Shvatila sam u čemu je problem.
Ukoliko si dozvolim samo trenutak neusmjerenog razmišljanja, sigurno ću početi razmišljati o glupostima.
Događa se. Moj sustav je stvoren da procesira informacije. Vješto i brzo.
Ako me se ostavi bez informacija, procesirat će emocije. Obično negativne.
Zašto sam sklona negativnim emocijama, ne znam. Valjda zapisano u genetskom kodu.
Ipak, ne želim prestati osjećati. Pod cijenu da osjećam bol. U velikim količinama.
Moja dijagnoza je jednostavno takva. I borit ću se s tim sve dok sam živa.
Rad me uvijek spašavao, tako da si ne dozvoljavam ni trenutka da vrludam.
Budim se s njegove strane kreveta. On je otišao na posao. Znam da su ovakva buđenja kritična.
Kad se probudim sama. Nakon duge noći. To mi zvuči opasno, zato se zaokupljam.
Pijem kavu i radim plan. Prvo, domaća zadaća iz engleskog. Pohađam tečaj na jednoj školi stranih jezika.
Zatim, ona hrpetina referata od prošlog tjedna (svima sam dala da ih predaju iza praznika).
Zatim, pripreme, finalizirati. Sastaviti radne listiće i testove.
Sad je gotovo 10 sati ujutro, a ostvarila sam plan.
Palim cigaretu. Osjećam se kao da sam nešto napravila.
Djeca su se zbilja potrudila s referatima, dala sam svega nekoliko četvorki.
Obzirom da sam za zadnju rundu davala jedva pozitivne ocjene, zadovoljna sam.
Shvatili su poruku. Ako želiš lijepu ocjenu, iza toga treba stajati trud.
I tako... Radim na svoj slobodni dan (ponedjeljkom ne predajem).
Veselim se ostatku radnog tjedna. Uz stalni podsjetnik da samo ne smijem stati.
Sve dok je moj um u pokretu, ne mogu pasti.
Post je objavljen 13.01.2020. u 09:47 sati.