Jeka tisine

četvrtak, 30.01.2020.

Na kavi

Sjedim na kavi, kao i obicno u cetvrtak popodne.
Imam rupu u rasporedu. Uzimam si tad malo prostora za disanje.

Vecina ljudi koja ne radi u skolstvu ne zna koliko ovaj posao moze biti psihicki i emocionalno zamoran. Cak i u dobrim razredima.
Cesto dodjem doma sasvim iscrpljena.
Mozda samo dajem previse.

Mozda je tu i stvar moje introvertiranosti. Opcenito me interakcije s ljudima umaraju.
Ovdje sam prisiljena pola dana biti u stalnoj interakciji.

Fokus koji ne smije popustiti. Fokus koji kod mene nije na gradivu, nego pokusava pokriti svako od moje djece. Njihovo usvajanje. Dozivljavanje.
Mozda samo neke stvari radim s prevelikim intenzitetom.

Uglavnom, velike pauze onda nisam u stanju provoditi u skoli. Ni blizu nje.
Imam dva kafica u kojima sam redovan gost.
U oba znaju tocno kakvu kavu pijem.

Uzimam kavu, palim cigaretu i pisem.
Emocionalno i psihicko praznjenje.

Nalaz

U jednoj od nasih setnja oko rijeke jedne veceri nasli smo neobicnu stvar.
Listoliku ostricu, usred puta. Skoro sam stala na nju.
Vjerojatno ne bismo mislili nista o njoj da je On nije podigao i primijetio sare na rubovima.
Izgledala mu je drevno. Materijal se cinio kao bronca s relativno malo zelenkaste patine.

Neko vrijeme ga je ostrica zaokupljala. Istrazivao je. I u kontaktu sa jednom konzervatoricom ispalo je da smo zbilja nasli komadic povijesti.
Ostrica je ispala kao vrh koplja, broncano doba, kultura sa zarama.

Pitam se koliko je ljudi prije nas proslo tim istim putem, pored koplja, ne smatrajuci ga nicim posebnim. Komadom lima. Vrskom potrgane ograde.
Koliko samo povijesti ima u tom predmetu, koje stane u dlan. Tisucama godina skrivalo se, u rijeci ili uz rijeku, cekalo da bude pronadjeno.

Uglavnom, danas sam nalaz predala u gradski muzej. Neka bude konzervirano i izlozeno, kao svjedok minulih vremena i povijesti mog kraja.

srijeda, 29.01.2020.

Mikrokozmos

Za bavljenje poslom nastavnika treba imati maste.
Zato se trudim odrzavati svoju mastu.
Ali strogo usmjerenu. Okovanu cinjenicama.
Tocno znam gdje zavrsava znanost, a gdje pocinje fikcija.

Svemir je mjesto puno nepoznanica.
Puno pitanja, neobicnosti i paradoksa.
Iznimaka od pravila.
Nekad ljudi posustanu od velikog zadatka da ga pojme. Obuhvate.

Nekako smo se s razvojem tehnologije odvojili od ljudi koji su gledali u zvijezde.
Tehnika, koja bi nam trebala dati odgovore, veliku masu zasljepljuje. Tek ponekima daje alat da vide vise. Vise od onog vidljivog i poznatog.
Hvataju se u kostac s nepoznanicama. Otvorenim pitanjima. Gotovo nerjesivim.

Udaljili smo se i od sebe i od Svemira. Postali vrsta koja slavi svoj ego.
Ne shvacajuci da oni jesu djeca zvijezda. Lice Svemira. Mikrokozmos, skriven u sivilu obicnosti.

utorak, 28.01.2020.

Svejedno

Bojim se da će mi jednog dana postati svejedno.
To mi je jedan od većih strahova.

Bojim se da više neću biti u stanju osjećati.
Ponekad mi se javi to stanje.
Isključim se od svijeta. Ugasim. Nestajem.

Provodim dane tako da se odmaknem od toga.
Pokušavam se ispunjavati svjetlosti i bojama.

Ipak, ponekad se javi to stanje.
Osobito kad sam zbog nečeg povrijeđena.
Isključujem bol tako da ne osjećam ništa.

Kad kaos u meni postaje prevelik
Strpam ga u jednu ogromnu prazninu.

Zjapeću. U tom stanju nisam sigurna da volim.
Gubim se, komadić po komadić.
Gubim sve ono što sam ikad voljela.

Nekad mi se čini da se taj dan lagano šulja.
I da sve što radim, samo odgađam neizbježno.

ponedjeljak, 27.01.2020.

Slagalica

Kako složim komadiće nekih slagalica, uspijevam vidjeti dio slike.
Nekad mi se činilo da ih nikad neću sastaviti.
Ostarila sam. Postala mrvicu mudrija.
Ne odustajem.

Sad znam kolika je vrijednost barem jednog složenog dijelića.
Uzorci su možda neobični. Boje ispremiješane.
Od tamnih do najsvijetlijih nijansi.
Tražim uzorke u kaosu.

