----------------------------------------------------
Ne znamo što je točno bilo u Početku. Stanje se opisuje kao kaša nepojmljivo visoke temperature i gustoće.
Vjerojatno nije bilo "praska" u "Velikom prasku". Ali uslijedila je nagla ekspanzija, opet, nepojmljivo velike brzine. Nastalo je tkanje prostor-vremena.
Ipak, iz tog vremena ne možemo vidjeti sliku pradavne svjetlosti. Odnosno, tek rođeni Svemir nije propustan za zračenje koje bi moglo putovati velikim udaljenostima.
Prva slika koju imamo, našeg Svemira u povojima, upravo je trag prvog zračenja u trenutku kad je Dijete Svemir postao proziran. Naziva se kozmičko mikrovalno pozadinsko zračenje. I ono nas obasipa sa svih strana današnjeg, odraslog Svemira. Čini dio šuma kojeg možete uloviti na starijim televizorima. Što možete vidjeti na njemu?
Točke. Točke koje su mrvicu hladnije i mrvicu toplije od ostalih. Začetke budućih struktura, budućih mreža galaksija.
Zapravo, najviše informacija koje dobivamo iz Svemira, dobivamo analizom zračenja iz njega. Rijetko je to obična vidljiva svjetlost. Jer, ono što zračenje čini je puno šire. Od radiovalova niske frekvencije do X- i gama- zraka izuzetno velike frekvencije. Naše oči su ograničene na sredinu spektra i na jedno usko područje, ali smo zato izumili detektore koji nisu. Oči koje vide stvari koje mi ne možemo vidjeti.
Zračenje nam daje uvid u drevne i daleke regije Kozmosa, daje nam da opazimo i nevidljivo, daje nam da vidimo davno prošlo i radimo predviđanja o budućnosti.
-------------------------------------------------
U početku nije postojala tvar kao takva. Tek hlađenjem Djeteta Svemira nastaju prvi, jednostavni atomi. Puno vremena nakon toga, gusti oblaci puni jednostavnih atoma počinju balansirati između dvije sile. Gravitacije i nuklearne. Srca zvijezda se pale. U njima, najjednostavniji vodik postaje helij. Zatim se jezgre helija spajaju, tvoreći sve elemente do željeza.
U procesu se oslobađaju ogromne količine energije.
Prve, drevne zvijezde su velike i vruće. Njihovi životi su kratki. Umiru nasilnom smrću, u raspršenju oblaka atoma iz kojih će se roditi nove, mlade zvijezde i zračenja nevjerojatne snage i silovitosti. Jedna zvijezda koja se uzdiže iz pepela Drevnih je naše Sunce. Nekoliko generacija zvijezda je moralo umrijeti da bi se ono rodilo.
Kako znamo sve to? Gledajući zračenje koje se širi Svemirom. Naime, energija koja se oslobađa u procesu nuklearne fuzije ostavlja trag. Atomi koji nastaju u procesu su vrući, titraju, ostavljajući jedinstven zapis, spektar zračenja. Njihov otisak prsta.
-------------------------------------------------
Nakon što je srce naše zvijezde upaljeno, dugo nakon, na kamenčiću koji se formirao plešući oko nje, prva svjesna bića su otvorila oči. Nije ni čudo da su mnoge drevne kulture diljem svijeta štovale Sunce i zvijezde. Nekako je u našem instinktu znanje da nam Sunce daje život. I da nam ga može oduzeti. Poželjeli smo imati tu istu moć.
Nažalost, u kozmičkim razmjerima nedugo nakon toga, otkrili smo moć atoma. Shvatili smo da su energija i materija lice i naličje istog. I kako pretvoriti malo materije u puno energije.
Bili smo bahati. Prebrzo je naše znanje raslo da bi ga pratio rast svijesti. I u jednom trenutku tu moć smo iskoristili da uništimo i da prijetimo. Prijetnja je još nad nama i generacijama iza nas. Sve dok ne naučimo odgovorno koristiti sile Svemira. Jednom sam napisala da za vrstu koja postoji tako kratko nije neobično da slijedi iste obrasce koji su nam zapisani u genetskom kodu. Teritorijalnost. Pohlepa. I strah. Njihovi smo zarobljenici.
Ipak, postigli smo dovoljno već saznanjima opisanim u ovoj priči. Nemojmo osuditi našu vrstu na propast samo zato jer smo zaboravili otkud smo došli...
Jer smatramo da mi, kao i Sunce, možemo život dati i oduzeti.
Post je objavljen 07.07.2020. u 08:13 sati.