Jeka tisine
ponedjeljak, 13.07.2020.
Mehanika (mikro)Svemira
Vjerojatno najljepša stvar koju mi je znanstveno obrazovanje dalo je mogućnost da zamišljam nepojmljivo male stvari.
Obrazovanje ionako nikad nije stvar činjenica koje naučiš i zaboraviš. Nego je u svojem najboljem obliku proširivanje perspektiva.
Mogu zamisliti atom. Na neki način. Ne kao sitnu kuglicu, nego difuzni oblak elektrona koji plešu svoj kaotični ples oko masivnije, ali još sitnije jezgre. Mogu primijeniti načelo neodređenosti i reći da samo s određenom vjerojatnosti možemo reći gdje su ti elektroni.
Kada se spustite na dovoljno sitnu skalu, ne možete primjenjivati istu logiku kao na fizičke objekte u našem velikom svijetu.
Sve je u nekim neodređenostima, ne samo zbog nesavršenosti mjerenja, nego i zbog posebnih pravila po koje te sitne čestice slijede.
Znam izračunati brojne stvari oko tog atoma. Znam i prepoznati njegov identitet po jedinstvenom potpisu kojeg ostavlja u spektru zračenja određenih valnih duljina. Znam kako mu se mjeri masa i volumen (jer nešto tako sitno nije lako ni izvagati ni obuhvatiti).
U detalje mogu opisati pokuse kojima su prvi put izmjereni masa, volumen i naboj pojedinih čestica.
Odnosno, imam prilično jasnu predodžbu kako on mehanički funkcionira. Zahvaljujući velikim imenima i anonimnim, ali ništa manje velikim licima koje su život posvetile razumijevanju dotad nedokučivog. Ali to je samo dio priče.
Postoje stvari za koje sa sigurnošću (a ne samo s određenom vjerojatnosti) možemo reći da ne znamo. I to je u redu. Nije zdravo za nas kao vrstu da se pretvaramo da znamo. To guši znatiželju i maštu koje su preduvjet novim otkrićima.
Postoje stvari za koje s još većom sigurnošću mogu reći da su često protumačene krivo. (To bi bio nastavak na prošlotjednu priču o kvaziznanosti.) Zato jer je na svaku nepoznanicu veoma lako smisliti priču koja će se svidjeti širokim masama. Ne bih o motivima ljudi kojih to uporno rade.
Nije li iskrenije reći (u mojoj profesiji) djeci da jednostavno još ne znamo, ali ako budu dovoljno uporni i pronicljivi, oni će biti ti koji će nama dati odgovor?
Mnogi ljudi, (opet, u mojoj profesiji) znanstvenici i profesori, ali i pripadnici opće populacije, toliko su skloni osjećati se napadnuto kad ih se suoči s nekim od tih otvorenih pitanja da doslovce rade štetu za pojedinca koji ih pita, za znanost kao profesiju i općenito za vlastitu ljudskost.
Odlučna sam boriti se protiv opasnih zabluda, ali još više, branim pravo pojedinca da se pita.
Branim pravo na otvorena pitanja.
Branim pravo na znatiželju i otkrivanje.
| < | srpanj, 2020 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.