Neobično, ali nalazim ih. Čine se još kaotičniji tako sastavljeni.
Kao da je netko zamahivao kistom nad slikom.
Ostavio šarene tragove boja.
I dalje ne odustajem.

Ne odustajem jer znam da ću jednom sastaviti sliku.
Jednom će sve biti jasno. Sad nije...
Ali je mrvicu jasnije. Sve dotad...
Tražim uzorke u kaosu. I ne odustajem.

Ponedjeljak

Ponedjeljak mi je neradni dan. Kažem neradni, ali zapravo nije.
To je dan u kojem radim pripreme, planiram nastavu i, prije svega, rješavam probleme.
Ujutro me dočeka pun inbox na službenom mailu.
Gledam što sve moram riješiti. Nekad me ljudi zaista čude.

Nije ni toliko problem u djeci. Iako mi i djeca znaju slati mailove u čudna vremena. Njima se barem jednom kaže pa zapamte.
Daleko veći problem su njihovi roditelji. Čovjek bi pomislio da će odrasla osoba imati poštovanja prema slobodnom vremenu druge odrasle osobe. Nažalost, iskustvo govori da nije tako.

Mailovi stižu u nedjelju kasno navečer. Samo zato da mi vibrira mobitel kad pokušavam spavati. I to uglavnom glede stvari koje se mogu komotno riješiti radnim danom. U pristojno vrijeme.

Šaljete ispričnicu? Pa možete je poslati u ponedjeljak ujutro, kad ionako radim. Trebate termin za razgovor? Postoji na školskom webu točno napisano koji dan i u koji sat primam roditelje. Odgovor je samo dva klika mišem udaljen.

Ali definitivno na vrhu top ljestvice mojih omiljenih pojava u školstvu su helikopter roditelji.
Jer, njihovo dijete će skoro biti punoljetno, a još ne zna samo pitati koje zadatke da provježba.

Kad smo prestali djecu učiti samostalnosti?
Kako možemo očekivati da će se ta mlada osoba u budućnosti snaći u brojnim nepredviđenim situacijama?

Možda samo starim. Strana mi je pojava te nove vrste roditeljstva.
Smatram da bi dijete u određenoj dobi moralo samo rješavati svoje obaveze.
(Naravno, uz gradaciju težine obaveza.)
Smatram da nije zdravo dokidati djetetu mogućnost da samo rješava svoje probleme.
(Uz toplu podršku i razgovor o problemu.)

Uglavnom, gledam i čudim se. Iskreno.
Vraćam se svom inboxu. Još samo nekoliko mailova za riješiti.

nedjelja, 26.01.2020.

Otkucaji

Noći postaju kraće. Ili barem, izdržljivije.
Zaspala sam rano, s njegove strane.
Više se i ne buni. Osjećam se toplo.
Budim se usred noći. Sasvim blizu.
Slušam u mraku otkucaje dragog srca.

Dugo sam tražila mjesto zvano dom.
Čvrsti zagrljaj koji ću zvati svojim.
Ne pitam se više jesam li to našla.
Dugo sam ljubav tražila svugdje.
Prestala tražiti i tada je pronašla.

Neočekivano. Sasvim slučajno.
U jednom od svojih lutanja.
U jednom od svojih buđenja.
Gledam drago biće kako spava.
Sobom odjekuju dragog srca otkucaji.

subota, 25.01.2020.

Ravnoteža

Osoba sam koja voli boje. I svjetlost. Pa makar nijanse tih boja bile tamne. Pa makar ta svjetlost bila tek tinjanje dalekih zvijezda.

Ujedno sam i osoba koja je više od pola svog života provela u sjenama. Dovoljno da sjene zovem svojim drugim domom.
Mrak je nešto čega se ne bojim. Znam njegove tajne. Znam kuda mi koraci moraju ići da ne zalutam.

Dio mene i dalje živi u mraku i sjenama, dok drugi tiho upija i najslabiji foton svjetlosti. I jedno i drugo trebam,
I jedno i drugo sam ja. Pažljivo balansiram svjetlo i tamu. Previše ijednog nije zdravo za moj sustav.

Kad sam bila mlađa, imala sam jedno otkriće. U jednom trenutku ću se ili ugasiti ili izgorjeti.
Utrnuti u mraku ili se pretvoriti u zasljepljujući bljesak. I nestati.

Danas sam itekako svjesna da mi se može dogoditi bilo koja od tih sudbina.
Uglavnom hodam negdje na granici, znajući da sam na sigurnom tek kad važem svaki svoj pokret.

Nijedna odluka otad nije bila samo stvar osjećaja. Koliko god voljela misliti da su moje odluke spontane, zapravo nisu.
Održavanje ravnoteže zahtijeva jako puno promišljanja. I onda, balansiranje racionalnog i iracionalnog.

Dio mene koji misli uvijek treba biti izjednačen s dijelom mene koji osjeća.
Iz ta dva dijela potječe dio mene koji stvara. Tek kad sam uravnotežena, mogu djelovati.

I tako iz dana u dan, iz sata u sat, iz minute u minutu, tražim ravnotežu.
Tražim svoja svjetla i svoj mrak. Stavljam ih na vagu. Tek kad to učinim, dozvoljavam si da živim.

ponedjeljak, 20.01.2020.

