošla barem tri-četiri teže epizode.
Nije mi bio problem briga za nju.
Problem mi je bio gledati je kako propada.
Ostala sam nekoliko godina, dok se nije oporavila dovoljno da opet poprimi svoje obličje dame.
Ostajala sam na nesretnom mjestu zbog nje.
Ne sjećam se noći kad sam otišla. Znala sam samo da trebam pomoć.
I da ću uskoro ako tako nastavim postati ogroman teret.
Da ću propasti, izgorjeti.
Tad sam bila u svojim ranim dvadesetima.
Znam da sam birala noć kad je ona bila na odmoru na moru.
Nisam joj mogla reći zbogom, previše bi boljelo.
Nikad je više nisam vidjela. Ipak, redovito bi se našla u mojim molitvama.
Kad sam bila u kasnim dvadesetima javljeno mi je da ima tumor na mozgu.
To je bolest koja ju je pokopala. Jedna prevelika bol previše.
Nisam joj došla reći zbogom. Nisam mogla.
Ipak, te noći, sve moje molitve su bile za nju.
Znam da je zaslužila bolje.
Zaslužila je krila anđela.
Zbog dobrote koju je sjala.
Tu i tamo mi se još došulja u snove.
Samo da mi kaže da će sve biti u redu...
Spusti se na krilima anđela. Utješi me...
Ako postoji vječnost mira, ona ju je zaslužila.
Ako ne, nosit ću sjećanje i ljubav,
Sve dok me ima.
Boriti se... Boriti se...
"Daylight dims leaving cold fluorescence
Difficult to see you in this light
Please forgive this selfish question, but
What am I to say to all these ghouls tonight?
She never told a lie
Well might have told a lie
But never lived one
Didn't have a life
Didn't have a life
But surely saved one
See? I'm alright, now it's time for us to let you go"
Tool: Wings for Marie, Pt 1
Post je objavljen 27.06.2020. u 15:09 sati.