Zamišljam. Tek onda pokušavam objasniti.
Ako nešto ne mogu opisati jednostavno, to niti neću opisivati.
Nekako mi je to i poslovna deformacija.
Svesti složene pojave na modele koji su upotrebljivi.
Svesti jednadžbe na ono jasno i vidljivo.
Prvi korak je uvijek zamišljanje.
Čemu je to što opisujem slično?
Postoji li nešto u našem iskustvu s čime mogu povezati?
Tek onda tražim riječi. Male riječi.
Postoje stvari koje ne mogu zamisliti.
Sukladno tome, ne mogu ih ni svesti u riječi.
Nekad posustanem pred veličinom zadatka.
Nekad tražim dugo. Povremeno nađem.
Neobično, mogu opisati galaksiju ili atom.
A stanem na pojmu kao što je sreća.
Jednom sam se trudila opisati je.
Mislim da je pokušaj bio uzaludan.
Jer, nema te jednadžbe koja opisuje osmijeh.
Nema tog zakona koji će opisati
Jutarnje buđenje u zagrljaju voljenog.
Stvari su to koje ne zamišljam.
Ne zamišljam ih jer ih duboko osjećam.
Ne zamišljam ih jer me pomalo plaše.
Čak i ljubav i sreća jer imaju lice i naličje.
U sebi skrivaju samoću i tugu i bol.
Jednostavno je objasniti sve tajne Svemira,
Nasuprot jednom posebnom trenutku.
Trenutku koji bježi, neuhvatljivom i divnom.
Prestajem pokušavati. Otvaram srce. Osjećam.
Post je objavljen 15.01.2020. u 16:18 sati.