Snovi

Ovo je bila neobična noć. Navodno. Osobno je se ne sjećam.
Znam da sam se jednom digla da zapalim.
Buđenja su mi obično mutna i tad gubim gotovo sva sjećanja na snove.

Ali znam da opet sanjam čudno. Znam jer se budim umorna.
Voljeni kaže da mi se usred noći upalio laptop.
Ja sam tad bila u dubokoj fazi sna. Nije me uspio probuditi.

Ono što sam naučila o svojem sanjanju je to da imam različite razine sna.
U dobrom dijelu tih dubokih prestanem biti ja.
Prestanem biti na ovome svijetu. Postanem nešto drugo i negdje drugdje.

Znam jer ti duboki snovi ostavljaju trag. Najčešće je to neka neobična emocija.
Emocija za koju znam da nije moja. Nečija je, negdje u dubini sna.
Na jedan takav san imam iskidana sjećanja.

Bila sam Svemir. Ogroman prazan prostor urešen tinjajućim zvijezdama.
Bila sam Sunce koje umire, pusti planet negdje u Bezdanu.
Taj san ostavio je osjećaj mira. Znala sam da sam nekako povezana sa svim.

Nekad mijenjam perspektive od osobe do osobe koja sam tad.
Reagiram na situacije reakcijama koje nisu moje, sasvim neobične.
Nekad prepričavam priču. Priču tog sna.

Da, veoma često govorim u snu. Njemu nerazumljivim riječima.
Svaki put budim se umorna. Vidim to kao jedno veliko putovanje.
Putovanje u neobičnu zemlju. Zemlju Snova.

20.1.2020.

Budim se i uz kavu sastavljam plan za danas.
Ponedjeljkom ne radim. Iako sam na punoj satnici na dvije škole, satničari su mi posložili da mi je jedan dan neradan.
Obično tad sređujem pripreme za cijeli tjedan. Ponavljam si što moram reći kod kojeg gradiva.
U učionicu nikad ne ulazim bez jasnog plana što ću taj sat raditi.

Navečer idem u školu stranih jezika. Usavršavam svoj engleski.
Na ljeto polažem stupanj C1. Danas imamo neku debatu, pa ću si složiti argumente.
Bude zanimljivo. U grupi su uglavnom moji vršnjaci, tako da bude dosta zanimljivih interakcija.
Volim takve satove kad imamo rasprave, čujem puno različitih perspektiva na isto pitanje.

Otkad sam završila fakultet, svake godine polažem nešto.
Prvo sam naučila voziti (recimo). S vožnjom sam se dosta vremena borila.
I danas mi je stres sjesti za volan ako idem u nepoznatom smjeru.
Druga stvar koju sam učinila je položila pedagoške kompetencije i stručni ispit.
Sad je treća stvar koju polažem engleski. Trudim se održati moždane vijuge u pokretu.

Pitam se što će biti iduće. Mislim da se osoba mora truditi razvijati.
Ne volim prazan hod. Previše sam sklona pasivi da bih si to mogla dozvoliti.
Tako da stalno smišljam načine kako da se usavršim.
Ima tu još puno rada da bih u potpunosti bila zadovoljna sa sobom.

Dolazim lagano do te točke u kojoj mogu reći da sam nešto napravila sa onim što mi je dato.
Kad se osvrnem na godine koje su prošle, vidim da sam stalno bila na granici da se predam.
Više nisam ni blizu te granice. Nema predaje, čak i kad je teško...
Ne stajem. Ne osvrćem se suviše. Ali uvijek znam odakle sam došla.

nedjelja, 19.01.2020.

19.1.2020.

Sjedim na terasi pokraj jezera i pušim.
Gledam u sivu vodu po čijoj površini klize patkice i labudovi.
Hladni vjetar prolazi mi kroz kosu.

Danas slavimo prvi rođendan moje mlađe nećakinje.
Imam i stariju, njezinu sestricu.
Ipak, ne mogu biti dugo u zatvorenom prostoru s puno ljudi.

Pa makar to bila moja obitelj, koju volim.
Kad se prezasitim, izlazim van.
Znam kad mi je dosta. Trenutak mira, i opet sam prisutna.

Oduvijek imam problem s ljudima.
Socijalne interakcije me zamaraju.
Moja obitelj to razumije i ne forsiraju me.

Moj muž to razumije. Moju sklonost da se povučem.
Ne traži od mene nešto što mi je gotovo nemoguće.
Osjećati se ugodno u većoj skupini.

Ranije sam to tumačila kao sklonost samotnjaštvu.
Zapravo je slučaj dosta teži.
Nisam dizajnirana da budem dio grupe.

Ljudi koji me vole dozvoljavaju mi moje tišine.
I moje samoće. Zato jer znaju koliko mi je to potrebno.
Shvaćaju da ću se vratiti. Budnija. Prisutnija.

