Oči mi se obično otvore istog trenutka kad prve jutarnje zrake Sunca provire iznad horizonta.
Često mi treba nešto više vremena da se ubacim u pogon. Ali kad se ubacim u pogon, rješavam n stvari paralelno.
Noći i te trenutke razbuđivanja koristim za razmišljanje.
Ovo je život kojeg nisam imala u planu.
Ispao je bolje u nekim elementima.
Ponekad vidim gdje bih završila da sam na nekim raskrižjima odabrala druge staze.
Recimo, da sam davne jeseni odlučila razvijati filozofsko-umjetničku, a ne znanstvenu stranu sebe.
Da sam davnog proljeća odlučila ostati živjeti život koji me činio duboko nesretnu, iz obaveze.
Da sam odlučila život posvetiti karijeri, a ne ljudima koje volim.
Neobično je vidjeti sebe u ljudima koje susrećeš. Ipak, u mnogima vidim svoju sudbinu u slučaju "da je tako bilo".
Znam točno što bih izgubila da sam napravila bilo koju od tih odluka.
I iz današnje perspektive nisam spremna izgubiti to što sam dobila.
Dobila sam... Osjećaj ispunjenosti na kraju dana.
Toplinu. Ljubav. Prijateljstvo.
I za preživljavanje bitno: ravnotežu.
Znam da nekad balansiram između krajnosti. Na to sam osuđena.
Ali nikad, otkad sam donijela te odluke, nisam bila ni otprilike toliko blizu konačnom porazu kao davne jeseni i davnog proljeća.
Imam dobrih dana. Imam zaista dobrih dana. Nije da su sve modra neba bez oblačka i cvjetići u cvatu...
Ali to su dani kad uhvatim ravnotežu i mogu prihvatiti ono što sam danas.
Kad osjećam da volim i da sve što radim, radim iz ljubavi.
Imam loših dana. Njih prebrodim korak po korak.
Da, borit ću se dok sam živa. I to je u redu.
Svatko ima neke svoje izazove. Ne tražim poštedu od svojih.
Kad sam u ravnoteži, vidim širu sliku. Sve se nekako uklapa i ima smisla.
Ljudi koji su u mom životu imaju smisla. Točno su tamo gdje trebaju biti.
Bili u mojoj prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti.
Sama sebi imam smisla. U svim vremenima.
Imam jasan odgovor na ono "Zašto?", iako se on stalno mijenja.
A onda shvatim...
Ne postoji, čak ni za istu osobu, jedinstven odgovor na to pitanje.
Shvaćam da rastem i da prerastam neke perspektive koje su me prije kočile.
Dok svjetlost Sunca prodire iza horizonta, duboko je osjećam.
Postoji Svjetlo u meni. Postoji smisao. Postoji Ravnoteža.
Post je objavljen 11.07.2020. u 08:19 sati.