U ovoj obitelji lomljivost nije poznat pojam. Jer, koliko god bili oslabljeni ili ranjeni, to nas ne zaustavlja.
Bila sam uvjerena da sam najslabija od svih. Sad uvidjam da to sto se povremeno slomim dobra stvar.
Proslo je skoro 7 dana od nesrece u kojoj je nastradao moj muz. Raskriveni krov, nevrijeme u dolasku. Trenutak nepaznje, pad.
Prizor njega na podu je bio uzasan, ali nisam se slomila. Od tog trenutka pa kroz iducih par dana jedina stvar u fokusu mi je bila samo kako da njemu bude dobro.
Nije me slomilo ni kad ga je hitna odvozila. Ni cekanje od 6 sati ispred ulaza u bolnicu jer me zbog trudnoce nisu pustili unutra. Ni informacije koje su dolazile na kapaljku. Znala sam da trebam biti jaka za njega i nase dijete.
Jer mi se ne slamamo.
Tek nakon sto je pusten doma dozvolila sam si trenutak raspada sistema. Kratko. Pustila sam da me preplavi.
Oporavak ce trajati, receno nam je. Mozda mjesecima. Sad je dobro, ali znam da ga boli. Pomazem koliko mogu. Vecinu sitnica koje uzimamo zdravo za gotovo ne moze sam.
Ali bit ce u redu. Snazan je. Strpljiv. Rijetko puca. Rijetko pokazuje koliko ga zapravo boli.
Bit cemo u redu, nasa mala obitelj. Jer sve dok smo zajedno, mi se ne slamamo.
Post je objavljen 23.07.2020. u 10:12 sati.