Jutro/Nada

Budim se. Jedno od brojnih buđenja ove noći.
Lijepo mi je probuditi se i dočekati pogled na drago lice s druge strane jastuka.
Gledam ga kako spava. Djeluje tako mirno. Toplo.

Dižem se iz kreveta tiho, da ga ne probudim.
Uspinjem se po stepenicama. Palim cigaretu.
Razmišljam. Jučer sam ovdje podijelila dio svoje priče.

Postoje detalji koje izostavljam jer se tiču ljudi oko mene.
Ono što mogu reći da sam u procesu liječenja napravila puno kaosa.
Nanosila sam bol ljudima do kojih mi je bilo stalo.

Napustila sam cijeli jedan život. Sasvim drukčiji od onog danas.
Napustila sam neke ljude... Samo da preživim.
Cijena je to koju sam morala platiti.

Cijena je to koju su oni morali platiti. Za mene.
U jutrima poput ovog ne pitam se je li bilo vrijedno.
Svi moji koraci do sad vodili su me u ovaj trenutak.

Trenutak u kojem volim i osjećam se voljeno.
Borba u meni će trajati sve dok me ima.
Ipak, ovo jutro nosi nešto što nisam imala prije.

Nadu.

subota, 18.01.2020.

Inferno

Ljudi mi ne vjeruju da sam bila u paklu. A bila sam.
Ako se pakao može opisati kao mjesto velike boli i patnje, posjetila sam ga i izvukla se van.
Ne dobiju svi tu priliku. Najgora stvar je da bol koju sam osjetila nije bila moja.

S 21 godinom dobila sam svoju prvu dijagnozu. Teška povratna depresija.
Do tad sam znala da sam bolesna, ali nisam imala šifru.
Do tog trenutka mogla sam nabrojati barem 5 velikih epizoda.

Odbila sam bolničko liječenje, taj prvi put.

S 22 stanje se pogoršavalo, samo sam u procesu izvlačenja otišla u jednu drugu krajnost.
Nisam jela. Gotovo ništa nisam spavala. Osjećala sam se užasno, a prema van sam izgarala.

Prijavila sam se na bolničko liječenje tad. Svojevoljno i samoinicijativno.

Prve dane provodila sam na zatvorenom odjelu. Među najgorim slučajevima. U ostakljenoj sobi.
Sa sedam drugih slučajeva. Redovito je netko bio vezan. Jedna žena je vrištala cijele noći.
Jedna je bila sklona krađama i gomilanju smeća. Uz to je napadala sve za koje je zaključila da može.

Uglavnom, nije bilo lijepo mjesto za disanje. No, nije to bilo najgore.
Najgore je da sam osjetljiva na tuđu bol. A bila sam konstantno okružena boli.
Noćima, kao da sam mogla osjetiti svu tugu i patnju ovoga svijeta.
Gomilalo se u meni, a nisam to mogla izbaciti.

Nakon nekoliko dana prebacili su me u grupu s onima malo funkcionalnijima.
Sjedeći s njima na terapiji, čula sam strašne priče.
Pitala sam se, kako to čovjek preživi, a da se totalno ne slomi.

Tad sam shvatila. Ti ljudi se jesu totalno slomili.
U njima nije više bilo snage za korak dalje.
Imali smo nekoliko pokušaja samoubojstva.
Nažalost, još dok sam bila tamo, jedna od osoba s kojom sam se zbližila ostvarila je cilj.
Dokinuti patnju. Što se za tu osobu činilo jedinim bijegom.
Konačno rješenje za sve proklete.

Sjećam se kad su nam rekli, toj našoj grupi.
Puštali su nas povremeno van na vikend. Vikend toj osobi je bilo uže oko vrata.
Doslovno.

Teško mi se sjećati. Ne želim se sjećati.
Koliko god se trudila održati iznad vode, nešto me stalno vuklo unutra.
Bol. Bol ljudi do kojih mi je stalo. Moja bol.

------------------------------------------

8 godina nakon toga, i dalje živim.
Vjerujem da nisam ostala neokrznuta.
U tom trenutku trebala mi je stručna pomoć.
Potražila sam je. Dobila sam je, s vremenom.
Izgradila sam jedan nov život, iz ustrajnosti da živim.
Da se ne predam. Za sve one koji nisu mogli izboriti tu bitku.

Za mene ne postoji konačno rješenje.
Hoću živjeti. Ali sve dok živim, živjet ću s dijagnozom.
I sjećanjima. I boli.

Milijun znakova

Spremam sve svoje tekstove na jedno mjesto.
Dokument kaže, skoro ću dostići milijun znakova ovdje.
(Računajući skice i izbrisane tekstove.)
Milijun simbola za još više osjećaja.
Neki su ostali zabilježeni, a neke sam sačuvala.
Za sebe. Za ljude s kojima sam ih dijelila.

Milijun znakova za moje razbacane misli.
Neobično je čitati zapise otprije desetak godina.
I ranije. Počela sam pisati kao tinejdžerica.
Neobična je i ona praznina od nekoliko godina.
Praznina u kojoj sam nastala u današnjem obliku.

