Ljudi mi ne vjeruju da sam bila u paklu. A bila sam.
Ako se pakao može opisati kao mjesto velike boli i patnje, posjetila sam ga i izvukla se van.
Ne dobiju svi tu priliku. Najgora stvar je da bol koju sam osjetila nije bila moja.
S 21 godinom dobila sam svoju prvu dijagnozu. Teška povratna depresija.
Do tad sam znala da sam bolesna, ali nisam imala šifru.
Do tog trenutka mogla sam nabrojati barem 5 velikih epizoda.
Odbila sam bolničko liječenje, taj prvi put.
S 22 stanje se pogoršavalo, samo sam u procesu izvlačenja otišla u jednu drugu krajnost.
Nisam jela. Gotovo ništa nisam spavala. Osjećala sam se užasno, a prema van sam izgarala.
Prijavila sam se na bolničko liječenje tad. Svojevoljno i samoinicijativno.
Prve dane provodila sam na zatvorenom odjelu. Među najgorim slučajevima. U ostakljenoj sobi.
Sa sedam drugih slučajeva. Redovito je netko bio vezan. Jedna žena je vrištala cijele noći.
Jedna je bila sklona krađama i gomilanju smeća. Uz to je napadala sve za koje je zaključila da može.
Uglavnom, nije bilo lijepo mjesto za disanje. No, nije to bilo najgore.
Najgore je da sam osjetljiva na tuđu bol. A bila sam konstantno okružena boli.
Noćima, kao da sam mogla osjetiti svu tugu i patnju ovoga svijeta.
Gomilalo se u meni, a nisam to mogla izbaciti.
Nakon nekoliko dana prebacili su me u grupu s onima malo funkcionalnijima.
Sjedeći s njima na terapiji, čula sam strašne priče.
Pitala sam se, kako to čovjek preživi, a da se totalno ne slomi.
Tad sam shvatila. Ti ljudi se jesu totalno slomili.
U njima nije više bilo snage za korak dalje.
Imali smo nekoliko pokušaja samoubojstva.
Nažalost, još dok sam bila tamo, jedna od osoba s kojom sam se zbližila ostvarila je cilj.
Dokinuti patnju. Što se za tu osobu činilo jedinim bijegom.
Konačno rješenje za sve proklete.
Sjećam se kad su nam rekli, toj našoj grupi.
Puštali su nas povremeno van na vikend. Vikend toj osobi je bilo uže oko vrata.
Doslovno.
Teško mi se sjećati. Ne želim se sjećati.
Koliko god se trudila održati iznad vode, nešto me stalno vuklo unutra.
Bol. Bol ljudi do kojih mi je stalo. Moja bol.
------------------------------------------
8 godina nakon toga, i dalje živim.
Vjerujem da nisam ostala neokrznuta.
U tom trenutku trebala mi je stručna pomoć.
Potražila sam je. Dobila sam je, s vremenom.
Izgradila sam jedan nov život, iz ustrajnosti da živim.
Da se ne predam. Za sve one koji nisu mogli izboriti tu bitku.
Za mene ne postoji konačno rješenje.
Hoću živjeti. Ali sve dok živim, živjet ću s dijagnozom.
I sjećanjima. I boli.
Post je objavljen 18.01.2020. u 20:13 sati.