Svoje misli godinama sam zapisivala na papiru. Ti tajni dnevnici su davno nestali.
Dobar dio njih je spaljen. Ne žalim za izgubljenim. Otišli su u toplinu, svjetlost i pepeo.
Isto tako ću i ja jednog dana. I neću žaliti.
(Prevelika sam obožavateljica prolaznosti da bih htjela nešto vječno.)
Prošlo je 14 godina otkad su nastali prvi zapisi ovdje. U početku su imali i fizičku verziju.
Pisana slova na papiru.
Prestali su biti materijalni prije gotovo desetljeće.
U mojim ranim dvadesetima, kao posljedica terapije, javio se tremor.
Mogu kontrolirati ruke većinu vremena. Samo kad treba napraviti pokrete koristeći finu motoriku, zakažu.
Razlog je to zašto ne mogu više ni crtati. Ili zašto mi fotografije ispadaju mutno.
Ili zašto mi je fizički rukopis užasan.
Dakle, sve što sam ikad zapisala zadnjih godina, postoji samo u obliku nula i jedinica. I meni je to u redu.
Taj koncept mi se sviđa. Nematerijalno ostaviti nematerijalnom.
Zanimljiv je to put. Većinu dana ni ne znam o čemu ću pisati. Sve dok ne otvorim računalo i prsti počnu svoj ples.
Misao se slijeva u električni signal. I odjednom vidim pred sobom tu neobičnu sliku.
Većina mojih tekstova nije nastala promišljeno. Nastaju gotovo u dahu.
I uvijek se čudim kad ih vidim pred sobom.
Ne procesiram osjećaje kao obični ljudi. Možda zato jer ih doživljavam drukčije.
Toliko sam dobra u taloženju da nekad nisam u stanju iskazati ni one jednostavne.
Istaložim u sebi sve tuge i sreće i ljutnje i opijenosti... Ljubavi, mržnje...
Sve ono što nisam spremna ostaviti Ništavilu.
U tekstu oni kristaliziraju, dobivaju oblik. Tek tad ih postajem svjesna.
Kao da su tek tad postali nešto stvarno i opipljivo.
Tek kad su, bili oni čitani ili ne, pretvoreni u niz malih riječi.
Kao nekom magijom, dobivaju Život.
Post je objavljen 10.07.2020. u 12:57 sati.