Priča koju vjerojatno nikad neću ispričati.
Gubim sjećanja. Možda zato bilježim.
Običnost jednog ni po čemu posebnog dana.
I trenutci koji su ga podigli van granica običnosti.

Neobično je, ali ove zapise pisalo je više osoba.
Povratak na staro ionako nikad nije bila opcija.
Ostaju riječi. Simboli. Milijun znakova.

petak, 17.01.2020.

Rituali

Koliko god napredovali ili nazadovali, mi smo i dalje bića rituala.
Svatko ima neke svoje dnevne rituale koje mora ostvariti da bi se osjećao mirnije.

Moji rituali su jednostavni. Prinošenje žrtve paljenice bogovima samodestrukcije.
Tad obično zapalim cigaretu. Koncentriram se na disanje kad zapalim.
Kad normalno dišem, nikad se ne fokusiram na to kako udišem ili izdišem.
Kad pušim, disanje postaje pravilnije. Gotovo ritmičko.
Misli postaju jasnije. Postižem višu razinu fokusa.
Kad radim, ovaj ritual ponavljam svakih 45 minuta.
Toliko, naime, traje jedan školski sat.

Druga vrsta rituala je kava. Ne pijem kavu samo zato jer sam umorna.
Pijem kavu u svakoj prigodi. Budim se? Ne započinjem radni dan bez kave.
Dolazim na posao? Hodočastim na aparat za kavu jer sigurno neću krenuti predavati bez kave.
U pauzi sam? Šećem se sa šalicom kave hodnicima ili po uredu.
Ako je velika pauza, odem u obližnji kafić. Sama.
Pijem kavu i pišem tekst.

Treća vrsta rituala koju radim je tuširanje. Moje tuširanje traje.
Jedna sam od ljudi koje nikad nećete uhvatiti neoprane kose.
Ili nedepiliranih nogu. Pa makar bila zima.
Svaku večer, negdje oko 18 sati, odlazim pod tuš.
Ispirem ostatke dana kojeg sam prošla vrućom vodom.
Osjećam se kako se smirujem.
Volim osjetiti toplu vodu na koži. Djeluje utješno.

Zadnji moj ritual je opsesivno pisanje.
U stanju sam izbaciti tekst u roku od nekoliko minuta.
U pozadini mi se stalno vrti glazba.
Za sve one koji misle da se vrte laganice, to nikako nije istina.
Većina mojih tekstova u zadnje vrijeme je pisana ili uz Tool ili uz A Perfect Circle.
Stvar je u tome da većina mojih rituala sadrži ritam. Tako i ovaj.
Baš kao što svi pošteni rituali i moraju.

Koji su vaši dnevni rituali?

Price o ljubavi

Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.

Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.

Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.

Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.

Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.

Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.

Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.

I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.

četvrtak, 16.01.2020.

Refleksija

Kako starim, shvacam sto sam trazila do sad.
Cijeli zivot sam u potrazi za ljudima sebi nalik.

Svaki put kad bih se skrivala, svaki put kad bih se isticala, bilo je samo s jednim motivom. Naci.

Ljudi nisu toliki unikat koliko vjeruju da jesu.
Prepoznavala sam ista lica pod razlicitim imenima.

Odsjaje. Refleksije s njihove duse.
Dijelimo li ih svi mi, pitala sam se.

Kao sto kazem, ne vjerujem da sam posebna.
Cisto zato jer sam u mnogim ljudima s vremenom naucila prepoznavati sebe.

Sve ono sto sam u njima voljela i ne voljela.
Sve ono sto sam u sebi voljela i ne voljela.

Na kraju sam dosla do neobicnog zakljucka.
Svi smo mi isto. Jedna od brojnih mogucih verzija.

Vise ne trazim. Bivam pronadjena.
Ja sam samo refleksija necije duse.

Iluzija

Kad sam bila mlađa, bila sam sklona iluzijama.
Bila sam zaljubljena u ideju ljubavi.
Idealizirala sam do bola.
Bivala razočarana.

Standardna priča jednog odrastanja.

Priča postaje malo vanstandardna upravo u trenutku razočaranja.
Iz razloga koji su dugi i komplicirani, prestala sam vjerovati u ljubav.
Prestala sam vjerovati u bilo koju ideju.
Osim u mrak. Ali mrak je uvijek bio stvaran. Opipljiv.

Zagrnula sam se samoćom.

Čudno je živjeti, a ne vjerovati u nešto.
Možda si to godinama nisam dozvoljavala.
Baš zato jer sam znala da ako povjerujem u ljubav,
Istog trena povjerovat ću i u druge iluzije.

Provela sam jedno razdoblje uvjeravajući se da ništa nije stvarno.
Jedina stvarna stvar, jedina konstanta, bila je bol.

Da se maknem od boli, učila sam o svijetu.
I učila sam o ljudima, kao promatrač izvana.
Učila sam o sebi, kao promatrač izvana.

I u jednom trenutku došla sam do spoznaje.

Iluzije su onoliko stvarne koliko im dozvolimo.
Ako u nešto dovoljno vjerujemo, činimo to stvarnim.
Činimo to opipljivim. Dozivamo to u postojanje.

