Bila je sitna, blaga ženica krhka izgleda. Ne mogu reći da sam puno karakteristika naslijedila od nje.
Možda tamnu boju očiju. Ljeti gotovo maslinastu kožu. I to je to.
Ali ona je samo izgledala krhko. Zapravo je bila jedna od najžilavijih ljudi koje znam.
Od djetinjstva je znala samo za težak rad. Rad na zemlji.
Radila je sve do par mjeseci pred smrt. Nikad se nije bunila da joj je teško.
Uživala je u gledanju polja kako oživljavaju nakon zime. Bujaju u proljeće. I daju plodove najesen.
To joj je davalo neko tiho zadovoljstvo. Osjećaj da je nešto uzgojila vlastitim rukama.
Bila je strpljiva. Vjerovala je da sve ima svoje vrijeme. I sjetva i žetva, rekla bi.
Nikad nije imala neko veliko formalno obrazovanje. Nekoliko razreda osnovne.
Ipak, u računu je nitko nije mogao zeznuti kad bi prodavala povrće na tržnici.
Znala je izvagati na gram, ali bi uvijek ubacila malo više. Nekoliko paprika. Rajčica.
Što god da bi prodavala u tom trenutku. I ljudi bi joj se vraćali, tjedan za tjednom.
Bila je vjernica. Ne jedna od onih koje moraju biti u prvom redu pred oltarom.
Držala se mirno u nekom prikrajku. "Tu sam zbog Boga, ne zbog ljudi", rekla bi.
Bila je zdrava gotovo cijelog svog života. Do te zadnje godine. Prvo žućni kamenci.
Onda joj je tokom operacije otkrivena velika infekcija i tumor u žućovodu.
Nikad nije rekla da je boli, a sigurno je boljelo. Dolazili smo joj svakog dana.
Sve do dana kad se jednostavno nije ugasila. Zaspala zauvijek.
Prošla je godina dana od onda. Danas joj odlazim na grob zapaliti svijeću.
Izmoliti molitvu. Za moju baku. Neka sad odmara... Miruje.
Post je objavljen 10.07.2020. u 06:11 sati.