Vjerojatno najljepša stvar koju mi je znanstveno obrazovanje dalo je mogućnost da zamišljam nepojmljivo male stvari.
Obrazovanje ionako nikad nije stvar činjenica koje naučiš i zaboraviš. Nego je u svojem najboljem obliku proširivanje perspektiva.
Mogu zamisliti atom. Na neki način. Ne kao sitnu kuglicu, nego difuzni oblak elektrona koji plešu svoj kaotični ples oko masivnije, ali još sitnije jezgre. Mogu primijeniti načelo neodređenosti i reći da samo s određenom vjerojatnosti možemo reći gdje su ti elektroni.
Kada se spustite na dovoljno sitnu skalu, ne možete primjenjivati istu logiku kao na fizičke objekte u našem velikom svijetu.
Sve je u nekim neodređenostima, ne samo zbog nesavršenosti mjerenja, nego i zbog posebnih pravila po koje te sitne čestice slijede.
Znam izračunati brojne stvari oko tog atoma. Znam i prepoznati njegov identitet po jedinstvenom potpisu kojeg ostavlja u spektru zračenja određenih valnih duljina. Znam kako mu se mjeri masa i volumen (jer nešto tako sitno nije lako ni izvagati ni obuhvatiti).
U detalje mogu opisati pokuse kojima su prvi put izmjereni masa, volumen i naboj pojedinih čestica.
Odnosno, imam prilično jasnu predodžbu kako on mehanički funkcionira. Zahvaljujući velikim imenima i anonimnim, ali ništa manje velikim licima koje su život posvetile razumijevanju dotad nedokučivog. Ali to je samo dio priče.
Postoje stvari za koje sa sigurnošću (a ne samo s određenom vjerojatnosti) možemo reći da ne znamo. I to je u redu. Nije zdravo za nas kao vrstu da se pretvaramo da znamo. To guši znatiželju i maštu koje su preduvjet novim otkrićima.
Postoje stvari za koje s još većom sigurnošću mogu reći da su često protumačene krivo. (To bi bio nastavak na prošlotjednu priču o kvaziznanosti.) Zato jer je na svaku nepoznanicu veoma lako smisliti priču koja će se svidjeti širokim masama. Ne bih o motivima ljudi kojih to uporno rade.
Nije li iskrenije reći (u mojoj profesiji) djeci da jednostavno još ne znamo, ali ako budu dovoljno uporni i pronicljivi, oni će biti ti koji će nama dati odgovor?
Mnogi ljudi, (opet, u mojoj profesiji) znanstvenici i profesori, ali i pripadnici opće populacije, toliko su skloni osjećati se napadnuto kad ih se suoči s nekim od tih otvorenih pitanja da doslovce rade štetu za pojedinca koji ih pita, za znanost kao profesiju i općenito za vlastitu ljudskost.
Odlučna sam boriti se protiv opasnih zabluda, ali još više, branim pravo pojedinca da se pita.
Branim pravo na otvorena pitanja.
Branim pravo na znatiželju i otkrivanje.
Post je objavljen 13.07.2020. u 12:27 sati.