Vjerujem li danas u iluzije?
Vjerujem u nešto.
Ideju koja još nije formirana, ali raste.
Vjerujem u Dobro.
Vjerujem u Ljubav u svim svojim licima.

16.1.2020.

Budim se kasno, ali zacudjujuce umorna.
Ne sjecam se snova.
Njega nema s druge strane kreveta.
Udisem njegov miris s jastuka.
Nekako mi daje snage da krenem dalje.

Na brzinu se spremam.
Navlacim pulover i traperice.
Stavljam sminku za kamuflazu.
Onda nausnice i lancic od ametista.
Torba je bila spremna jos jucer.

Vozim. Slusam Stojedinicu.
Prolazim u glavi plan za danas.
Kemijska kinetika. Lewisove strukture i oktet.
Po dolasku u skolu dobivam i zadatak.
Osmisliti nekoliko pokusa za otvoreni dan.
Rjesavam to u pola sata.

Zlatna kisa. Srebrov jezic. Slonova zubna pasta.
Jedna verzija Mambe. I Secer na kraju.
Zgodna imena za jos ljepse pokuse.
Iskreno me odusevljava onaj ponosni pogled djece.
Kad sami naprave nesto lijepo.
I jos vise, kad shvate kemiju iza toga.

To je magija. Prava alkemija. Otkrivanje.
Mozda danas bas shvate komadic Svemira.
Ako ne, barem da razviju zanimanje.
Volim kad gledaju u vlastiti rad velikim ocima.
Mozda danas bas bude taj dan.
Mozda... U svakom slucaju, idemo u nove pobjede.

srijeda, 15.01.2020.

Pokušaj

Zamišljam. Tek onda pokušavam objasniti.

Ako nešto ne mogu opisati jednostavno, to niti neću opisivati.
Nekako mi je to i poslovna deformacija.
Svesti složene pojave na modele koji su upotrebljivi.
Svesti jednadžbe na ono jasno i vidljivo.

Prvi korak je uvijek zamišljanje.
Čemu je to što opisujem slično?
Postoji li nešto u našem iskustvu s čime mogu povezati?
Tek onda tražim riječi. Male riječi.

Postoje stvari koje ne mogu zamisliti.
Sukladno tome, ne mogu ih ni svesti u riječi.
Nekad posustanem pred veličinom zadatka.
Nekad tražim dugo. Povremeno nađem.

Neobično, mogu opisati galaksiju ili atom.
A stanem na pojmu kao što je sreća.
Jednom sam se trudila opisati je.
Mislim da je pokušaj bio uzaludan.

Jer, nema te jednadžbe koja opisuje osmijeh.
Nema tog zakona koji će opisati
Jutarnje buđenje u zagrljaju voljenog.
Stvari su to koje ne zamišljam.

Ne zamišljam ih jer ih duboko osjećam.
Ne zamišljam ih jer me pomalo plaše.
Čak i ljubav i sreća jer imaju lice i naličje.
U sebi skrivaju samoću i tugu i bol.

Jednostavno je objasniti sve tajne Svemira,
Nasuprot jednom posebnom trenutku.
Trenutku koji bježi, neuhvatljivom i divnom.
Prestajem pokušavati. Otvaram srce. Osjećam.

utorak, 14.01.2020.

Ne znam.

Ne znam.

Ne znam zašto je ljudima neugodno to priznati.
Nekad jednostavno nemamo odgovor.
Nekad je pitanje preteško i preveliko.
Nekad su odgovori zakukuljeni.
Nije li onda bolje priznati?
Na ovo pitanje nemam odgovor.

Zašto se trudimo biti sveznajući?

Ne znam.

Jednostavno priznanje koje odlikuje velike ljude.
Uzvisuje ih, a ne ponizuje.
Jer, dobar je to korak za krenuti dalje.
Ja nemam odgovor.
Ne znam sad. Ali mogu otkriti.
Istražiti. Pokušati pojmiti. Obuhvatiti.

Smijem se vlasitom neznanju. Zašto?

Zato jer je očito da ne znam.
Na velika pitanja u svom životu nemam odgovor.
Često se pitam i Kako i Zašto?
Ne pokušavam slijediti nečiji tuđi plan.
Ne pokušavam prepisati nečije odgovore.
Možda sad ne znam... Ali jednom ću dobiti odgovor.

ponedjeljak, 13.01.2020.

Rutina

Čudno kako s godinama postajemo ovisni o rutinama.

Moje rutine su vezane za stvari koje moram odraditi određeni dan.
Sve moje pripreme moraju biti gotove u ponedjeljak. To je danas.
Odgovarajuće pripreme su napravljene i spremljene uredno u mape.

Navečer spremam torbu prema rasporedu.
Provjeravam jesam li sve spremila. Jesam. Sve tu.

Onda se tuširam. Dugo, vrućom vodom.
Kupaona iza mene ostaje obavijena vodenom parom.
Perem zube. Čistim lice. Stavljam na njega hidratantnu kremu.

Shvatila sam da kako starim pratim rutinu sve opsesivnije.
Ako ne odradim samo jedan od koraka, ne osjećam se dobro.

