Čekamo večer da se spusti Sunce. Imamo muke po tenisicama (i on i ja).
On malo razbijen, ja već poprilično okrugla.
Šetamo do mosta male rijeke što teče iza našeg vrta.
Sveukupna duljina rute: dva puta tristo metara.
U proljeće smo radili po 7 kilometara gotovo u komadu.
Ali sad nam ova kratka šetnjica predstavlja daleko veću pobjedu.
Prije dva dana prvi put smo odhodali tu sitnu rutu. Uz stajanja.
Jučer smo je prvi put odhodali u komadu.
Rijeka je nabujala do te mjere da se gotovo prelila po poljima.
Jučer je vodostaj pao, na sreću stanovnika sela.
Pričamo o sitnicama. Vraća se osjećaj normalnosti u svakodnevicu.
Znam da ne voli to što se u sitnicama mora pouzdati u mene.
Ali doista ga ne vidim kao opterećenje, nego kao osobu koju volim.
I koju čuvam iz ljubavi. Koju ću uvijek čuvati...
Zapravo sam beskrajno ponosna na svaki njegov korak.
Idemo prema oporavku. Svakog dana je sve jači.
Dok hodamo jedno uz drugo, ruka u ruci... Znam da bih s njim
Išla svukud. Zasad, pobjeda je i dva puta tristo metara.
Post je objavljen 28.07.2020. u 14:35 sati.