Bojim se da lagano dolazim do svojih fizičkih limita.
Tj. Barem do limita koje imam u ovom obliku.
Umaram se brže. Loše spavam. Bole me mišići.
Ali kad netko pita, u redu sam. Odgovaram sa smiješkom.
Mislim da sam si stavila previše obaveza kroz dan.
Trudim se rasteretiti sve ostale, jer smo svi pod opterećenjem.
Dižem se u 6. Kuham kavu, spremam. Rješavam stvari u gradu.
Pomažem s ručkom. Još spremam. Pazim da mi muž ima sve što treba.
Perem podove jer nisam stigla ujutro. Nosim radnicima vode za ruke.
Gledam imaju li dosta hladnih sokova i usput spremam njihov stol.
Nakon ručka, vozim muža na RTG ruke. Perem veš na ruke.
I kad konačno uhvatim trenutak da mirujem, ne mogu.
Još imamo za odraditi večeru, pomoć mužu s večernjom higijenom.
I onda još jedna noć. Ujutro nove obaveze.
U principu, zato slabo pišem. Ili nemam vremena ili sam iscrpljena.
Bojim se priznati sama sebi da tako dugoročno neću moći.
Bojim se reći da ne mogu.
Da sam umorna.
Da mi treba predah.
Mi si nikad nismo dozvoljavali slabost.
I većinu vremena mi nije teško.
Osjećam ljubav.
Ipak, gledam samu sebe kako posustajem.
Kako tremor postaje jači.
Kako bolovi postaju intenzivniji.
I znam da ću trebati par dana stati.
Tek toliko da se malo oporavim.
Eto, priznajem. Nisam svemoguća.
Post je objavljen 31.07.2020. u 17:28 sati.