Tek kad sam sve obavila, uzimam večernju terapiju.
Time završavam rutinski dio i prepuštam se spontanosti.

Dio koji nema plan, a obično je vezan za ljude koje volim.
Nikad nisam planirala ni jedan trenutak s njima.
Spontano je ionako uvijek ispadalo najbolje.

Noći su mi ponovno užasno duge. Budim se iz čudnih snova.
Na sreću, s druge strane jastuka me čeka voljeno lice.

Protestira jer sam ponovno na njegovoj strani.
Potajno to voli. Slušam njegovo disanje i otkucaje srca.
Zvuci koji su mi ponekad toliko utješni.

I tako... Večer prolazi. Sutra je novi radni dan.
Radujem se novim radnim pobjedama.
Radujem se novim lijepim trenutcima.

Radujem se... Pa čak i noći koja dolazi.
Snovi neka budu mirni. Tihi...

Male riječi

Iskreno mi je postao misterij zašto ljudi čitaju ove zapise.

Uglavnom se vrtim stalno oko istog. Vječita borba između svjetla i tame u meni.
Sitnice kojima se zaokupljam. Komadići mojeg dnevnog rasporeda.

Ponekad mi srce bude puno, pa se prelije preko slova tipkovnice.
Znam da je sladunjavo i patetično, ali upravo se to događa.

Možda mi ovaj blog treba da se naučim nositi s emocijama.
Bile one pozitivne ili negativne, nekad osjetim da mi je previše.

Lako se prezasitim. Interakcije s ljudima me umaraju.
Ponekad se želim zatvoriti i ne pričati ni s kim.

Ali zato želim pisati. Ove svoje male retke. Male riječi.
Ništa posebno i senzacionalno. Ali iz srca moje.

Drago mi je zato jer sam ovdje stekla prijatelje.
Ljudi do kojih mi je stalo. Koji su ovdje kad ja nisam.

Koji me probude kad skrenem u neku od krajnosti.
Zato cijenim svaku vašu riječ ovdje. Tu ste dobrodošli.

13.12.2020.

Shvatila sam u čemu je problem.

Ukoliko si dozvolim samo trenutak neusmjerenog razmišljanja, sigurno ću početi razmišljati o glupostima.
Događa se. Moj sustav je stvoren da procesira informacije. Vješto i brzo.
Ako me se ostavi bez informacija, procesirat će emocije. Obično negativne.

Zašto sam sklona negativnim emocijama, ne znam. Valjda zapisano u genetskom kodu.
Ipak, ne želim prestati osjećati. Pod cijenu da osjećam bol. U velikim količinama.
Moja dijagnoza je jednostavno takva. I borit ću se s tim sve dok sam živa.

Rad me uvijek spašavao, tako da si ne dozvoljavam ni trenutka da vrludam.
Budim se s njegove strane kreveta. On je otišao na posao. Znam da su ovakva buđenja kritična.
Kad se probudim sama. Nakon duge noći. To mi zvuči opasno, zato se zaokupljam.

Pijem kavu i radim plan. Prvo, domaća zadaća iz engleskog. Pohađam tečaj na jednoj školi stranih jezika.
Zatim, ona hrpetina referata od prošlog tjedna (svima sam dala da ih predaju iza praznika).
Zatim, pripreme, finalizirati. Sastaviti radne listiće i testove.
Sad je gotovo 10 sati ujutro, a ostvarila sam plan.

Palim cigaretu. Osjećam se kao da sam nešto napravila.
Djeca su se zbilja potrudila s referatima, dala sam svega nekoliko četvorki.
Obzirom da sam za zadnju rundu davala jedva pozitivne ocjene, zadovoljna sam.
Shvatili su poruku. Ako želiš lijepu ocjenu, iza toga treba stajati trud.

I tako... Radim na svoj slobodni dan (ponedjeljkom ne predajem).
Veselim se ostatku radnog tjedna. Uz stalni podsjetnik da samo ne smijem stati.
Sve dok je moj um u pokretu, ne mogu pasti.

srijeda, 08.01.2020.

Radni mod

Radni mod je uvijek dobra ideja. Ubacila sam se u petu brzinu.
Danas odradila dva sata iznad satnice.
Došla doma. Pokušala malo spavati.

Kad sam se počela osjećati loše, uzela sam tipkovnicu.
Smislila radionicu za tri razreda.
Kompletnu, s procedurama za 7 pokusa.

Zvat će se Kemija u bojama.
Odabrala sam one najšarenije za koje imam kemikalije.
Mislim da će biti poprilično vizualno atraktivna.

Jer još uvijek imam mogućnost da otkrijem svjetlo i boje.
Mojoj djeci, ako već ne mogu sebi.
Osjećam neko tiho zadovoljstvo. Još to mogu...

ponedjeljak, 06.01.2020.

Posebni ljudi

Postoje ljudi koje osjećam na daljinu.
U jednom trenutku naši životi su se isprepleli.
Ili bili isprepleteni daleko prije.

