Budim se i uz kavu sastavljam plan za danas.
Ponedjeljkom ne radim. Iako sam na punoj satnici na dvije škole, satničari su mi posložili da mi je jedan dan neradan.
Obično tad sređujem pripreme za cijeli tjedan. Ponavljam si što moram reći kod kojeg gradiva.
U učionicu nikad ne ulazim bez jasnog plana što ću taj sat raditi.
Navečer idem u školu stranih jezika. Usavršavam svoj engleski.
Na ljeto polažem stupanj C1. Danas imamo neku debatu, pa ću si složiti argumente.
Bude zanimljivo. U grupi su uglavnom moji vršnjaci, tako da bude dosta zanimljivih interakcija.
Volim takve satove kad imamo rasprave, čujem puno različitih perspektiva na isto pitanje.
Otkad sam završila fakultet, svake godine polažem nešto.
Prvo sam naučila voziti (recimo). S vožnjom sam se dosta vremena borila.
I danas mi je stres sjesti za volan ako idem u nepoznatom smjeru.
Druga stvar koju sam učinila je položila pedagoške kompetencije i stručni ispit.
Sad je treća stvar koju polažem engleski. Trudim se održati moždane vijuge u pokretu.
Pitam se što će biti iduće. Mislim da se osoba mora truditi razvijati.
Ne volim prazan hod. Previše sam sklona pasivi da bih si to mogla dozvoliti.
Tako da stalno smišljam načine kako da se usavršim.
Ima tu još puno rada da bih u potpunosti bila zadovoljna sa sobom.
Dolazim lagano do te točke u kojoj mogu reći da sam nešto napravila sa onim što mi je dato.
Kad se osvrnem na godine koje su prošle, vidim da sam stalno bila na granici da se predam.
Više nisam ni blizu te granice. Nema predaje, čak i kad je teško...
Ne stajem. Ne osvrćem se suviše. Ali uvijek znam odakle sam došla.
Post je objavljen 20.01.2020. u 09:32 sati.