Jedan dio mene vjerojatno će uvijek vjerovati u beskonačnost i savršenost.
Dio mene koji vjeruje u bajke. Dio mene koji još uvijek idealizira.
Za potrebe onog drugog dijela mene, beskonačnost i savršenost nisu prihvatljivi koncepti.
Nikad nisam bila osobito praktična osoba u svakodnevnom životu, no postoji radna i aktivna verzija mene.
Verzija koja zahtijeva kontinuirani rad i samousavršavanje.
Odustala sam od toga da mijenjam ljude oko sebe i situacije na koje ne mogu utjecati.
No, na sebi radim. Tiho i strpljivo. Gotovo nitko nije svjestan da je većina mene zapravo konstrukcija.
Kotačići koji su ondje zato jer sam vlastoručno sastavila mehanizam koji može funkcionirati.
Vidite, dio mene koji vjeruje u bajke nije u stanju samostalno voditi normalan život.
Onaj drugi dio mene sposoban je napraviti milijardu kombinacija i izabrati prihvatljivu opciju.
No, to zahtijeva puno mojih resursa i kapaciteta, tako da sam prisiljena žrtvovati bajke u korist praktičnosti.
Neki dan, sasvim slučajno, shvatila sam da nema ničeg praktičnog u beskonačnosti i savršenosti.
Odnosno, da se radi o konceptima koji samo otežavaju život. Pa sam ih se odlučila riješiti.
Zapravo, davno sam već naslutila jednu stvar koja me muči više od praktičnosti tih dvaju koncepata.
Savršenost ne dozvoljava prostora za daljnji osobni rast.
Koja je motivacija osobe koja u određenom trenutku ima već sve ostvarene kapacitete?
Mnogi bi na to rekli da je motivacija takve osobe ljubav, no to nije odgovor koji me zadovoljava.
Jer, ljubav dostiže svoje vrhunce tek kad je nesavršena, kad je suočena sa svim ljudskim manama...
Kad je u nemogućim situacijama... Nikako ne onda kad je potpuno "ispunjena".
Mislim da je savršenost zapravo kraj ljubavi.
Sličan problem imam s konceptom beskonačnosti. Zamislite da imate sve resurse, sve kapacitete i sve vrijeme ovog svijeta.
Meni je ta ideja upravo zastrašujuća. Posebno vremenska dimenzija problema.
Previše prostora za prazan hod. Previše lagano dolazi do zasićenja.
A i opet je tu to pitanje, kad postignem beskonačnost, što dalje?
Koja bi bila motivacija mog idućeg koraka?
Mislim da sam najviše i najbolje od sebe dala tek kad sam bila ranjena i sputana i nesavršena.
Kad sam bila u trenutcima boli. Kad sam bila svjesna koliko sam ograničena i konačna.
To su bili trenutci u kojima sam osjetila Ljubav. U kojima sam bila najviše sposobna dati Ljubav.
To je bio trenutak mog najvećeg potencijala.
Postoje ljudi koji misle da su savršeni i bezgranični. Postoje, ali iskreno, gledam ih s nepovjerenjem.
(Zapravo većinu ljudi gledam s nepovjerenjem, ali to je druga priča.)
Čisto zato jer jednu stvar ne mogu razumjeti...
Motivaciju za idući korak.
Sposobnost da iskažu Ljubav.
Postoje ljudi koji su ograničeni i konačni i ranjivi. Ljudi koje boli.
I koji u toj boli rade upravo nevjerojatnu stvar.
Oni vole. Žive stvaran život, a ne bajke.
To su ljudi koje nazivam Prijateljima.
Post je objavljen 26.07.2020. u 16:06 sati.