Uglavnom, to su moji posebni ljudi.
Nekako ne postoji pravilo tko će biti.
Osim jednog. Najvažnijeg.

To su ljudi velika srca.
Možda smo malo izgubljeni,
No uvijek se nađemo u mraku.

Postoje ljudi s koje ne moram pitati
Gdje su i kako su. Znam.
Isto tako oni znaju.

Ponekad podijelimo dio puta.
Ponekad se rastanemo
Negdje na raskrižju.

Ali uvijek, baš uvijek
Nosimo trag jedni drugih.
Zauvijek vezani tišinom.

6.1.2020.

Ubacujem se u radni mod. Pripreme za cijeli tjedan sam odradila još jučer.
Za razliku od svih kojima se teško vratiti s praznika, jedva čekam prvi radni dan.

Otvara se novo desetljeće. Ove godine punim 30.
Magična granica za ljude s mojom dijagnozom.
Još uvijek nisam razvila shizofreniju.
Ako izborim ovo razdoblje, ni neću.

Očito je da ću borbu s ostale dvije dijagnoze boriti cijeli život.
Ipak, tješi me da sam još uvijek gospodarica svog uma.
Još uvijek mogu misliti jasno. I smišljati strategije.

Prva strategija je fokus na bitno.
Čim manje mi misli vrludaju, manje su šanse da naletim na minu.
Fokus ide na ljude i stvari koje volim.

I dalje mogu osjećati ljubav.
Ne predajem se ništavilu, koliko god jako bilo.
I dalje mi srce bude puno.
Kemikalije su te koje rade problem.

A to je područje koje više-manje razumijem.
(Koliko god iz dna duše prezirala biokemiju.)
Nekoliko receptora u mozgu mi ne radi kako treba.
Srećom, znam da se mogu korigirati.

S njima nema pravdanja i pregovaranja.
Nema tog pozitivnog razmišljanja koje će ih vratiti u normalu.
10 godina živim s tim, Nebo zna da sam pokušala.
Jedna stvar ipak funkcionira. Disciplina.

Fokus. A najbolje se fokusiram kad radim.
Za djecu u glavi smišljam nove priče iz svijeta kemije.
Sutra ujutro, termodimanika. Pa kationi I-III skupine.
Pa Lewisova simbolika za prikaz kovalentne veze.

Tri bloka, s tri različita razreda.
Poznata draga lica. Moja djeca.

Tako da otvaram novo radno desetljeće.
S očima punim nade. Srca puna ljubavi.

nedjelja, 05.01.2020.

5.1.2020.

Dva tjedna do termina kod doktorice. Nisam htjela ići po hitnom postupku.
Odlučila sam izdržati. Mislim da to mogu. Dan po dan.
Korak po korak. Riječ po riječ.

Voljela bih da sam jača. Nisam. Ali poznajem ovo stanje i poznajem sebe.
Zasad će mi trebati samo puno samokontrole. Discipline.
Ne dozvoljavati si više neke stvari.

Počela sam se povlačiti sve više. Sad se prisiljavam na socijalne interakcije.
Trošim užasno puno energije da stavim smiješak za ljude koje volim.
U sebi često ne osjećam ništa.

Budim se. Tražim dugo razlog da ustanem.
Otvaram oči. Još sam tu. Odlučujem se ići dalje.
Odluka je to koju moram ponavljati više puta dnevno.

Ali održavam se u funkcionalnom stanju.
Ne savršeno funkcionalno, ali dovoljno.
Kad se sve zbroji, još uvijek nisam izgubila.

četvrtak, 02.01.2020.

2.1.2020.

Postoje hladnoće koje ne može maknuti nikakav izvor topline.
Motam se u poplun, iako znam da neće stati.
Nije to obična hladnoća. To je simptom.

Dovoljno sam krugova prošla da je ne bih znala prepoznati.
Epizoda se pritajila neko vrijeme, da bi se opet pokazala.
Možda je cijelo vrijeme ipak virila iz prikrajka.

Umorna sam od istog. Imam osjećaj da se ništa ne miče.
Sanjam nemirno. Navodno pričam u snu.
Budim se s neopisivom potrebom da zapalim cigaretu.

I još jednu. I još jednu. Prinosim žrtvu bogovima samodestrukcije.
Možda me tad mogu barem na trenutak ostaviti mirnu.
Ali znam da neće. Kako noć pada, mrak se zavlači u mene.

Neobične stvari tama zna šaputati. Samo ona tako zna.
Neobične stvari znam šaputati tami. U snu.
I na kraju dolazimo do istog zaključka.

Ona me nikad neće ostaviti u miru.

<	siječanj, 2020					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

----------------------------------

S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.

Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.

Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.

Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...

Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.

Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.

2018.

----------------------------------

----------------------------------

Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.

Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.

Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.

Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.

Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).

I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.

Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.

Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.

Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.

Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.

Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.

2019.

----------------------------------

----------------------------------

Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.

Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.

Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.

Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.

Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.

Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.

Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.

I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.

2020.

----------------------------------

Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.

Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.

Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.

Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.

Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.

I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.

2020.

----------------------------------

Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.

Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.

Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.

Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.

Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.

2021.