Ovo je bila neobična noć. Navodno. Osobno je se ne sjećam.
Znam da sam se jednom digla da zapalim.
Buđenja su mi obično mutna i tad gubim gotovo sva sjećanja na snove.
Ali znam da opet sanjam čudno. Znam jer se budim umorna.
Voljeni kaže da mi se usred noći upalio laptop.
Ja sam tad bila u dubokoj fazi sna. Nije me uspio probuditi.
Ono što sam naučila o svojem sanjanju je to da imam različite razine sna.
U dobrom dijelu tih dubokih prestanem biti ja.
Prestanem biti na ovome svijetu. Postanem nešto drugo i negdje drugdje.
Znam jer ti duboki snovi ostavljaju trag. Najčešće je to neka neobična emocija.
Emocija za koju znam da nije moja. Nečija je, negdje u dubini sna.
Na jedan takav san imam iskidana sjećanja.
Bila sam Svemir. Ogroman prazan prostor urešen tinjajućim zvijezdama.
Bila sam Sunce koje umire, pusti planet negdje u Bezdanu.
Taj san ostavio je osjećaj mira. Znala sam da sam nekako povezana sa svim.
Nekad mijenjam perspektive od osobe do osobe koja sam tad.
Reagiram na situacije reakcijama koje nisu moje, sasvim neobične.
Nekad prepričavam priču. Priču tog sna.
Da, veoma često govorim u snu. Njemu nerazumljivim riječima.
Svaki put budim se umorna. Vidim to kao jedno veliko putovanje.
Putovanje u neobičnu zemlju. Zemlju Snova.
Post je objavljen 20.01.2020. u 16:13 sati.